Kultura

[RAZGOVOR] S Dubravkom Lošić o monografiji u intimnom ambijentu ateliera

Jako je važan izravan kontakt s djelom. Sve ostalo je ‘varijacija na temu’

Promocija je planirana krajem travnja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, na taraci, potom ćemo je održati i u Zagrebu – priča nam Dubravka Lošić, naša suvremena umjetnica uz koju je neminovno vezati pridjev ‘priznata’. Ona to zaista i jest. Specifični joj rukopis lako se prepoznaje već pri samom odabiru materijala pri čemu prednost imaju trošni materijali, a zatim papir, karton, novinski papir, tekstil, predivo, smola, metal. Svi su oni neprestano podložni obradi poput skrućivanja, gnječenja, krojenja, ljepljenja i kolažiranja… A upravo je kruna njene višegodišnje umjetničke priče monografija, ‘svježa’ iz tiska. Pričamo o njoj u ambijentu njenog čarobnog ateliera u ‘Radeljeviću’. Uz knjigu – o ‘svemu pomalo’…

Zadovoljni ste?
Jesam. Knjiga je ideja Margarite Šimat i mene. Prije skoro osam godina počele smo o njoj razgovarati, a 2017. godine sve je započelo s autorom fotografija, Damirom Fabijanićem, i dizajnerom, Dominicom Hornom, tako da smo već tada znali što hoćemo i sami smo pokrenuli ovaj projekt. Vidjevši da tražim potporu Grada Dubrovnika, gdje sam odmah naišla na podršku, na suradnju su me pozvali iz Umjetničke galerije Dubrovnik. Pristala sam, razmišljajući kako u tome možemo pronaći obostrani interes. Tako da – da, malo se ‘otegnulo’, ali mislim da bismo svi trebali biti zadovoljni.

Neke se stvari isplati čekati?
Pa, da. Monografija je živa stvar koja se kretala i radila od prvobitne ideje do potpuno novih momenata, ciklusa koji su paralelno nastajali. Bilo je nužno napraviti odabir jer nisu svi ciklusi mogli stati u nju. Vjerujem da ćemo ih predstaviti u nekom sljedećem projektu. U ovoj knjizi Margarita je napravila istraživački rad, a ja sam se vratila u vrijeme u koje nisam mislila da ću se ikad više vratiti. U početku sam imala i otpor prema vraćanju na nešto, za mene, završeno, ali ova revizija, u stvari, nije bila loša! Shvatila sam je kao igru i mogućnost istraživanja nečega što ipak ima odraz i na ovo što danas radim. Počela sam uživati u cjelokupnom procesu. Postalo je zanimljivo. Uz izvrsne, izvrsne suradnike. Imala sam sreću, svi su odmah pristali, što mi je bilo važno jer smo se našli po senzibilitetu i jer je divno raditi s ljudima na istoj valnoj duljini! Svi su vrhunski znalci u svojim poslvima i svi jednako bitni. Mislim da se to u knjizi i vidi.

Jeste li trenutno u nekom novom ‘procesu’, nekoj novoj ideji?
Jesam, ustvari sam u trenutku novog radnog procesa, ali neću govoriti o tome (smijeh). U fazi sam gdje sam sama u atelieru, zatvorena, bez susreta. Treba mi izoliranost. Uvijek tako radim. Pripreme skica, prostora, materijala i slično ponekad su dulje od završnog čina, iako je to sve jedan proces. Pripremam novi projekt koji bi trebao biti izložen početkom 2023. godine. To je to, zasad.

Često je Vaš rad – reciklaža, re-kreiranje novih-starih materijala?
Veliki dio je reciklaža. Oduvijek recikliram i, uza stare, kombiniram nove materijale. Veliki dio punjenja u zadnjim ciklusima u stvari je iz skladišta-radionice mojih roditelja. To je dvostruka, višestruka veza i propitkivanje sebe kroz uvijek umjetničkoosobne konce. Možda se tako na neki način i pročišćavam.

