Uzdravlje! Niko Karaman nedavno je za svoju Malvasiju dubrovačku u Poreču, na Vinistri, primio Veliku zlatnu medalju.
Razgovarala: Mia Njavro
Foto: Niko Karaman Privatna arhiva
Drugi put ovo je proslavljeno vino svjetski šampion međunarodnog natjecanja ‘Svijet Malvasia’, i to u kategoriji od čak 270 uzoraka. Uz to, Karamanova slatka Malvasija apsolutan je pobjednik ovogodišnjeg FestiWine festivala, gdje osvaja Veliko zlato s berbom 2016. O nagradama i priznanjima, ali i tradiciji i počecima, popričali smo s Nikom Karamanom u velikom razgovoru…
— Dobili smo 92 boda za slatku desertnu malvasiju iz berbe 2016., a ono na što smo osobno ponosni, što je moje osobno zadovoljstvo, jest kako se etablirala i suha varijanta Malvasije gdje smo na svjetskom natjecanju u Poreču dobili zlatnu medalju, s ukupno 86,85 bodova. Sve se to dogodilo prije petnaestak dana, a osobito raduje kako suha Malvasija dolazi na scenu. Neprestano se priča o desertnom vinu, a pokazali smo kako je moguće ostvariti rezultat i s ovim vinom. U budućnosti će Malvasija definitivno dolaziti u ove dvije varijante – ističe za početak Karaman.
Držimo pravila igre da sve ide najprirodnije što može. Ljudi prepoznaju butique vinarije, mala domaćinstva gdje su uključeni isključivo članovi obitelji
Budućnost je ovdje. Koliko Vam je, kao vinaru koji se specijalizirao isključivo za jednu sortu, pratiti trendove? S obzirom da imate već sad status njegovatelja tradicije, koliko je teško održavati tu ideju?
Teško jest, naravno. U svijetu je velika konkurencija u vinima, konkurencija je i u svemu, ali ono što ću uvijek naglašavati i što jest moja misao vodilja je upravo ta autohtonost. Izvornost i raritetnost određenog, specifičnog područja. Nisam zagovornik Chardonnaya, Caberneta… Naša priča je vezana za Malvasiju i mi kao obitelj proizvodimo isključivo Malvasiju, slatku i suhu.
I to radite od Vaše mladosti. Zapravo, zanimljivo je kako ste jedna od prvih generacija tada novootvorene Poljoprivredne škole.
Prije Domovinskog rata, 1986. čini mi se, otvorena je prva Poljoprivredna škola u Dubrovniku, s ciljem upravo razvoja poljoprivrede. Prva generacija izbacila je dobre i kvalitetne učenike pa je dosta nas završilo i dalje nešto srodno.
Dakle, kombinacija struke i tradicije?
Upravo to. Imao sam sreću što mi je u to doba predavao profesor Marko Anđelinić koji je bio zaljubljenik u Malvasiju i već tada znao puno o tome. Vazda je govorio kako bi bilo dobro da netko pođe studirati agronomiju. Baš zbog Malvasije, ne zbog kukumara i pomadora. Kad sam došao u Zagreb imao sam sreću da su profesori i asistenti bili ‘fina postava’ koji su nas mlade studente prihvatili, poticali i počinje se intenzivno raditi na tome da se i mi kao studenti uključujemo u razvoj. Međutim, događa se vrijeme rata i vinogradi masovno stradavaju…
Jeste li osjetili onaj prijelomni trenutak, odnosno jeste li promislili odustati kad ste vidjeli sve te uništene vinograde?
