DuList INUrednički izbor

SAKSOFONIST JAKOV VAREZIĆ Ne mogu zamisliti dan bez glazbe

jakov varezic

Mladog glazbenika i saksofonista Jakova Varezića mogli ste susresti i poslušati u gradu na raznim događanjima. I svaki put se, u svakom trenutku, čini kao da s lakoćom svira. No, kako će nam reći i u razgovoru, iza toga stoji veliki trud i rad. Odnedavno nosi titulu magistra muzike nakon što je početkom veljače diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U proteklih pet godina studiranja se uistinu nasvirao, sudjelovao na raznim natjecanjima i održao velik koncerata. Sve je to za njega bilo jedno divno iskustvo, uz dobre i loše trenutke. Svakako, njegova glazbena priča je krenula u mladim danima, kad bi slušao svog oca, vrhunskog glazbenika i člana popularnih ‘Lapadskih tratinčica’ kako svira i pjeva. O svemu tome nam je mladi, simpatičan glazbenik pričao u razgovoru za DuList, ali i o svojim uzorima te savjetima za buduće naraštaje koji se žele baviti glazbom.

Kako je zapravo započeo Vaš glazbeni put i kako se nastavio, sve do diplome na Muzičkoj akademiji?
Sami počeci sežu u vrijeme kad sam bio dijete. Otac mi je bio taj neki prvi glazbeni uzor. Uvijek je tijekom našeg djetinjstva svirao doma gitaru i pjevao. Jer, glazba je uvijek bila poseban dio naše obitelji. Stvarno su svi talentirani za glazbu, imaju sluha, vole pjevati i otkačeni su. Tako da mi to nije bio stran pojam već od djetinjstva. Sjećam se točno trenutka kad sam odlučio upisati Muzičku školu kao klinac. Nakon što sam mami potvrdio kako ću upisati Muzičku, roditelji su me pitali što želim svirati. K’o iz topa sam rekao: ‘Gitaru!’. To je bio jedan od instrumenata koji sam kao dječak poznavao i zato što ju je moj tata svirao. No, onda je on na to izjavio: ‘Nemoj to, ajde nešto drugo. Naučit ćemo te mi’. Nakon toga je mama izjavila: ‘Ajde sviraj saksofon’. Tada nisam imao pojma što je saksofon, ni kako izgleda, ni kako se svira, kako zvuči, je li zahtjevan ili lagan za svirati. Apsolutno ništa nisam znao o tom instrumentu. Prvi put kad sam ga vidio, sviđalo mi se što je zlatne boje. I tada sam potvrdio: ‘Da, ja ću svirati saksofon’. Tako da me kao klinca zapravo privukao izgled saksofona. Majka je tu kumovala u odabiru i mogu reći da je pogodila (smijeh).

Kad svirate, izgledate kao da svirate s takvom lakoćom, bez ikakvog napora. No, do takvog ‘izgleda’ ipak je potrebno prijeći težak put koji je ispunjen višesatnim vježbanjima.
Moram priznati da je put do diplome, pogotovo u zadnjih pet godina, bio dosta ‘krvav’. Stvarno se treba kontinuirano raditi, svakog dana. Možda će se nekome, tko nije u glazbi, činiti kako je riječ o jednostavnom procesu. No, kao u sportu, treba biti ustrajan te htjeti daleko doći. Kada gledamo profesionalne sportaše dok igraju uigranu akciju koja izgleda besprijekorno odrađena, znamo da iza toga stoje godine treniranja i truda. Tako bih rekao da je isto i s glazbom, i s umjetnošću. Definitivno treba ulagati jako puno truda kako bi se došlo do razine kada će netko reći da to izgleda kao da se svira – ‘k’o od šale.

Treba li osoba imati neki temelj, u smislu i talenta, a kasnije se to sve nadograđuje radom?
Smatram da talent nije temelj, već samo ‘pomagalo’ u cijelom tom procesu u kojem se uloženi trud itekako cijeni. Mislim da se uz veliki trud mogu postići veliki rezultati.

