Napadač španjolske Jimbe Cartagene i jedan od najboljih reprezentativaca Hrvatske u futsalu, Dario Marinović, naš je ovotjedni sportski sugovornik. Vrijedni mladić iz Mokošice, nekad dugokos baš poput legendarnog Bakera po kome je dobio nadimak, danas igra u samom vrhu futsala. Od ‘kraja’, odnosno zadnje utakmice, pa do samih početaka, Dario se u velikom razgovoru osvrnuo na cijelu svoju dosadašnju iznimno bogatu karijeru, ali otkrio nam i želje za budućnost…
Protiv Zaragoze igrali ste nedavno sasvim neobičnu utakmicu, poprilično zahtjevnu, na kraju ste izgubili već planirane bodove. Niste zadovoljni. Prostora za napredak ima?
Nakon dva mjeseca zaigrali smo doma protiv Zaragoze, a završili neriješeno, 5:5. Ne baš dobro po nas, pogotovo jer smo u jednom trenutku vodili 4:1. Realno, Zaragoza je ekipa koja se ‘bori za opstanak’, i tu smo očekivali sva tri boda bez ikakve dileme, ali evo, na kraju ipak smo ostali bez dva. Utakmica je bila čudna, iako sam zabio gol, sedam sekundi pred kraj sam imao penal za pobjedu, ali sam ga promašio, odnosno golman ga je obranio. Svakako, jedna zanimljiva utakmica, u negativnom smislu. Ali hvala Bogu! Svaki sportaš ima puno prilika za ispraviti svoje greške. Svaki tjedan je nova utakmica, treba raditi na stvarima koje se trebaju poboljšati i jednostavno zaboraviti sve loše što bude u onim prijašnjima. Mislim da ove godine igramo stvarno dobro, rekao bih čak i bolje nego što sam očekivao. Borimo se za sami vrh. Da smo dobili ovu utakmicu bili bismo drugi, ovako smo treći. Ne obazirem se previše na tablicu… Stvarno mislim da igramo dobro i možemo se nadati dobrim rezultatima, nadamo se ulasku u finale, ako nam se pruži prilika i za nešto više, to bi također bilo lijepo, iako smo svjesni da je teško. Imamo Barcelonu koja je po svemu najbolja, ali i dosta ekipa koje su možda malo bolje od nas po nekoj financijskoj moći, ili kao i mi, tako u igranju protiv takvih protivnika stvarno odlučuju nijanse. Treba puno teških utakmica osvojiti, što stvarno nije lako. Ali vjerujem da smo na dobrom putu i da ćemo to ostvaritI!
Što je iduće na ‘repeortoaru’?
Levante, doma, iduću nedjelju. Također jedna teška utakmica, osvojili su prvenstvo, ali svaka utakmica je prilika za tri boda i za svaku treba igrati kao da je finale jer se samo tako može ostvariti uspjeh. Svjesni smo teške utakmice, imamo cijeli tjedan za pripremiti se i u nedjelju izaći kao pobjednici. Iza dolazi Kup Kralja, dobra prilika za titulu, jer su ispali i Barcelona i ElPozo, ekipe koje su realno – favoriti. Ostali smo kao jedna od boljih ekipa. Možemo se nadati tituli.
A kad ćete doma, na odmor?
Nadam se između 15. i 30. lipnja! Ovisi, ako dođemo do finala, možda tek početkom srpnja. Nadam se što kasnije, jer to bi značilo da sam više dogurao ovdje. Ima još par mjeseci, ali zanimljivi su ti mjeseci, dolaze najbitnije utakmice gdje se odlučuje o pozicijama, Final Fourovi i stvarno je gust igrati na tom nivou.
Biste li nam mogli otkriti koji Vam je osobno i profesionalno najdraži, najznačajniji uspjeh?
Ako mogu biti iskren, nisam nikad razmišljao u tom smjeru… Najdraže, hm… Europsko Prvenstvo 2012. kad smo ostali četvrti. Bili smo poprilična nepoznanica, hrvatska reprezentacija u svijetu futsala, tu smo se stvarno izdigli i krenuo je konkretan put moje karijere, kao i suigrača iz reprezentacije. Svi smo se razvili, a bilo je gust igrati doma pred 10, 15 tisuća ljudi, napravili smo izvrstan rezultat, što se ne može reći i za iduću godinu. Eto, tu je počela moja karijera na ozbiljnom nivou, na kojem sam još i danas. U kombinaciji s tim da je reprezentacija zaigrala doma i to da sam napravio neki iskorak koji me gurnuo – da, rekao bih da mi je to najdraži momenat. Dakako, i sve tri titule koje sam osvojio u španjolskoj ligi, dva kupa Kralja i Super kup u četiri godine svakako su i drage jer sam shvatio koliko je teško osvajati titule. Stvarno sam na to ponosan jer sam bio dio jednog kluba koji je realno, zapisan velikim slovima u malonogometnom svijetu. Ponosan sam na te trenutke.
Od trenutaka, do početaka – možemo li se vratiti još malo unatrag. GOŠK, Šibenik, Nacional, Kuvajt, pa evo, sve do Jimbee Cartagena – uz njih još sjajnih klubova. Ipak, nije sve išlo uvijek lagano?
Početak je bio kao i svaki početak u Hrvatskoj. Mlađe kategorije nisu bile nešto posebno razvijene, uostalom kao ni sad. U GOŠK-a sam krenuo sa sedam godina i prošao sve kategorije te došao do seniora. Jedne sezone, sa 16 i pol godina, dobio sam priliku ići u Šibenik na probu, bila je tu i neka kombinacija da ću ostati, bili su zadovoljni… Trebao sam dobiti dozvolu od GOŠKa da me puste, međutim oni su tražili neke stvari koje nisu bile baš realne i na kraju je došlo do toga da se vratim doma. Iz revolta nisam više želio igrati za GOŠK-a, a moram napomenuti da sam svoju zadnju godinu igrao i za MNK Square. Zapravo, bio sam dosta uspješan, a osjetio sam čar te Prve lige. Usporedo, malo mi se nakupilo sve. Neprofesionalnost i dubrovački sport koji je loše vođen – sve to skupa izazvalo mi je neku nervozu. Nisam više želio igrati u GOŠK-a, došao je poziv iz Konavljanina, koji je po mom mišljenju za tadašnjeg GOŠK-a bio – Real Madrid! Pošao sam igrati za njih, međutim, vraćam se na to da ljudi u Dubrovniku tako loše i zločesto vode sport i sve što ide s njime. Stigla je suspenzija od GOŠK-a, bilo je svega, uglavnom šest mjeseci nisam igrao za Konavljanina, iako sam išao u Savez i razgovarao s pravnikom Saveza koji se i sam čudio toj odluci. Međutim, to je tako išlo, tko je imao veću moć, mogao je što je htio! Šest mjeseci trenirao sam u Konavljaninu, a onda je stiglo Europsko prvenstvo. 16 i pol godina sam imao, išao sam – i igrao sam dobro. Kad smo se vratili, dobio sam poziv Nacionala, jednog od tada najboljih klubova u Hrvatskoj. Odlučio sam napustiti veliki nogomet, preseliti se u Zagreb i igrati mali nogomet.
Prvi ozbiljni počeci?
Da, tad sve krenulo. Godinu i pol u Nacionalu, pa dvije i pol u Splitu, tri godine u Kuvajtu, nakon toga, tri i pol godine Španjolska, pa sam se vratio sam pola godine u Split. Uslijedila je velika operacija sam koljena i tu sam godinu cijelu pauzirao. Sad me evo već drugu godinu u Cartageni. Dosta je stvari prošlo, dobrih trenutaka, mogu reći da sam jako zadovoljan svojom karijerom, naravno koja još ne završava. Nadam se da će nastaviti u onom smjeru u kojem ću biti zadovoljan. Znam da nije bilo lako ovo ostvariti, jer ipak smo mi mali. Izborio sam se, na to sam najviše ponosan.
Gdje se vidite za, recimo, deset godina?
U Hrvatskoj, sigurno, možda pokrenuti i školu kad se vratim u Hrvatsku i završim karijeru. Trenersku karijeru ne bih ‘ganjao’ izvan Hrvatske. Zaželio sam se biti doma! Sigurno ostajem uz futsal.
Dubrovački futsal – ima još mjesta za napredak?
Ima cijeli hrvatski, pa tako i dubrovački. U jednu ruku razumijem da je teško jer pričamo o sportu u kojemu uložen novac neće biti i vraćen novac, pričamo o Hrvatskoj u kojoj nemaš ozbiljne pomoći gradova, gdje privatni poduzetnici ulažu svoj novac koji će realno izgubiti. Netko mora voljeti futsal da bi uložio i tako klubovi žive u futsalu, pa možda i u dosta drugih sportova. Samim time je teško napredovati koracima kojima bismo željeli. Bez obzira na to, mislim da mora i može bolje, znači ne osvrćem se na dubrovački sport, nego pričam općenito. Moramo biti više ozbiljni, svaki klub pojedinačno, svaki igrač pojedinačno, svaki futsal djelatnik pojedinačno. I dalje mislim kako se futsal smatra nekim sportom koji ‘eto tu malo igram s prijateljima, pa putujem na gostovanje, pa malo i treniram, pa što bude’. Mislim da svaki igrač treba tražiti napredak, motiv za naprijed, jer samim time napreduje cjelokupni sport i dobivaju se odlični rezultati. Time se privlače sponzori i poboljšava s rad s mladima. Bez toga ne ide. Sport ne bi smio biti tek malo aktivnija rekreacija… Otkad sam krenuo, situacija se naravno, popravila, ali te neke sitne stvari što ljudi u Hrvatskoj misle da su sitne, morale bi biti puno ozbiljnije. Ako je netko sportaš, onda je sportaš bez obzira igrao za sto ili sto tisuća kuna. Ili neće igrati… Pristup sportu trebao bi biti puno bolji, a možemo utjecati na to utječući na sitnice koje bi sigurno donijele napredak hrvatskom futsalu.
Nadimak od balice iz Mokošice: Bakero, Bakero... Bakero? Dobio sam ga od starijih iz ulice. Imao sam pet, šeest godina kad smo 'depali' nogomet po Mokošici. U to vrijeme bio je popularan igrač kojeg se ja realno ni ne sjećam, José María Bakero iz Barcelone, a imao je kao i ja tada, dugu kosu i eto nadimka. a vjerojatno se vidilo da znam s loptom i asocijacija je ostala kao nadimak. Većina ljudi me tako zove!