Davor Sučić poznatiji kao Sejo Sekson, bosanskohercegovački je rock and roll glazbenik, skladatelj, tekstopisac, glazbeni producent, glumac i redatelj te vođa sastava i suosnivač sarajevske rock skupine Zabranjeno Pušenje. Ovoga vikenda nastupaju u sklopu manifestacije Ljeto u Valamaru, a Sejo je spremno odgovarao na naša pitanja i podijelio svoja iskustva u dugih četrdesetak godina na sceni.
Na sceni ste četrdesetak godina. Koliko su se stvari promijenile u glazbenom svijetu?
Kroz sve ove godine promijenili su se politički sistemi, promijenile su se tehnologije, promijenili su se i ljudi. Već par generacija živi u digitalnom dobu. Zaista mogu reći da sam živio u jednom uzbudljivom vremenu. Da mi je netko rekao kako ću moći svojih 900 ploča prebaciti na jednu kockicu veličine domine ne bih mu mogao vjerovati. Svaki dan očekujem da ću se probuditi i da će mi netko reći ‘što si stvarno mislio da 900 ploča stane na jednu kockicu’. Uz sve te promjene živimo u jednom interesantnom vremenu. Mogli bismo reći kako je prije bilo puno teže doći do nastupa, instrumenata, izdati ploču, ali s druge strane, kada bismo uspjeli imali bismo veliko tržište i tek dva-tri medija preko kojih bi se mogli oglašavati. Danas u toj šumi mogućnosti teško je biti primijećen bez obzira što je tako lako snimiti CD. Moj klinac danas u svojoj sobi ima bolju tehnologiju nego što sam ikad mogao sanjati tako da kako mi u Bosni kažemo: ‘Dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu’.
Ima li više mjesta za rock na našoj sceni?
Očigledno je Rock puno žilaviji nego li se mislilo. Očekivao se njegov brzi nestanak u tom silnom tsunamiju tehnologije i elektronske glazbe. Međutim, ljudi su ljudi. Imaju potrebu vidjeti umjetnike koji vladaju nekom vještinom i rock bendovi su ostali jedini pandan i konkurencija tehnološkoj glazbi. Rock ‘n’ roll se drži već skoro 60 godina i za razliku od brojnih marginaliziranih žanrova je živ i još uvijek možete vidjeti pune stadione publike koja je željna te glazbe.
Što nam donosi Vaš posljednji album Šok i Nevjerica?
To je album koji je kao i svi albumi dugovječnih bendova ima tu sudbinu da ga se dočekuje sa skepsom i nepovjerenjem te da se postavlja pitanje ‘što još pisac ima za reći?’. Znali smo da je tako pa smo se potrudili napraviti što bolju ploču. To je dobro za bend jer podcjenivanje je majka tuđeg uspjeha.
Koliko ste puta do sada nastupali u Dubrovniku i kako komentirate lokalnu publiku?
Dubrovčani kao i svi Dalmatinci imaju afinitet za nas i našu glazbu. To su ljudi koji se vole zafrkavati, koji gledaju stvari s vedrije strane i koji ne smatraju da je humor hendikep glazbe. Humor je test inteligencije i smatram kako je doza humora koju pojedinac posjeduje zapravo nešto što ga najviše intelektualno određuje. U Dubrovniku publika ne zamjera taj duhovit i opušten pristup glazbi i ne smatraju da je ona nešto gdje treba imat ozbiljan pristup. Ovaj posao je ipak zabava i oni to dobro razumiju. Skoro smo svake godine tu i već smo se udomaćili, pogotovo jer su moji podrijetlom s Pelješca i ja tu raju duboko osjećam i doživljavam.
S kojim se modernim izazovima susrećete kao iskusni veterani balkanske glazbene scene?
Nismo za razliku od Predina i Balaševića bili dovoljno pametni da predvidimo kako će nam jednog dana biti preko 50 godina. Bendovi koji počnu u tom žestokom punk i rock stilu jako se teško nose s tim repertoarom kada nabace dovoljno godina. Žao mi je što nisam ko ‘Đoka’ Balašević bio pametniji pa radio balade koje je u mojim godinama lakše izvoditi.
Osim nastupa planirate li skoro i 12. album?
Radimo već na njemu već par mjeseci. Na jesen počinjemo s probama. Za sad imamo nekih desetak pjesama, a do tada se nadam da ćemo ih imati petnaestak kako bismo mogli odraditi neki uži izbor. Dobro je imati više pjesama jer kao Barcelona na klupi uvijek imate dobrih igrača koje možete ubaciti ako vam zatrebaju. Kada radim, trudim se imati oko desetak pjesama od kojih mogu napraviti selekciju najboljih koje ću tada iznijeti pred publiku, budući da publika ima visoka očekivanja kada bend ima kilometražu.
Kakvo opisujete stanje na glazbenoj sceni?
Balkan je zemlja belaja i kontradikcija tako ne nedostaje materijala za muziku, filmove i knjige. Nažalost belaja nikad ne nedostaje pa tako i bendovi uvijek imaju materijala za koji se mogu uhvatiti. Iz Bosne i Hercegovine to su Sassja i Helem Nejse koji su gostovali na ovom albumu. U svakom slučaju narod koji ima ovoliko pi*darija, nema što strahovati za rock ‘n’ roll budućnost.
Mislite li da mlađe generacije koje vas slušaju razumiju kontekst i tekstove Vaših starijih stvari?
Iznenađujuće, ali da. Za njih je to vrijeme jako intrigantno i možda baš preko svojih roditelja doživljavaju jednu nerealnu euforiju i romantiziranu sliku naše prošlosti. Većini je jako napeto i trude se istražiti prošlost. YouTube je omogućio da prilično lako gledaju stari rock, audiciju ili nadrealiste. Omogućio im je da vide baš te stare koncerte te da ih usporede s današnjom situacijom. I za mene je iznenađenje koliko većina poznaje materiju kojom se bavimo. Na našu sreću (smijeh). Ostali smo u nekom vrhu scene jer ta generacijska brazda je u našem slučaju bila poprilično lako premoštena.