Sad se odmaram. Bio sam u Splitu i Vela Luci pa opet idem u Split. A i Dubrovnik je prekrasan grad, posebno u ovo doba godine. Uzeo sam tri tjedna pauze od treninga, ali nema puno odmora – najavio je za DuList Valent Sinković, starija ‘polovica’ sad već legendarnog veslačkog dvojca s godinu dana mlađim bratom Martinom.
Podsjetimo, braća Sinković ove su godine postali najprije europski (Glasgow) pa svjetski (Plovdiv) prvaci u vlesnaju, i to nakon što su promijenili disciplinu – prešli iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara.
Ujedno im je pošlo za rukom izvesti dosad nezabilježen pothvat – biti europski i svjetski prvak u tri različite discipline. Uz to, na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine osvojili su srebro u četvercu na pariće, u Riju 2016. zlato u dvojcu na pariće, a kako bi zaokručili fantastičnu priču, naravno, ciljaju na zlato u dvojcu bez kormilara u Tokiju 2020. godine. Valenta smo susreli na Stradunu, a on je rado s čitateljima DuLista podijelio dojmove iz Plovdiva, ali i najavio buduće planove i nove podvige.
Za sve je ‘kriv’ treći brat, koji se više ne bavi veslanjem. On je najprije povukao mlađeg brata, a potom i mene, kad sam se ozlijedio na nogometu s dvanaest godina. Nagovorili su me
— Dojmovi sa Svjetskog prvenstva u Bugarskoj su se pomalo slegli. Presretni smo i ponosni. Ispisali smo veslačku povijest. To je prekrasan osjećaj. Napravili smo nešto posebno, kao da smo osvojili nešto novo. Nama je to ukupno peto zlato, ali prvo u novoj disciplini. Zato je posebno.
Zašto ste se odlučili promijeniti disciplinu i kolika je razlika?
Tražili smo novi izazov. I baš je bio velik, ali sad sam presretan. Drago mi je što smo to učinili. Rizik se definitivno isplatio. Jer ovo što smo mi postigli nitko ranije nije uspio. Zato i kažem da smo ispisali povijest veslanja. A razlika je velika. Kad smo krenuli u novu disciplinu, bili smo kao početnici. Trebalo nam je godinu i pol dana mukotrpnog treninga i truda, uspona i padova, da bismo došli do vrhunske razine kakvu smo imali u prošloj disciplini. Ranije discipline u kojima smo nastupali, četverac i dvojac na pariće, su teh nički jako slične. Svatko ima po dva vesla i pratimo se. A u dvojcu bez kormilara svatko ima jedno veslo i drži svoju stranu. Imamo kormilo na nozi, a nastojimo da čamac bude stabilan i da ide ravno. Što više koristim kormilo, čamac sve više usporava. Sve je to dosta teško za uskladiti. Ima dosta i biomehanike i fizike, ali to naš trener Nikola Bralić drži u ‘malom prstu’. Detalja je puno, a mogu dosta toga donijeti.
Pripreme su ključ svakog uspjeha. Kako to izgleda kod vas?
Kod nas su pripreme zbilja dugotrajne. Radimo šest mjeseci, što nema u nijednom drugom sportu. Nemamo ni puno natjecanja, sve do proljeća. Onda krene natjecateljsko razdoblje od travnja do rujna, ali ni tu nema previše regata. Uglavnom su to treninzi za najvažnija natjecanja. Treniramo najviše na biciklu, u 4 ili 5 sati prođemo i do 150 kilometara, te u teretani. Ne trčimo puno zbog zglobova. U veslanju je daleko najvažnija izdržljivost. Ustajemo se oko 6, a trening je u 7. Dok se Jarun ne zaledi, a onda slijedi ergometar u dvorani. To mi je najdosadnije. Ako bih išta mogao mijenjati, to bi bio dvoranski dio. Uvijek je ljepše vani.
Kako ste uopće završili u veslanju?
Za sve je ‘kriv’ treći brat, koji se više ne bavi veslanjem. On je najprije povukao mlađeg brata, a potom i mene, kad sam se ozlijedio na nogometu s dvanaest godina. Nagovorili su me. Nisam uopće razmišljao što će s tim biti. Odmah mi se svidjelo, zavolio sam veslanje, baš sam se ‘naviknuo’. Veslanje je jako zdrav sport za imunitet. Tijelo je razvijeno i svi dijelovi tijela se jednako troše. Najveći problem može biti s leđima, koja treba paziti i nakon karijere. Ozbiljne smo rezultate Martin i ja počeli nizati od 2008. godine, kad je on prešao u seniore. Odmah smo krenuli u dvojac na pariće.
Naravno da u Tokiju ciljamo na zlato, pogotovo sad kad smo došli do vrha i u ovoj disciplini. Sigurni smo da će biti još uspona i padova, ali treba održati razinu
Kako funkcionira ‘zakon braće’?
Iskreno, dok smo bili u dvojcu i četvercu na pariće nije bilo previše svađa. Svatko zna što radi i dobro smo se slagali. U dvojcu bez kormilara je bilo malo više svađa jer je ipak riječ o novoj disciplini. Htjeli smo biti uspješni u nečem novom, a to ne ide baš od početka. Tu su usponi i padovi, frustracije pa samim tim je i više svađa. Ali sve to ostaje u čamcu. To je prednost, jer smo kao braća navikli jedan drugom sve odmah reći.
Velik broj regata ste dominatno osvajali, ali u nekima nije išlo baš glatko. Kako izgleda kad morate ‘loviti’ konkurenciju?
To nam se dogodilo ove godine u finalu Europskog prvenstva u Glasgowu. Skoro smo do kraja utrke zaostajali. U novoj smo disciplini najviše problema imali sa startom. To smo sjajno radili u prijašnjim disciplinama, ali u novoj to nikako nismo mogli ‘pohvatati’. To nam je baš bila boljka. Uvijek smo zaostajali. Pomiriš se s tim i kroz utrku se drukčije postaviš, tražiš način kako sustići vodeće. Kad si vodeći imaš pregled situacije. Kao štroker određujem broj zaveslaja i dajem ritam, a brat prati. Kad si u zaostatku imaš problem sustizanja, a još ništa ni ne vidiš. Sve je puno teže. Zato smo to popravili za Svjetsko prvenstvo u Plovdivu i u nijednoj utrci nismo zaostajali.
Sebi ste za cilj postavili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 2020. godine u Tokiju?
Svakako. Ali imamo još puno natjecanja do toga, još je dug put. Na idućem svjetskom prvenstvu bit će kvalifikacije. To neće biti problem. Naravno da u Tokiju ciljamo na zlato, pogotovo sad kad smo došli do vrha i u ovoj disciplini. Sigurni smo da će biti još uspona i padova, ali treba održati razinu.
Trebalo nam je godinu i pol dana mukotrpnog treninga i truda, uspona i padova, da bismo došli do vrhunske razine kakvu smo imali u prošloj disciplini
Sportskim ste se rezultatima nametnuli u javnosti, stvorili ste brend braće Sinković. Uspjeli ste privući pozornost i sponzora?
prednost došlo s uspjesima. Kad smo u četvercu bili svjetski prvaci još nismo imali sponzora. Danas imamo ugovor s Red Bullom kao glavnim sponzorom. Njima je prvi sponzorirani sportaš bio veslač. Svidjelo im se što mi radimo. To nam puno olakšava posao jer kad imaš podrušku znaš kome se obratiti. Od veslanja živimo dobro i na vrhu smo svijeta, ali općenito u veslanju nema puno novaca. Veslanje je akademski sport pa smo i brat i ja upisali Kineziološki fakultet. Mislimo na budućnost. Što se tiče brenda, tu nam je velik posao odradila agencija Priredba, koju smo angažirali kao relativno nepoznati u javnosti. Shvatili smo da tržištu moraš nešto ponuditi, ako želiš nešto konkretno ostvariti. Danas rezultati nisu dovoljni. Kasnije su stigli sponzori.