Dubrovačka keramičarka Anamarija Bezek vrata svog atelijera u sklopu nekadašnje tvornice TUP javnosti je otvorila prije koji tjedan. Od tada osim njenim radovima, on je zahvaljujući popularizaciji keramike kao umjetničkog izražavanja, ispunjen i sugrađanima koji se odazivlju na kreativne radionice. S Bezek porazgovarali smo o ovom rastućem trendu, no i što ju je prvotno privuklo glini te koliko je ovaj medij priznat u dubrovačkim umjetničkim krugovima.
Riječ je o materijalu za kojeg treba imati mnogo strpljenja. Što Vas je uopće privuklo keramici?
Izrada keramike stvarno traži strpljenja jer se postupak izrade od njenog postanka nije promijenio. Svako ubrzavanje, brzopletost nosi rizik da pokvarimo sve ono oko čega smo se trudili. Možda me privukla baš zato – zbog procesa fascinantne nepromjenjive transformacije materijala, a možda jer mi je sve bilo dobro objašnjeno još kad sam pohađala OŠ Lapad. Kod profesorice Agnes Neže Velikonje imali smo divnu praksu likovnog odgoja. Polagala je veliku pažnju i na edukaciju pa smo svi strahovali od Sandokana. Oni koji su išli u lapadsku školu, sjetit će se o čemu govorim. Kad je krenuo Domovinski rat započela sam s izradom skulptura u plastici. Došla sam u kontakt s Galerijom Sebastijan koja je djelovala izuzetno dobro na području bivše države. Tamo sam u njihovom prostoru kod Dominikanskog samostana izlagala neke radove od umjetnog materijala i spomenula im kako bih voljela raditi u keramici, ali nemam mogućnosti otići u inozemstvo. Netko mi je rekao za Karin Garmsen Fradl koja je iza suprugove smrti nastavila raditi. Nazvala sam je na telefon i dogovorile smo se za sate. Krenule smo od početka. Tri mjeseca sam pripremala materijal gline. Ona se vadila iz nekih starih bačvi, tukla, prešala, močila… Prošla sam kompletan postupak koji je danas sasvim drukčiji. Sjednete za kompjuter, naručite je online i ona je za nekoliko dana na vašoj adresi. Jednom kad je Karin putovala u Njemačku umjesto gotovu, donijela mi je glinu u prahu rekavši mi da mi dobro ide. Dosta vremena nakon, u razgovoru s gospođom Lucijom Perojević, shvatila sam da sam još dobro prošla jer je ona glinu morala obrađivati pola godine. Kasnije sam imala priliku otići vani, ali ostale su mi usađene te osnove. Karin je uvijek govorila da je izrada keramike prvenstveno zanat.
Koliko je ovaj medij prepoznat i priznat u kontekstu hrvatskog likovnog kruga?
U kontinentalnoj Hrvatskoj je bolja situacija, kod nas baš i ne. Izuzetak je bila izložba ‘Ususret sedamdesetoj obljetnici dubrovačke keramike’ koja je otvorena 2017. u prizemlju Narodne knjižnice Grad. Tamo su bili izloženi radovi dubrovačkih keramičarki koje su osnove izrade keramike stjecale u neformalnoj školi obitelji Fradla. Sudjelujući u organizaciji željela sam dočarati rad majstor-lončara Karin Garmsen Fradl u čiju sam radionicu dohodila od 1995. do 2020. Djelatnici dubrovačkih knjižnica, osobito Matija Nenadić, stvarno su nesebično pomogli prostorom te reprodukcijom novinskih napisa i kritičkih osvrta materijalima iz svog fundusa. Godinu dana kasnije, kad je 2018. bila okrugla obljetnica, očekivala sam da će netko od zaposlenika u gradskim kulturnim ustanovama nešto napisati jer je sve bilo pripremljeno za čak neki stručni rad, ali nije se dogodilo ništa. Senzibilitet i naobrazba starijih generacija ne prepoznaje keramiku ni kao zanat, a još manje kao likovnu disciplinu. U isto vrijeme u Faenzi su pripremali veličanstvenu izložbe povodom 80 godina umjetničke keramike u tom gradu, a kod nas tišina. Srećom, dohode mlađe generacije koje su medijski pismenije. Imaju iskustva i kontakte te se ne boje novog. Bez kompleksa iznesu svoj stav i pitaju kad nešto ne razumiju. Ako im se nešto sviđa i ako vjeruju da nešto vrijedi izuzetno su profesionalni, susretljivi i od koristi nama pojedincima te za širu zajednicu.
