Kultura

RAZGOVOR S GLUMICOM IVANOM GULIN ‘Između dubrovačke publike i mene postoji posebna veza’

Šibenčanka Ivana Gulin ‘najsvje­žija’ je članica glumačkog ansambla Kazališta Marina Držića kojem se pri­družila u kolovozu ove godine. Dubro­vačkoj publici, međutim, predstavila se još 2017. kada je na pozornici parka Umjetničke škole Luke Sorkočevića zaigrala u Viktoriji od neprijatelja, a u okviru dramskog programa 67. Igara. Od tada, govori nam, prema njoj gaji poseban odnos te uživa odličan prijem kojeg pak namjerava dodatno učvr­stiti s jesenskom premijerom Tram­vaja zvan žudnja u gradskom teatru. S Ivanom porazgovarali smo u pauzama između proba.
Gluma Vam, koliko sam upoznata, nije bila prvi izbor. Kako ste se ipak na nju odlučili i kako je izgledao Vaš put do prvog umjetničkog anga­žmana? Vjerujem da je bilo uspona i padova, što biste rekli da Vas je formiralo?
Točno. U Šibeniku sam završila sred­nju medicinsku školu, smjer fiziotera­peutski tehničar i nakon toga nekako mi se najlogičnijim izborom činilo upi­sati fakultet istog smjera u Zagrebu. No ubrzo sam uvidjela da mi nešto nedo­staje i da nisam ispunjena poslom kojim se bavim. Odustala sam od stu­dija i tražila se neko vrijeme. Gluma me oduvijek zanimala, ali interesantno, nikad se njome nisam bavila – nikakve radionice, tečajevi i sl. Kad god bi mi u tom razdoblju traženja gluma pala na pamet kao opcija rekla bih samoj sebi: ‘Ma daj, di si krenula. Baš tebe čekaju da im se pojaviš na Akademiji’. Među­tim, upoznala sam gospodina Pera Mioča koji me potaknuo da odem na prijamni ispit te se na kraju isplatilo.
Prvi angažman imala sam u Teatru Exit u predstavi Disco svinje u režiji Matka Raguža. Kako je izgledao put do toga? Održana je audicija na koju sam pozvana i na kraju sam prošla. Ništa posebno za ispričati, ali meni je sve to iznimno puno značilo. Bila je to moja prva profesionalna predstava i u tom trenutku sam bila na drugoj godini stu­dija glume. Morala sam obećati profe­sorima da neću izostajati s predavanja i da moj angažman u predstavi neće ugroziti moje studiranje. Na kraju je tako i bilo, bar se nadam! U svakom slučaju pamtim tu predstavu kao jedno od najdražih iskustava.
Nedavno sam diplomirala na Aka­demiji dramske umjetnosti u Zagrebu i zasad mi je još uvijek jako teško razmišljati o eventualnim padovima. Kazalište je živi organizam koji postoji dok stvaramo i igramo na sceni. Uvijek je prisutna jedna vrsta zanosa. Mislim da se još uvijek nisam formirala do kraja kao glumica, u svakoj novoj pred­stavi pokušavam dati dio sebe i svoje osobnosti. Svaki od tih procesa me na neki način mijenja iz dana u dan i uži­vam u tome.
Svojom izvedbom u Krležinoj Ledi i Mladež bez Boga Ödön von Horvátha zaslužili ste nominaciju Nagrade hrvatskog glumišta u kate­goriji izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Je li to pri­znanje na Vas djelovalo poticajno i jeste li ikad razmišljali daske tea­tra zamijeniti setom u TV seriji ili filmu? Postoje li ponude za koje žalite da ste propustili?