Na internetu smo pronašli Vaš prvi intervju za školske novine. Tada ste kao uzore istaknuli hrvatske saksofoniste Gordana Tudora i Tomislava Žužaka, a naveli ste i kako nemate uzore iz inozemstva. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo?
Da, tada su mi definitivno uzori bili Gordan Tudor, koji je sada profesor saksofona u Splitu i profesor Tomislav Žužak koji je bio moj profesor u Zagrebu. Naučio me svim trikovima i stvarno sam mu zahvalan radi toga. Moram istaknuti da su oni i dalje moji uzori. Inače, Muzičku školu, osnovnu i srednju, završio sam kod profesora Željka Barača u Gradu. Bio je jedna od osoba koja je uvijek vjerovala u mene i moj talent. Njemu sam također beskrajno zavhvalan na svim savjetima i trikovima koje mi je otkrio. Vjerujem da će, nakon što se za stalno vratim živjeti u Grad, naše prijateljstvo i suradnja biti još veći i bolji. Od toga intervjua u školskoj novini, naučio sam malo više o saksofonu i dobio neke strane uzore. U klasičnom svijetu moram spomenuti, po mom mišljenju najjačeg čovjeka, a to je Vincent David. On je, blago rečeno, jedan saksofonistički genije koji izgleda kao da od šale svira, i to stvari koje su gotovo – ‘nesvirljive’. Stvarno se divim njegovom radu. Moja tema diplomskog rada vezana je uz njega te sam svirao njegovu skladbu na diplomskom koncertu. Trenutno je profesor na konzervatoriju u Bruxellesu. Jedan je od profesora kod kojeg bih definitivno išao na daljnje usavršavanje jer smatram da stvarno puno toga može ponuditi. Od ostalih uzora, kad ne govorimo o klasici, već o jazzu, po meni je jedan od najboljih ikad Michael Brecker. Inače, mimo klasike, uživam u jazz fusionu, acid jazzu, funku, discu, houseu…

Što općenito za Vas glazba znači i što Vam pruža?
Za glazbu bih rekao da je to predivan, univerzalni jezik kojim se svi možemo služiti i kroz kojeg svi možemo uživati. To je predivna stvar koja je dostupna apsolutno svakoj osobi na ovom svijetu. Mislim da bi svaka osoba trebala to iskoristiti i cijeniti. Netko će se tim jezikom služiti bolje ili lošije, ali tko god se bavi glazbom, smatram da je na dobitku. Glazba je za neke uživancija, za neke bijeg od realnosti, za neke posao, ali je definitivno sveprisutna te smatram da se treba više cijeniti, pogotovo na kulturnoj razini, što u posljednjih nekoliko godina kod mlađih generacija dosta opada. Opada želja za kulturnim uzdizanjem kroz glazbu. Za mene glazba znači sve na svijetu i ne mogu zamisliti dan, niti minutu, niti sekundu bez glazbe. Kad se probudim, odmah ‘palim’ nešto za slušanje, ako osobno ne sviram. Stalno sam okružen glazbom.

Vježbate li svaki dan?
Da, svaki dan vježbam, između tri i šest sati. Naravno, postoje dani kad ne sviram. Svaki čovjek koji se ozbiljnije bavi glazbom, zna da može doći do burnouta te je nekad potrebno uzeti dan do dva pauze, a kako bi se slegle stvari koje se vježbaju. I čisto da se čovjek fizički i mentalno odmori od instrumenta i generalno od žanra glazbe kojeg svira.

Kad govorimo o nekim budućim nastupima, bi li Vam bila čast održati solistički koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama?
To mi je definitivno jedan od dječačkih snova. Već sam nastupao na Igrama kao član ansambla u korona godini, kad je nastupala većina lokalnih umjetnika. Okupili su ansambl gdje su zvali i mene. To mi je bilo jedno od najboljih iskustava kao studentu, svirati u Kneževu dvoru, na Igrama. Fenomenalno! Svakako, korak naprijed bi bio ostvariti suradnju s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom ili nekim drugim, kao solist na Igrama. Stremit ću prema tom cilju. Nadam se da će se to dogoditi kroz koju godinu.

Što biste preporučili mladim osobama koje su se odlučile baviti glazbom i svirati neki instrument?
Potrebno je puno upornosti, ali prije svega – puno strpljenja. Kao dijete sam bio jako nestrpljiv oko nekih stvari koje nisam, primjerice, mogao dokučiti kako se sviraju. No, s vremenom se to samo ‘otključa’, kao razina u igrici. Treba kontinuirano raditi kako bi se postigli veliki rezultati.

Objavljeno u tiskanom izdanju 28. veljače 2024.

Pročitajte još

PRIPREMITE KOKICE Što donosi novi program Kinematografa Dubrovnik?

Dulist

Promidžbeni film TZ općine Konavle ‘Come home’ osvojio je prestižni bronačni Telly Award

Dulist

Mihaela Pavlović natjecat će se u četvrtfinalu popularnog ‘Survivora’

Dulist