Vama zapravo ova ‘pandemijska’ izolacija i nije teško pala. Samoća je dio Vašeg kreativnog procesa? Hoćemo li uskoro vidjeti, doživjeti neke nove ‘Susrete u depou’?
Pandemija mi je, što se tiče izolacije, bila bezbolna. Bilo mi je bolno gledati ljude koji pate, umiru… Ali sam osjećaj izolacije uopće mi nije teško pao. Kad radim zatvaram se, pokušavam učiniti sve uvjete za izolaciju. Projekt započinjem s dugim pripremama, najčešće nisam ograničena rokovima, a ako imam dogovore, počinjem dovoljno rano za stvaranje ‘idealnih’ uvjeta za rad. Trenutno ne razmišljam o ‘Susretima’. Pauzirat ću. ‘Susreti’ zahtijevaju potpuno drukčiju organizaciju prostora.

‘Susreti’ su zapravo i posebni zbog upravo ulaska posjetitelja u Vaš intimni prostor.
Prisustvom interveniramo u prostor i volim taj odnos osobe i djela, kao i međuprostor koji nastaje. Mislim da je važan na različite načine, u njemu se stvaraju energije. Kad izlažem, volim, odnosno pokušavam na neki način ‘omogućiti’ prostor promatraču ili, bolje rečeno, ostvariti taj međuprostor. Ipak, on se ne dogodi uvijek.

Na ‘Susrete’ su došli ljudi koji su zaista – htjeli doći. Kao da je bio nužan taj trenutak bez galerijskog izlaganja, bez sterilnosti. Promatraju li ljudi danas umjetnost? Čini se kako ih je puno našlo opravdanje u pandemiji i činjenici da izložbu mogu ‘pogledati virtualno’.
Jako je važan izravan kontakt s djelom. Ostale informacije mogu biti lako prenosive, ali on je jedini točan. Sve ostalo je ‘varijacija na temu’, sekundarni pogled na umjetnost. Čini mi se da je svugdje tako i čini mi se da bi trebalo reeducirati ljude na kontakt s kulturom, sasvim sigurno, jer se taj kontakt – bio on u kazalištu, na izložbi ili slično – ne može prenijeti.

Dugo ste u ‘Radeljeviću’. Prostor vam odgovara? Kako reagirate na komentare o suodnosu Vaših djela i prostora?
Skoro sam deset godina tu, više ni ne brojim, drago mi je da jesam, do kada – ne znam. Sama veličina rada definitivno nije prostorno određena. Nikad se time nisam opterećivala, prije je možda to bio trenutak godina, mladosti, iako, ni danas se ne opterećujem. Ne volim percepciju u smislu ‘divan prostor, zato možeš raditi tolike radove’. Volim i minijature! Zapravo, one su mi odmor od velikih slika i obnuto. Imam tendenciju ka krajnostima, takav mi je unutarnji ritam.

Bolji način odnosa Grada i umjetnika je nužan. Sve potrebniji. Kako gledate na to?
Odnos administracije i nas s druge strane… Trebamo surađivati kako bismo ostvarili što bolji rezultat. Nas se često promatra kao ‘niškoristi’, osobe koje troše proračunski novac. Ljudi koji odlučuju o nekim stvarima trebali bi ući u materiju i upoznati zapravo što Grad Dubrovnik financira. Otuda, čini mi se, počinje problem prave umjetnosti i kulture grada. Ne može se svima ugoditi.