Naravno da jest. Svako priznanje i nagrada su poticaj da radiš više i bolje. Pogotovo mladom glumcu ili glumici na početku karijere. Nisam razmišljala o zamjeni kazališta sa setom na filmu ili seriji, jer već radim oboje paralelno, kao i većina mojih kolega. Film i kaza­lište su dva različita medija i zahtije­vaju drukčiji angažman, ali oba me podjednako zanimaju. Film možda malo više zbog učenja novih stvari, jer imam manje iskustva na platnu nego u kazalištu. Princip rada na filmu je malo drukčiji jer uvijek postoji prilika za ispraviti eventualnu loše odigranu scenu. U kazalištu s druge strane glu­mac nema taj luksuz, već se sve odvija u trenutku, ali to je zapravo ljepota igranja na sceni. Trenutno snimam četvrtu sezonu televizijske serije ‘Crno bijeli svijet’ i taj proces me jako veseli. Ekipa na setu je odlična i sa zadovolj­stvom odlazim na snimanja. Jedno od njih upravo se odvija i ovaj tjedan tako sam trenutno na relaciji Dubrovnik – Zagreb. Što se tiče ‘propuštenih prilika’, u principu ne žalim ni za ničim. Ne vjerujem u slučaj­nosti i smatram da ako nisam dobila neku ulogu, ona naprosto nije bila za mene i idem dalje.
Kako se pripremate za ulogu? Gdje u njoj nalazite svoj osobni interes? Što Vas osobito intrigira?
Svaka uloga zahtijeva drukčiji anga­žman. Za početak temeljito iščitavam dramu ili scenarij i iz toga dalje gra­dim ulogu. Važna mi je dobra komu­nikacija s redateljem i kolegama te općenito s autorskim timom. Bilo da se radi o kazališnoj predstavi ili filmu uvijek je to stvar kolektiva. Volim kada grupa ‘diše’ i stvara zajedno. To je zbi­lja najbolji osjećaj. Kada jedni druge nadopunjujemo tada zajedno stvarno i rastemo. Čitamo, maštamo, stvaramo neki novi svijet i najednom sve to s papira postane stvarno. U svakodnev­nom životu uvijek pronalazim nešto zanimljivo i primjenjivo na uloge za koje se pripremam.
Zanimaju me ljudi i način na koji funkcioniraju. Svako ljudsko biće je intrigantno i zanimljivo na svoj način. Promatrajući druge ljude, način na koji hodaju, izražavaju se, gestikuliraju… dolazim do glumačkih rješenja i ideja kojima mogu ocrtati karakter za neku od predstojećih uloga. Podjednako pronalazim inspiraciju u okolini, ali jednako tako u dokumentarnim emi­sijama, glazbi ili knjigama.
Tko Vam je dao nabolji savjet i kako se nosite s tremom pred nastup?
Tremaroš nisam. Nemam tih problema, dapače, jedva čekam da me puste pred publiku. To mi je posao i zaista uži­vam u njemu. Možda je suludo reći da nemam tremu, iako to uvijek kažem, jer pred izlazak na scenu glumac ulazi u to neko povišeno stanje. Srce malo jače počne raditi, krv se malo uskuha, temperatura poraste – ali meni je sve to pozitivni adrenalin. Prije izlaska na scenu se uvijek zagrijem i pronađem kutak za sebe gdje se mogu fokusirati na ulogu. Što se savjeta tiče sad mi pada na pamet spomenuti Pero Mioč koji mi je jednom prilikom rekao: ‘Ivana sine, ne slušaj ničije savjete, pa čak ni moje sad. Slušaj samo sebe i što ti srce govori’.
Dubrovačku publiku dobro ste nasmijali svojom ulogom koze u Viktoriji od neprijatelja 2017. Naravno, to nije jedina predstava s kojom ste se predstavili. Jeste li inače zadovoljni prijemom?
Jesam. Dubrovačka publika me zasad više puta nagradila pljeskom i kompli­mentima. Još od prvog angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama u pred­stavi Viktorija od neprijatelja u režiji Ivice Boban te 2017. godine, kad sam postala ‘dubrovačko kozle’, imam osjećaj da između mene i dubrovačke publike postoji neka posebna veza, jer od tad do danas osjećam iskrenu reak­ciju na moju glumačku igru. Glumcu je nemoguće predvidjeti reakciju publike, uvijek se iznova daje u pot­punosti i očekuje najbolje, ali nikad ne zna kako će predstava na kraju biti primljena. Na primjer, ja sam za kozu mislila kako će biti potpuni fijasko, ali je ispalo obrnuto i publika ju je oboža­vala. Ponekad ispadne zbilja posebno, pa mi je tako iskreno drago da sam kao jako mlada osjetila povratnu informa­ciju i to upravo u Dubrovniku.