Bio je tu jedan odlučujući moment da krenemo obnavljati baš u Pridvorju, podizati nove nasade Malvasije dubrovačke. To je bio prvi ulazak u Konavle mojih prijatelja iz 163. brigade i mene. Došli smo pred franjevački samostan… Kad smo vidjeli da je potpuno spaljen i uništen, rodio se razgovor koji je težio k tome da moramo nešto napraviti. Naravno, prvo se podrazumijevala obnova i Konavala i samostana, ali bila je tu priča i o Malvasiji, koju nismo smjeli zaboraviti iz vrlo jednostavnog razloga. Na nju smo se mogli ‘zakačiti’, potom na nju ‘zakačiti’ i cijeli imidž poljoprivrede u Konavlima. Teško je danas etablirati se s Merlotima, Chardonnayjima… Uvijek kažem kako u županiji imamo četiri vinska branda – Malvasiju, Pošip, Grk, Plavac mali. Ne trebamo ići daleko. Stvar je potpuno jasna. Mislim da smo napravili dobar posao. Dakle, prvo je krenula odluka da vinogradi Malvasije budu locirani u blizini franjevačkog samostana, kako ćete često vidjeti i u svijetu. U to doba imao sam viziju ne samo proizvodnje grožđa i vina, već i vizualnog, kako bismo dobili cjelinu, kompleks koji će sutradan možda biti i turistički zanimljiv. I to se zaista pokazalo takvim! Primjerice, samo mi danas, u našem domaćinstvu tijekom sezone ugostimo 4500, 5 tisuća gostiju i to ciljanih skupina poznavatelja vina. Primjerice, Englezi dolaze ciljano kušati šampionska vina jer im je zanimljivo kako jedna tako mala, a tako velika sorta može postići tako vrhunske rezultate.
Htio bih istaknuti prave začetnike agroturizma u Konavlima. To su domaćinstva koja su već postojala – Kojan Koral, Mlinica Đivanović, Kuća Glavić… Kad smo vidjeli kako to imamo već i prije, nešto već stvoreno, na to smo dalje slagali stvari, ideje, ponudu…
Možete li se prisjetit najzanimljivije grupe ili susreta?
Bilo ih je, ali recimo sjećam se, prije nekoliko godina, posjeta dvanaest poznatih enologa iz Francuske koji su došli u Konavle sa svojom udrugom. Nismo imali nego minijaturan podrum, a oni su po svijetu navikli na velike, ‘gigantske’ podrume i očekivano, htjeli su vidjeti i naš podrum. Pozvao sam ih u našu kušaonu, kušali su oba vina, međutim predsjednik udruge rekao je kako bi ipak voljeli vidjeti gdje se to vino radi. A meni muka kako ću im pokazat’! Uvedem ih, pitaju: ‘Gdje stoji prošek?’, otvorim istankati, provaju, a predsjednik se okrene prema grupi i kaže: ‘Vidite, velika se vina rade u ‘garaža podrumima’!’
Danas se puno toga ipak radi u velikim količinama. Kako gledate na to?
Vrlo je malo ručnog rada pa čak i u berbi. Držimo pravila igre da sve ide najprirodnije što može. Ljudi prepoznaju butique vinarije, mala domaćinstva gdje su uključeni isključivo članovi obitelji. Gostima koji poznaju cijelu problematiku je primjerice jako bitno kad ih pričekate i dočekate po domaći, da ih ugosti obitelj. Žele upoznati ljude iza branda i čuti tu neku njihovu priču. I drago mi je da se razvija u tom smjeru. Lijep je to poticaj, znate kako ste tamo gdje trebate biti. Uvijek smo u obitelji bili poljoprivrednici, baviti se time. Međutim, današnje moderno vrijeme je takvo da, ako ne pratite nove trendove, ne educirate se, pratite inovacije – pogotovo u enologiji – ne možete ići naprijed. Ali na prvom mjestu je tradicija. Danas je to nekako u manjini, sve je postalo masovno. Doduše, teško bi bilo prehraniti stanovništvo da nema pomalo masovnosti, no protivnik sam toga i za čuvanje sam tradicije i izvornosti. To je moj stav i u svemu ostalome – okolišu, građevini… Treba čuvat’ što je naše. Mislim kako mi u Konavlima to jako dobro shvaćamo.
O koliko generacija u obitelji možemo govoriti?
Oduvijek! Moj djed, otac, cijela naša obitelj… U biti nikad nitko nigdje nije bio osim u poljprivredi. Bilo je tu i vinogradarstva, i maslinarstva i kad se osamdesetih pojavio turizam malo i voća i povrća, ali u pravilu ništa drugo.
Postoji to karakteristično zajedništvo konavoskih OPG-ova, vinara, no najvažnija je volja za radom?
Sjećam se isto jednog detalja, prije otprilike sedam, osam godina, kad sam nazvao Ivicu Matoševića, poznatog istarskog vinara, ujedno mog prijatelja i kolegu. Rekao sam mu kako bismo mi ovdje počeli neki seoski turizam, i tražio savjet odakle krenut’, jer je Istra već bila dobro u tome. Rekao mi je: ‘Što imate’ Imate Malvasiju! Zavrtite priču oko nje!’. Dakle, prvo smo se zakačili za ono što smo imali, no htio bih istaknuti prave začetnike agroturizma u Konavlima. To su domaćinstva koja su već postojala – Kojan Koral, Mlinica Đivanović, Kuća Glavić… Kad smo vidjeli kako to imamo već i prije, nešto već stvoreno, na to smo dalje slagali stvari, ideje, ponudu… Potom je došla Malvasija, ali da, ovo je istina razvoja agroturizma, ona leži u ‘prvoj ekipi Barcelone’, kako ih volim nazvati. Potom dolaze ostali, no ovo je početna ekipa onih koji su se usudili krenuti u nešto novo. Uvijek sam za zajedništvo, jedino tako se može ići naprijed. Tako je u ovom i u svakom drugom poslu.
Ne mirujete, u planu je i udruga i kongres i…
Nastavno na ove reference koje smo dobili, u procesu smo osnivanja specijalizirane udruge Društvo prijatelja Malvasije dubrovačke. Bavit ćemo se isključivo problematikom vezanom uz Malvasiju. Također, želimo vodeće ljude, koji imaju težinu u vinogradarstvu i vinarstvu, uključiti u potpunosti. U planu nam je i svjetski kongres o Malvasiji koji će se dogoditi 2020. u Dubrovniku. Idemo s kongresom, sa novim projektom, prof. Maletić s Agronomskog fakulteta će raditi projekt vezan za klonsku selekciju Malvasije. Dotaknut ćemo se i nekih drugih novih tehnologija vazanih uz proizvodnju vina, prvenstveno na tome kako Malvasija kao suha varijanta može odležavati odnosno stariti u boci. Radit ćemo i treću, možda najvažniju ‘akciju’ – zaštićenu oznaku izvornosti i za Konavle i za Malvasiju. Naime, imamo problem – Malvasija dubrovačka definitivno nam je pobjegla iz okvira i to trebamo vratiti na neki način. Uključili smo u priču i Dubravku Šuicu, koja nam je ponudila pomoć oko europskih legislativa. Sve to trebalo bi pomoći pozicioniranju Malvasije na ovom tržištu. Malvasija je prvenstveno naša, nemamo ju toliko puno da bi ju mogli izvoziti. I to je sasvim u redu. Inače, projekt ozbiljnije kreće najesen. Međutim, uhitila me malo i panika. Naime, ljude iz svijeta vina moramo dovesti ovdje i pokazati im gdje mi prozvodimo vina. Ne možemo ih dovesti samo u Sponzu. Ma hoćemo i to, i u Knežev dvor, ali moramo im pokazati i zemlju i što mi to imamo. Nemamo vele lijepo uređenih prostora, morat ćemo na tome poraditi. Očekujemo pomoć lokalne samouprave. Za neke lijepe stvari ne treba puno novaca. A kad uložite, to je za – zauvijek. Ljude trebamo uvesti u vinograde koji moraju biti uređeni. Ne može bit’ drača, ukrivo stupovi i sve mora biti uklopljeno u prirodu.
FestiWine i Velika zlatna medalja. Očekivano, ali i zasluženo.
Nisam baš očekivao… Znate kako je to, uvijek se nadate, ali da sam bio siguran u pobjedu, nisam. Danas se u vinskoj priči pojavljuje veliki napredak tehnologija. Napredovala je i kvaliteta, nije lako izboriti Veliku zlatnu medalju, dobiti ju za slatko desertno vino na FestiWineu s bodovanjem 95,25 bodova. To je uistinu ogromna ocjena, približavanje ‘stotki’, top proizvodu. Inače, jako je dobro da se FestiWine događa baš u Dubrovniku jer je Dubrovnik mamac za sve. Sviđa mi se ta ideja, a osobito to što je došlo jako puno mladih vinara, prvenstveno Korčulana. Na prijemu kod župana Nikole Dobroslavića oduševilo me to što sam vidio puno mladih ljudi. To znači da ovdje postoji nešto… Jako dobro.