Koja vrsta je Vaš izbor za rad i zašto? Kako teče proces izrade jednog predmeta?
Postoji toliko vrsta i podvrsta gline. Sad je dosta popularna tzv. divlja glina. Preferiram glinu sa šamotom manje granulacije i modeliranje slaganjem ploča ili traka, ali od 2011. tj. izložbe ‘Nađeno-naslijeđeno’ opet sam počela raditi na kolu, a predmet dovršim modeliranjem. Dakle, pripremim glinu za vrćenje, centriram, izvrtim i dok se lagano suši za obradu modeliram dijelove kojima ‘nadograđujem’ uglavnom neki uporabni predmet. Glinu je kad se vrti potrebno obraditi dok je još vlažna, pravi je izraz tokariti je, a čitav proces izrade i sušenja predmeta ovisno o njegovoj debljini može potrajati preko mjesec dana.
Na čemu trenutno radite? Otkuda inače crpite inspiraciju?
Stalno radim na limitiranoj seriji AiXiA, odnosno AiXiA blue koja za razliku od AiXiA green linije nije samo dekorativna već je i funkcionalna. Linija blue je zamišljena kao čisto maštanje, inspirirano otokom, poluotokom i gradom. Želja mi je tu bajkovitu priču uhvatiti kroz glinenu formu i adekvatne glazure. Još uvijek se vraćam skicama. Naravno, izrađene su skice i probe. Također, za jedan dubrovački smještaj radim na centralnom komadu – vazi organskog oblika koja može funkcionirati samostalno te kao baza za biljku. To me veseli jer je u tom prostoru i prva skulptura izrađena ove godine u novom atelijeru. Nju sam izrađivala ne mareći hoće li se prodati pa je ovo nastavak te priče. Za arhitekta koji ima ideju da na svakom svojem objektu, umjesto natpisa izvana, stavi ploču s imenom apartmana, napravila sam zidne obloge s linđom, lijericom, lastom i leutom. To mu se toliko svidjelo te ga je strah da će mu ih netko ukrasti pa će ih ipak smjestiti unutar prostora. Također, u kuhinji će biti plitki reljef s motivima iz prirode, no on je još u fazi skice. Trenutno bih voljela da me inspiracija malo zaobiđe. Ne stignem realizirati sve što bih htjela. Imam previše ideja i stvarno mislim da nema malih poslova. Inspiracija mi je sve – priroda i društvo. Izrađujem i unikatnu dekorativnu keramiku kao male ribe koje uglavnom plasiram kao suvenire za Dubrovačku kuću. Na njima ujedno izvodim probe glina i glazura za veće projekte, odnosno funkcionalnu keramiku. Prije par dana izradila sam eko pepeljare od nepaljene gline. Dok su se sušile, osnivači u Red History Museumu izabrali su jednu prema kojoj bi trebala početi raditi seriju suvenira.
Gdje skladištite svoje radove?
Radove skladištim gdje stignem. Srećom imam divnu rodbinu tako da se vazda nađe neki šufit. To nije problem ako se radi o nekim prodajnim radovima, ali ako su posrijedi prostorne instalacije znam imati velike probleme jer sve treba spakirati, složiti i pohraniti.
Koliko Vam je stvaranje olakšalo korištenje vlastitog atelijera? Rijetka ste dubrovačka umjetnica koja ima tu privilegiju.
Do atelijera sam došla jer sam željela napraviti dobru ambalažu za seriju AiXiA pa sam potražila pomoć stručnjaka iz studija Bonsenjo, odnosno kod grafičke dizajnerice Kristine Mirošević. Upitala me ‘želiš li vidjeti moj novi ured’ i kad sam ušla u tu industrijsku halu, ona me toliko oduševila. Dakle, ta radna atmosfera jer oni tu imaju svoju proizvodnju i pogotovo cijena najma koja mi je bila podnošljiva. Jedno je vodilo drugom. Pošla sam na razgovor i iznajmila prostor. Napravila sam kalkulaciju mogu li to i krenula. Da, među rijetkima sam. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme i stvarno ne znam što će biti sutra, ali to je bio moj izbor – otvoriti opet obrt i riskirati hoću li imati za platiti doprinose, poreze i sve druge troškove ili izaći iz svoje zone komfora. Mislim da su keramičari prvo zanatlije pa onda umjetnici. Smiješno je koliki se proglašavaju umjetnicima pa krene lobiranje kako su kvalitetni i kako im treba prostor ‘jer njihovo zalaganje i napor nije prepoznat’. Bilo bi bolje da se udružimo i tražimo cirkularne prostore, a ne gledati samo vlastiti interes. Ljudi koji su izabrali da se bave nekom vrstom umjetnosti, a pogotovo oni koji se financiraju iz državnog ili gradskog proračuna, trebaju biti malo pristojniji i prestati sramotiti sebe i ovaj grad. Bilo bi lijepo da promjene zanimanja, a ne da nariču. Ima izuzetaka koji rade ono što žele, u što vjeruju, ali nisu izabrali afirmaciju u urbanim sredinama primjerenijim za njihove intervencije i moderni izričaj. Ti dubrovački umjetnici uglavnom srednje generacije rade druge poslove da mogu preživjeti, a mlađe generacije informatički pismenije koriste blagodati globalnog tržišta i naizgled ‘lakše uspiju’.
Mogli bismo reći kako je u ovom dobu DIY videa, keramika doživjela svojevrsni comeback. Raduje li Vas to? Vi, također, redovito održavate radionice na kojima različite uzraste poučavate vještinama izrade.
Počela sam krajem devedesetih, u doba kad smo čuvali kataloge s brojevima glazura kao moći, usporedim li, sada je stvarno dobro. Vidjeti u istom trenu što je učinila profesorica keramike u Japanu na odjelu, lončar u Maroku ili prijateljica u Toskani koju nisam srela tri godine, a još kad dobiješ pohvalu čim staviš fotografije za svoj rad sretan, ne znam tko s ovim novim dobom ne bio sretan. Sada je keramika stvarno in. Možda jer je ona taj originalni, iskonski materijal i to proizlazi iz potrebe da se čovjek opet poveže s prirodom ili je mijenja na neki pozitivan način. Trenutno mi je najdraži video keramičara iz Kalifornije koji takoreći u vestitu sjedne za kolo, uzme komad gline, ustane, obriše ruke krpom i to je to. Na njemu nigdje ni komadića vlažne gline. On mi je idol. Cijeli svijet nam je danas na dlanu. Iako, ponekad danima ne pogledam privatan profil Instagrama gdje komuniciram otprilike s 300-tinjak keramičarki i keramičara. Otkad sam iznajmila ovaj radni prostor imam prešnijih stvari. Na poslovnom profilu pratim događanja, pogotovo što se radi u kvalitetnim muzejima i naravno komuniciram s onima koje interesiraju moji radovi ili žele privatan sat u kojem će napraviti nešto od gline. Raduje kad netko ima ideju, razradimo projekt i onda zajedno krećemo u realizaciju, a još više skora nabava novih alata za rad te što su na adresi u Gružu zaživjele prve radionice.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. lipnja 2021.