Ovo ljeto sam ponovno imala pri­liku glumiti na Dubrovačkim ljetnim igrama, a koprodukciju s KMD-om Zlatno libro primili su najbolje naj­mlađi posjetitelji. Glumila sam Vilu, što se djeci jako svidjelo te su nakon izvedbi ostajala i željela fotografiju na sceni. Ako napravim poveznicu između ostvarenja tijekom ljeta 2017. i 2020. godine, to bi definitivno bili rogovi koji su bili dio kostima. Ovog puta kolege i ja smo nosili oglavlja koja su bila inspirirana životinjama; mene je slučajno zapao motiv divokoze, ali moram ponoviti kako ja ne vjerujem u slučajnosti.
Kako je bilo isprva pronaći se u kolektivu Kazališta Marina Držića? Tko Vam je odmah legao ili možda dao kakav koristan naputak?
U Kazalištu Marina Držića trenutno se pripremam za ulogu Stelle u kultnom tekstu Tramvaj zvan žudnja Tenne­sseeja Williamsa u režiji Paola Tišlja­rića. Prethodno sam bila dio podjele Kate Kapuralice u režiji Ivice Kunče­vića i koprodukcije s DLJI Zlatno libro, komadu koji je režirala Helena Petko­vić u sklopu ovogodišnjeg programa festivala. Od projekta do projekta upo­znajem mnoštvo zanimljivih kazališ­nih ljudi, tako iz svakog novog iskustva se može naučiti nešto novo i interesan­tno. Sa svim kolegama iz umjetničkog ansambla Kazališta Marina Držića, s kojima sam dosad imala priliku sura­đivati, trudila sam se ostvariti ljudski i profesionalni odnos. Trenutačan rad na Tramvaju je ipak u fokusu i željno iščekujemo datum 9. listopada kada je planirana premijerna izvedba na Velikoj sceni. Na ovom projektu glu­mačka ekipa je brojna, od kojih bih izdvojila Senku Bulić i Mara Banića s kojima pretežno dijelim scenu u ovoj predstavi.
Pomaže li, prema Vašem mišljenju, dobar izgled u ovoj ‘industriji’?
Zasigurno pomaže, ali nije presudan. Iako je zanimljiv primjer glumaca koji su izgledom ‘specifični’ pa pone­kad i svojevrsna mana ili ono što je na prvi pogled nekome ‘ružno’ postane upravo prednost. Živimo u vremenu kada su čudno postavljene vrijedno­sti, ali nekako vjerujem da dobar dio ljudi ipak još uvijek prepoznaje u osobi talent, rad i kvalitetu bez obzira na puki izgled.
Negdje sam pročitala da ne volite davati intervjue. Kako se nosite s medijskom pozornosti i prepo­znaju li Vas ljudi na ulici u rodnom Šibeniku?
Nije da ne volim, samo ne znam zašto bi ikoga zanimalo što ja imam za reći, pogotovo o sebi. Živim sa sobom već 30 godina i sebi sam poprilično obična. Ma prepoznaju me. Još uvijek mi je simpatično kad kažu: ‘Mala, jesi ti ona glumica?’.
Namjeravate li stati na glumi ili postoje li još neka polja umjetnosti u kojima biste se željeli ostvariti?
Jako volim glazbu, a nedavno sam počela svirati gitaru, točnije u veljači ove godine što mi je super došlo kao zanimacija u vremenu lockdowna. Prije upisa na Akademiju aktivno sam pjevala u bandu koji se nažalost nikada do kraja nije realizirao jer sam otišla u Zagreb. Ipak, velika ljubav prema glaz­benom svijetu je uvijek prisutna te kada god mogu sviram i pjevam. Glazba je za mene važna i uvijek je dio moje sva­kodnevice, bilo da boravim u opušte­noj kućnoj atmosferi, bilo da izađem na cestu i odmah stavim slušalice. Pa eto ko zna… Možda jednog dana konačno i glazbena karijera dođe u prvi plan.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. rujna 2020.

Pročitajte još

PUBLIKA IH ISPRATILA OVACIJAMA Dubrovački sastav kvARTet debitirao na Igrama u Dvoru

Dulist

Španjolska hit predstava hrvatskog autora gostuje u Dubrovniku

Dulist

‘OD PRIČE DO PREDSTAVE’ Ivana Đula organizira zanimljivu dječju radionicu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija