Kultura

RAZGOVOR: LENA KRAMARIĆ Radim na 791. slici, a atelijer sam otvorila u prkos pandemiji

Uvijek nasmiješena i spremna za čašicu razgovora umjetnica Lena Kramarić jedna je od osoba koja iz svega, unatoč nimalo zavidnim okolnostima, uspijeva izvući ono najbolje. Pandemija kronovairusa možda je zaustavila većinu gospodarstvenih grana te tako paralizirala život naših sugrađana, no ne i njen kreativni proces. Upravo, govori nam, radi na svojoj 791. slici, a ekonomskoj krizi u inat ovih dana otvorila je i vrata svog dubrovačkog atelijera u Zlatarskoj ulici. Jesu li joj se pronalaženjem novog radnog prostora otvorile nove mogućnosti stvaranja, nedostaje li joj dijalog s kolegama umjetnicima te kako pomiruje ulogu slikarice i majke, ispričala je za čitatelje DuLista.

Tvoja potraga za adekvatnim prostorom za stvaranje traje otprilike od kad si i odlučila Zagreb zamijeniti Dubrovnikom. To vrijeme, vjerujem, ispunilo je podosta prilagođavanja, ali i stresa… Je li ti se ovim stvorila i mogućnost rada na nečemu što do sada zbog skučenih uvjeta do sada nisi mogla napraviti?

Točno je da od mog dolaska u Dubrovnik tragam koliko za adekvatnim radnim, toliko i za životnim prostorom. Te dvije težnje su podosta isprepletene, a zanimljivo je da upravo u isto vrijeme konačno dobivaju opipljivu formu. Godine 2007. sam svoj boravak u Gradu definirala kao privremen te si tako u isto vrijeme olakšala i otežala boravak. Prije nekoliko godina sam konačno otpustila takvo definiranje prostora, odnosno vremena i s time prvi puta cijelim srcem prihvatila Dubrovnik kao svoj dom. Ali isto tako je i Zagreb moj dom, a nekada mi se čini, preko svoje profesije, i cijeli svijet. Granice su se izbrisale, a samim time i grč da nešto preko noći moram promjeniti. Retrogradno shvaćam da sam sa stiskanjem u male i privremeno radne prostore smanjila svoje formate, a možda i ambicije. Gledajući unazad ne sjećam se stresa, više je sve u predznaku prilagodbe koja sa sobom nosi određene ustupke. Upravo zato da ne bi bilo stresa pronalazila sam u svakoj situaciji razloge zašto je to baš sada za mene dobro te iz te pozicije tražila nova rješenja. Mnoge ideje čekale su povoljnije uvjete i prvenstvo na listi prioriteta. Sve je to negdje pohranjeno te kao i mnogo puta do sada maštam o radnoj zimi kada ću bar koju od tih ideja realizirati.

U trenutku kada mnogi zatvaraju vrata svojih ‘butiga’, ti si svoju otvorila. Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na tvoje planove, ali i sam umjetnički proces?

Ateljerija je otvorena neovisno, ali i usprkos pandemiji. Početkom svibnja sam počela sređivati prostor, a od lipnja u njemu raditi. Nije čudno da sam nakon razdoblja izolacije imala gomilu radnog elana, želje, motivacije i inspiracije za stvaranje. Nedostak turista ili kupaca općenito koji je pogodio druge djelatnosti ovisne o turizmu meni je omogućio mir i skoro pa neometano stvaranje. Sklona sam u svemu vidjeti najbolje pa mi je takav početak ljeta i odgovarao.

Zbog epidemioloških mjera izostala su brojna kulturna zbivanja, a tim i druženja. Nedostaje li ti intezivan dijalog s kolegama i kako si uspjela premostiti razdoblje izolacije?

Intenzivan dijalog s kolegama koji mi nedostaje još od kada sam stigla u Dubrovnik nadoknađujem zadovoljstvom, ispunjenjem koje dobivam kroz stvaralački rad kao i od svoje obitelji, djece te brojnih dubrovačkih prijatelja. Veća i češća druženja mi itekako nedostaju, ali vjerujem da je to posljedica tempa života koji smo si nametnuli više nego trenutno aktualnih epidemioloških mjera. S druge strane često sam sama sebi najbolje društvo, a kvalitetno vrijeme za sebe već godinama nemam u dostatnoj količini. Ne mogu se požaliti da mi je bilo posebno teško kroz razdoblje izolacije posebno kada promislim kakvih pojedinačnih slučajeva ima i kada samo pokušam zamisliti koliko je tim pojedincima i obiteljima bilo teško tj još uvijek jest. Ja sam bila u dobrom društvu i svakodnevno vani, u prirodi i na zraku. Kao što bi moj tata rekao: ‘Kao da mi je svaki dan nedjelja’. Iako moram dodati, nedjelja mi nije najdraži dan u tjednu pa sam na kraju jedva dočekala ponedjeljak, odnosno kraj izolacije da se bacim na posao.

Svakodnevno si u atelijeru, kontinuirano slikaš, imaš li predodžbu koliki je trenutni broj tvojih radova? Što je novo u njemu?

Dala si mi misliti. Imam bilježnice u koje popisujem radove, nazive i druge meni bitne stvari vezane uz njih. Trenutno sam na broju 791, a ako se ne varam počela sam voditi bilješke prije desetak godina, a stvarati davno prije. Zadnjih godina količina se smanjuje u korist kvalitete, bar se nadam. Radovi sa zadnje izložbe stigli su prošli tjedan u atelier te me dodatno potaknuli da otvorenim vratima pozovem publiku. Sad me veseli skloniti ih preko zime da bih u praznom prostoru mogla stvarati. Novi su i crteži iz srednjoškolskih dana koje nisam ni znala da imam jer su se neočekivano pojavili. Zalijepila sam ih na zid jer danas vidim u njima ono što prije nisam. Vraćaju me u razdoblje bezgranične slobode i podsjećaju na jednu malo zaboravljenu mene.

Koliko je pojedina tehnika važna u tvom opusu? Kako pristupaš motivu?

Tehnike se ponekad mijenjaju i razvijaju sukladno sa promjenama kroz koje privatno prolazim, baš kao i boje, baš kao i motivi. No, o tome ne odlučujem ja, samo postavljam dijagnozu. Čini mi se da kada nađem određenu sigurnost unutar jednog medija si mogu dozvoliti posvetiti se samom motivu ili ideji koju želim prenijeti bez tehničkih prepreka, no vjerujem da se u takvoj vrsti sigurnosti ne treba predugo zadržavati. Motiv kao neka fotografija koju vidim ili slika koja nastaje u glavi te ju je nemoguće pretočiti u riječi polako se otjelotvoruje na podlozi. U radnoj fazi vodstvo preuzima onaj nesvjesni dio koji je teško držati pod nadzorom. Često poželim u toj fazi stati i proglasiti neko djelo gotovim ali tada nastupa svjesno kalkuliranje koje definira kako i kada je nešto gotovo. Ovo nije pravilo, ali je česti slučaj i ono što prepoznajem kod sebe, te se s tim želim poigrati, svjesno promijeniti pravila igre da bih postigla novi stvaralački ritam i samim time promjenu.

Na tvojim se slikama pojavljuje niz figura. Je li riječ o stvarnim ili imaginarnim likovima?

Idejno su imaginarni, a često po završnoj analizi postaju stvarni. Pretvaraju se u ljude koji su mi općenito u životu ili specifično u tom trenutku važni. Zanimljivo je koliko stvaralački proces zadire duboko u podsvijest te koliko malo mogu svjesno intervenirati dok radim.

Često progovaraš o majčinstvu i koliko je ono utjecalo na tvoju kreativnost. Kako pomiruješ uloga umjetnice i roditelja dviju djevojčica osnovnoškolskog i vrtićkog uzrasta?

Majčinstvo je utjecalo na izgradnju mene osobno, a samim time je neodvojivi dio mojih preokupacija koje se mogu prepoznati na slikama i drugim radovima te projektima. Radi se o dva prioriteta koji se često bore za prevlast, a ja za to da ih pomirim te da jedno profitira od drugog i obrnuto.

Uz slikanje sudjeluješ na brojnim radionicama i projektima. Reci nam nešto o njima…

Izuzetno me vesele različite vrste likovnih i drugih radionica, koliko za djecu toliko i one za odrasle, ali moram biti iskrena te reći kako im se zadnjih godina nisam u mogućnosti posvetiti koliko bih željela i koliko zaslužuju. Kroz svoje dosadašnje iskustvo vjerujem da sam od svojih polaznika mnogo naučila, ali sam i samim time zadala sebi veće kriterije u smislu toga što im trebam, mogu i želim ponuditi. To se odnosi i na osnovne uvijete održavanja pojedinog programa kao i na sami sadržaj. Planiram u skorijoj budućnosti više energije uložiti u to i ponuditi zainteresiranim Dubrovčanima kvalitetne programe. Nedavno sam završila dvogodišnju edukaciju iz područja ekspresivne art terapije i neopisivo sam fascinirana s mogućnostima koje ona nudi. Zbog tolikih dobrobiti koje sam na svojoj koži osjetila tijekom same edukacije vjerujem da ću kroz praksu moći zainteresiranim građanima otvoriti vrata toga, meni čudesnog svijeta.

Izlažeš od samih početaka. Koliko je predstavljanje svog rada javnosti važno za umjetnika?

Na osobnoj razini izložbe me raduju jer su one uvijek neki logični završetak jednog ciklusa i samim time početak novog. Volim zatvarati, završavati cjeline i zahvaljujući tome, tj. još više od toga stavljati se na početnu pozicije za nove radove. S druge strane, kada mi se uz dozu nesigurnosti pred izložbu javi ideja da su svi ovi procesi; stvaranje, izlaganje, jedan egocentrični sustav podređen mojim željama i potrebama iznenadi me podrška publike. Izložbe su divno mjesto za dobiti kritiku, za porazgovarati s vjernim ili novim ljubiteljima umjetnosti i prijateljima. Na kraju se u tom krugu stvori i zatvori sreća, satisfakcija i motivacija za nove radove.

Foto: Zvonimir Pandža/Privatna arhiva

Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. studenog 2020.

Pročitajte još

UZ NOĆ KAZALIŠTA U GRADU Pogledajte online predstavu Kolarina ‘Novela od Stanca’

Dulist

RETROSPEKTIVA U SPONZI Slikarica Tina Violić poziva vas da razgledate njenu izložbu

Dulist

Lerove ‘Vjerenice’ u Noći kazališta

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija