Dubrovačka bolnica, kao uostalom i cijeli svijet, već se preko godine dana bori s pandemijom koronavirusa. Liječnici i cijelo medicinsko osoblje daju sve od sebe kako bi odolijevali situaciji s pandemijom koja neprestano donosi nove momente kojima se stalno potrebno prilagođavati. O situaciji u Općoj bolnici Dubrovnik, trećem valu, procjepljivanju, ali i trenutnom stanju u zdravstvu i kritikama koje se ovom resoru upućuju zbog dugova razgovarali smo s voditeljem Odjela za infektologiju i dermatovenerologiju dr. Stjepanom Đuričićem.
Kakvo je trenutno stanje na odjelu za infektologiju, koliko je pacijenata hospitalizirano i s kakvom kliničkom slikom?
Imamo 72 pacijenata na stacionarnom liječenju od kojih se tri nalaze u jedinici intenzivnog liječenja, a ostali su na COVID odjelu. Pacijenti koji su na stacionarnom liječenju u Općoj bolnici Dubrovnik imaju teške i srednje teške kliničke slike COVID infekcije, imaju upale pluća s razvojem respiratorne insuficijencije te samim time uz lijekove zahtijevaju i pristup oksigenoterapiji koju mogu dobiti samo u stacionarnim uvjetima. Dio pacijenata koji se nalaze na stacionarnom liječenju primaju oksigenoterapiju i putem visokoprotočnih oksigenatora, tzv. AIRVOuređaja. Oksigenoterapija je sastavni dio terapijskog pristupa u liječenju bolesnika sa srednje teškim i teškim oblicima COVID-19 upale pluća. Dugotrajniji nedostatak zraka svakako je jedan od simptoma kada se čovjek treba uputiti u bolnicu. Što se tiče broja pacijenata, on stalno varira između 60 i 70, nekad čak i malo više. Prati nas trend trećeg vala koji nam se nametnuo od dvotjednog razdoblja nakon proslave Feste sv. Vlaha, a koji smo povezali s većim brojem druženja ljudi, ali i prisustvom britanskog soja koronavirusa koji je poprilično zarazniji i cijelu je populaciju dodatno prodrmao.
Po pitanju statistike, od početka pandemije do sada liječili smo 962 osobe, u cijeloj 2020. liječili smo 503 osobe, a u 2021. samo do sada imamo 459 liječenih. To znači da smo se u skoro četiri i pol mjeseca primaknuli cijelom prošlogodišnjem broju liječenih. Brojku od 503 ćemo sigurno dostići u sljedećih nekoliko dana. Što se tiče ljudi koji su liječeni u jedinici intenzivnog liječenja, njih je ukupno bilo 87, u 2020. njih 54, a sada već imamo 33 osobe. Nažalost, do sada je preminulo 129 bolesnika. Ipak, u toj cijeloj priči ohrabrujući je postotak da smo na 1,2 posto oboljelih koji su nažalost preminuli, što je ipak bolje u odnosu na cijeli postotak u Hrvatskoj koji iznosi 2,1 posto. Svaka obitelj od ovih 129 umrlih nosi svoj križ i veliku tugu za izgubljenim članom obitelji. Brojke su prilično dobro mjerilo. Kada dobijemo izvješće kolega iz Zavoda za javno zdravstvo, otprilike znamo da ćemo kroz 10 do 15 dana od toga dana kad je objavljen broj imati 10-ak posto ljudi koji će zatražiti pomoć u bolnici. Pitanje je samo trenutne procjene i njihovog stanja, hoće li ostati u bolnici na stacionarnom liječenju ili će biti pregledani te će im se dati terapija te će biti pušteni doma uz preporuku da se vrate ako dođe do pogoršanja.
U početku se smatralo kako korona veću prijetnju predstavlja starijim osobama, a sada se i mlađe osobe bore s ozbiljnim oblicima bolesti. Zbog čega je sada takva situacija?
Starosna dob naših pacijenata s težim kliničkim slikama i težim upalama pluća stalno se mijenja. U početku je to bila treća životna dob, međutim, kako vrijeme odmiče, vidimo da se ta dobna granica spušta. Sad imamo dosta ljudi između 50 i 60 godina, s prilično teškim kliničkim slikama. Imali smo pacijente koji su bili čak i mlađi od 40 godina, a razvili su teške oblike bolesti, komplicirane s plućnim embolijama. Na svu sreću, dobro je završilo, ali su se prilično namučili u toj bolesti. Radilo se o mlađim ljudima bez prethodnih bolesti, de facto, ‘praznog zdravstvenog kartona’ i u prilično fit formi. To sve opet ide u prilog tome da nam je izlaz za sada jedino u procjepljivanju. Uz naravno pranje ruku, nošenje maski i poštivanje distance što smo do sada sigurno apsolvirali. Moram napomenuti da apsolutno shvaćam i nervozu ili napetost cijelog pučanstva jer nešto što nije normalno traje već godinu dana i teško se tome prilagoditi, preživljavati, baviti se svojim poslom i hraniti svoju obitelj, a pogotovo kod nas gdje je jako puno ljudi vezano za turizam i ugostiteljstvo. Pokušavam shvatiti i tu apatiju u koju su ljudi zapali. Ljudi smo, različiti smo i teško je gledati godinu dana problem koji evoluira i taman kad mislimo da imamo neko rješenje, dogodi se drugi smjer bolesti i moramo se tome prilagođavati. Probajmo ostati razumni, hladne glave u svemu i ne izgubimo dinamiku procjepljivanja. Čuvajmo svoje bližnje, pratimo preporuke i naputke koji nam se daju i brodimo kroz sve ovo u čemu se nalazimo u zadnju godinu dana.
Od početka se govorilo kako ćemo morati naučiti ‘plesati’ s virusom. Čini se da on iziskuje konstatnu budnost, da ‘igra nepredvidljivo’. Je li tako i iz liječničke perspektive i kako biti stalno pripravan uzvratiti udarac?
To je jedna poprilično dinamična situacija s kojom se susrećemo prvi put u povijesti modernog zdravstva. Bolest je to u kojoj stalno nešto novo doživljavamo, prilagođavamo se, cijeli se sustavi moraju prilagođavati i prilično je velik izazov koji već traje preko godine dana. To strašno fizički i psihički iscrpljuje ljude koji rade u cijelom sustavu. Voljeli bi vidjeti kraj, ali taj se kraj nikako ne nazire. Svjetlo u tom tunelu je ipak pojava cjepiva i ono što zasad možemo napraviti jest ne gubiti bitku s dinamikom procjepljivanja. To je za sada jedini način da se suprotstavimo pandemiji i bilo bi idealno kad, usprkos svim poteškoćama, ne bismo gubili tu dinamiku. Svjesni smo da COVID izaziva paralizu svakodnevnog normalnog života, a posebno nekih grana ekonomije o kojima ovi-simo, poput turizma. Dinamika procjepljivanja koja puno toga diktira mora biti konstanta. Naravno da cjepivo koje se nudi mora biti sigurno za ljude jer ih ne možemo prisiljavati da se cijepe nečim u što sumnjaju, ali činjenica je da se cijepljenje mora nastaviti. Ljudi koji se bave proučavanjem kretanja dinamike bolesti imaju razne pretpostavke o tome kada će pandemija završiti, od pesimističnih do optimističnih. Jesmo li na polovini ili trećini cijele priče, vrijeme će pokazati. Koliko će cjepivo trajati, hoćemo li se cijepiti jedanput godišnje kao protiv sezonske gripe, također će vrijeme pokazati. Činjenica je da što je više procijepljenih, to je veća šansa da pandemiju kontroliramo i tako odterećujemo i zdravstveni sustav koji je preopterećen i mora se prilagoditi novonastalom stanju.
Trenutno se najveće polemike vode oko cijepljenja. Što biste savjetovali onima koji nisu antivakseri, ali su zbunjeni dotokom različitih informacija o cjepivima, posebno situacijom s AstraZenecom?
Kao i za svaki drugi lijek, tako i za cjepivo postoje kontrole koje utvrđuju je li nešto ispravno ili nije. Samo ono što je ispravno i sigurno može se ponuditi ljudima kao lijek. Problem koji je nastao s AstraZenecom djelomično je zaustavio dinamiku procjepljivanja jer se dogodila incidencija smrtih slučajeva po broju procijepljenih tako da je čak i Europska agencija za lijekove nekoliko puta morala donositi izvanredne sastanke da bi se definiralo što i kako dalje. Hrvatska ga je naručila najviše jer je u tom trenutku bilo najjeftinije ponuđeno i nitko nije računao da će doći do ove situacije. Ipak, jako je bitno da definicija sigurnosti lijeka mora postojati i ukoliko je lijek, odnosno cjepivo sigurno, poželjno je da ga se primjenjuje. Ukoliko nije, definitivno se mora naći alternativa. Na tržištu postoji više vrsta cjepiva i shodno tome treba se prilagoditi. Populacija koja je postala rizična s AstraZenecom su žene reproduktivne dobi gdje su se pojavile incidencije krvnih ugrušaka tako da su preporuke bile da se one izostave iz cijepljenja AstraZenecom. S obzirom da sam kliničar pa se kolege i ja više bavimo liječenjem oboljelih od COVID-a, a manje procjepljivanjem, mogu reći da je odlično da uopće imamo cjepivo, ali kako se cjepivo primjenjuje u dvije doze, imali smo slučajeve da se ljudi cijepe jednom dozom i ne razviju potreban imunitet pa dobiju bolest ili se čak cijepe i drugom dozom i neposredno se nakon toga razbole jer nisu stigli postići svoj zaštitni imunitet koji bi ih obranio od bolesti. Zato se nadam da će u budućnosti cjepivo biti svedeno na jednu dozu jer je puno lakše baratati s njome, s jednim razdobljem stvaranja protutijela nego imati vremenske razmake koji prilično kompromitiraju cijelu priču. Apsolutno sam za cijepljenje, ali samo s provjerenim i sigurnim cjepivom. A, prema ljudima treba biti najtransparentniji, bez ikakvih zakulisnih momenata, otvoreno i transparentno reći što je sigurno, što nije. Ako je nešto sigurno, ići s time, ako nije, tražiti promptno alternativu. Tek tada će ljudi vjerovati i pokazati povjerenje prema cjepivima.
Je li se i kod liječnika u bolnici povećala ta svijest o važnosti cijepljenja? Na početku je ipak i među njima bilo skepse.
Osobno ne zastupam liberalnu crtu po kojoj bi zdravstveni djelatnici imali mogućnost odabrati hoće li se cijepiti ili ne. Za opću populaciju naravno da sam za, možete se željeti cijepiti ili ne, preporuka zdravog razuma je da se cijepite. Međutim, ako radite u državnom zdravstvenom sustavu, mislim da vam je dužnost ne ugroziti nekoga čije vam je zdravlje povjereno na brigu. Oko toga ne bi trebalo biti dvojbe. Po meni bi se svi zdravstveni djelatnici morali cijepiti. Samim time štite sebe, svoju obitelj, a prije svega pacijente. Tu po meni ne bi trebalo biti nekih ustupaka jer ako zdravstveni djelatnik sumnja u cjepivo, kakvu poruku šalje čovjeku koji je laik u tome?
Kako se Vi i Vaše osoblje nosite s cijelom situacijom? Je li bilo trenutaka u kojima ste pomislili premalo nas je, a pacijenata sve više, kako ćemo ovo riješiti?
Nas četvero kolega infektologa, moje tri kolegice i ja radimo godinu dana u ovim uvjetima. Sad je već poprilično nastupilo psihofizičko zamaranje. Dugo smo u cijeloj priči, dajemo od sebe maksimum, 150 posto. Kako vrijeme odmiče, čovjek sam sebe pita gdje više nalazi snagu za taj posao i cijelu situaciju?
Uspijevate li kad iziđete iz dežurstva odmaknuti misli od situacije u bolnici i je li to zapravo i ključno kako biste sutra ponovno mogli ući u istu situaciju?
To je ključno. Jedini je način da se pokušate resetirati. To je izraz koji smo prije koristili za kompjutere, sad ih nažalost moramo kroistiti za sebe, za naše misli, da se probamo nakratko odmaknuti od svega koliko je moguće. Ali, tijekom dana ljudi vas uvijek zovu, pitaju za savjete, informacije pa se jako teško odmaknuti od svega. Rješenje bi bilo isključiti telefon, ali to opet ne možemo napraviti.
Ministar Marić kritizirao je ministra Beroša istaknuvši kako ne može objasniti zbog čega u COVID godini toliko rastu troškovi za lijekove, a podaci pokazuju smanjenje broja medicinskih zahvata i pregleda. Kako Vi iz pozicije liječnika gledate na to?
Korona je ionako opterećen zdravstveni sustav još dodatno zanjihala i opteretila i samo mogu iz kuta jednog liječnika kliničara iz županijske bolnice komentirati da lijekovi moraju biti dostupni našim pacijentima i da se zdravstvena skrb jednostavno mora pružiti. To se mora osigurati, a način na koji će se to napraviti i sredstva koja će se naći za to, stvari su koje izlaze van moje domene, ali činjenica je da to mora postojati. Ne može se doći u situaciju da lijeka nema i da ga pacijent ne može dobiti. To je za 21. stoljeće neprihvatljivo.
Mislite li da su cijene specijalistički usluga za one koji ne plaćaju dopunsko osiguranje jako niske? Bi li se tu što trebalo promijeniti?
Uvijek se barata tim činjenicama. Kaže se da je razina ulaganja na razini Europske unije oko tri tisuće eura, a kod nas 860 eura za zdravstvo. Vjerojatno i tu postoji određeni manevar za podizanje cijena usluga, ali sam način financiranja određenih restrukturiranja, u kojem pravcu će ići reforma, za to moraju ozbiljno sjesti ljudi iz više resora.
Ministar Beroš najavljivao je reformu zdravstva. Naravno, pri samom početku mandata zatekla ga je korona kriza, ali mislite li da je ipak mogao napraviti određene pomake i promjene u zdravstvu? Što bi po vama u ovom trenutku u zdravstvu bilo ključno reformirati, što je ono što je možda najveći uteg cijelom sustavu?
Kao najveći problem nameće se financiranje. Problem veledrogerija, saniranja dugova i problem plaćanja je problem koji Vlada mora riješiti. Najvažnije je da se ne smije dogoditi da medicinska skrb radi bilo kojeg razloga bude nedostupna ili neadekvatna. To mora biti misao vodilja prilikom rješavanja ovog problema. Problem je velik i nije nastao s koronom, on postoji od ranije. Radi se o manjku liječnika, medicinskih sestara, tehničara. Na jedan takav sustav dobili smo pandemiju. Vođenje resornog ministarstva u ovakvoj situaciji je izrazito velik izazov.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 21. travnja 2021.