Kao da vam treba prevoditelj?
Točno to. Ne volim ulaziti u konflikte, ali osjećam kao da se trebam boriti i dokazivati, a zapravo Grad i umjetnici zajedno mogu sve. Tako se jedino mogu događati dobre stvari, no ako je prisutno stalno nepovjerenje, ne može se funkcionirati. Kad upoznate umjetnike, lakše ćete steći povjerenje u njih. Duhovni profit puno je bitniji nego onaj ‘u kunama i eurima’. Iskustvo mi kaže kako to ljudi – ljubitelji kulture ili općenito – negdje ‘vani’ itekako prepoznaju. Ljudski duh teži k lijepom i svakodnevno to moramo ponavljati, kako bi nam bilo lakše živjeti, a tu mogućnost imamo. No, to je teži način. Brže je i lakše kupiti materijalno i biti zadovoljan, nego hraniti duh, ali da, možda to ipak nije samo naš problem, već globalni…

Evo, kažete kako ste već dugo u ‘Radeljeviću’. Svjedočite mijeni Gruža. Sviđa li vam se što se događa?
Da, to je divno, predivno, i mislim da treba ići u tom smjeru. Dobro je da se grad unutar zidina malo rasteretio, ne samo fizički jer, Dubrovnik je i ono nešto drugo. Privlačne stvari su i izvan zidina. Neosporna je njihova ljepota, ali primjerice koncertnu dvoranu ne možemo napraviti unutar njih. Ona mora biti negdje izvan, zar ne?

*************************************************************************

ZAJEDNIČKI PROJEKT VRIJEDNOG TIMA 480 stranica čiste umjetnosti
Izdavačka djelatnost Umjetničke galerije Dubrovnik 2022. ovog ožujka dodatno je oplemenjena monografijom Dubravke Lošić. Zajednički je to projekt Galerije i same umjetnice, uz niz priznatih suradnika. Monografija na 480 stranica donosi kritičku i kontekstualnu analizu opusa renomirane umjetnice i niz reprodukcija u boji njezinih crteža, slika, objekata, scenografija, instalacija.

Autorica teksta monografije je Margarita Sveštarov Šimat, ugledna povjesničarka umjetnosti i vrsna poznavateljica opusa Dubravke Lošić.

Monografija je podijeljena na sedam poglavlja: Prolog; Strukture osjećajnosti i psihizma, 1980. – 1988.; Haptičko lice figuralnih struktura, 1980. – 1988.; Besformno i apstraktni ekspresionizam, 1985. – 1987.; Labilno stanje slike, premetaljke i rebusi, 1986. – 1988.; Haptičke strukture i monokultura polja, 1988. – 2011.; Promjena paradigme površina i obzorje slike, 1996. – 2007.; Dekonstrukcija, reinvencije i semioze, 2008. – 2013.

Izdanje dvojezične monografije na hrvatskom i engleskom jeziku ograničeno je na 500 komada. Nakladnik je Umjetnička Galerija Dubrovnik, a urednica je Dubravka Lošić. Grafički dizajn monografije potpisuje Dominic Emanuel Horn. Autor je većine fotografija Damir Fabijanić, a prisutne su i fotografije sljedećih autora: Veronica Arevalo, Damil Kalogjera, Milo Kovač, Željko Šoletić, Nino Šolić i Željko Tutnjević.

Redaktorice su: Dunja Pavlović i Dubravka Lošić. Lektorica i korektorica je Dunja Pavlović. Graham McMaster preveo je monografiju na engleski jezik, a suradnik za engleski jezik je Davor Lilić.

Fotografije za tisak obrađene su u studiju Iće i piće d.o.o. Knjiga je tiskana u tiskari Printera.

Grupa d.o.o. Monografija je izdana uz financijsku potporu Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Pročitajte još

[FOTO] Miranda Rako Kuzmanić i Ivana Jovanović Trostmann izložile ‘Čar boje’ u Rimu

Dulist

[MLADOSTI, UŽIVAJTE!] Čarobna večer uz more maturanata dubrovačke Gimnazije

Zvonimir Pandža

[FOTOGALERIJA] Svoji, kreativni, jedinstveni… Maturalni bal mladih umjetnika!

Zvonimir Pandža

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija