Nije neočekivano, ali sretan sam i zadovoljan! Ma nisam mislio niti da će mi biti toliko drago da sam ju osvojio – priča nam o svojoj novoj Zlatnoj kacigi.
– Nisam išao za nagradama kad sam bio mlađi. Hoću reći, nije mi rezultat bio primaran, već samo putovati, voziti utrke… Međutim, sad kad znam da nas je svega četvero osvojilo Zlatnu kacigu u Županiji, a nema ni u Hrvatskoj baš ljudi koji ju imaju, sretan sam i ispunjen – nastavlja u nekom vdrom, optimističnom tonu naš ‘zlatni’ doajen hrvatskog auto sporta Maro Franić, vozač Autokluba Dubrovnik Racing. Osim čestitki, uputili smo mu i brojna pitanja, na koja je spremno odgovarao…
Maro, tri ste godine prvak na kružnim utrkama. Posebne su za Vas. Kružne utrke su…
Ma postoje brdske utrke, sve ostale utrke, ali kružne utrke su kružne utrke. Formula 1 se vozi na krugu. Zapravo, sve ozbiljne utrke voze se na kružnim utrkama, voziš protiv dvadeset vozača. Biti prvi među njima je stvarno…
Kao utakmica?
Ma da, baš tako. Nije to klasična utrka, postoje treninzi, vozi se 25 minuta, kako na treningu startaš, kao prvi, peti, dvadeseti, tako može, ali i ne mora biti na kraju… Jednom mi se dogodilo da mi je ‘krepao’ auto, zadnji sam startao, ali tu utrku sam pobijedio! Nakon Zlatne kacige, vozit ću i dalje, osvajati rezultate, ali eto sad mi je baš lakše. Mogu reći da je imam!
Podigli ste sami sebi, ali i automobilizmu općenito, ljestvicu.
Da, osvojio sam zapravo nešto što će malo tko osvojiti, ne u Dubrovniku, već u Hrvatskoj. Svakako, izazov. Volio bih da svi vozači iz Grada dobiju sva priznanja.
Ipak, ovo što ste Vi postigli, tri godine zaredom biti prvak, izuzetno je teško.
Pa, nije jednostavno, od financija, izdržljivosti auta, tima, kluba, ma svega… Onog tko te može pratiti, sponzora.
Kako što osvojite, opet ulažete u aute. Na ‘nuli’ ste?
Da, ulažemo u klub, evo baš smo kupili novo auto, Seata Leona koji je vozio Svjetsko prvenstvo, znači to je top automobil, jedan od najboljih na svijetu. Ostalo ih je još 11 u svijetu i jedan je eto u mene. Kupili smo ga prošle godine, sad bih s njime trebao u Slovačku na utrku, 19. kolovoza. Slovakia Ring je prava staza gdje inače voze i motori, nešto kao Grobnik. Eto, idem sa Seatom!
Sretno! A hoćemo li u Dubrovačko-neretvanskoj županiji ikad vidjeti stazu?
Recimo da je to jedan tajni projekt, radi se… Dosta se već poguralo, Žarko Knego ja i klub smo uključeni u priču. Ne bih širio priču… Zasad (smijeh)!
Mi smo po rezultatima rame uz rame s Jugom, recimo. Nitko nam nije toliko blizu, kao ni njima. Jug i mi, svaka čast svim ostalim sportovima, ima fantastičnih rezultata, ali Jug je Jug i tako će uvijek biti. A mi smo po rezultatima tu negdje
Ukupno je vozača u Dubrovniku…
Dosta. Mislim da nijedan grad nema toliko vozača. Gledaj, tu smo mi, dakle Autoklub Dubrovnik Racing, potom Ragusa, a gdje su Župa, Pelješac, Ploče… Ima preko trideset vozača. Ma nisu svi naravno aktivni, ali brojka je impresivna – deset je aktivnih vozača. Ostalo su ljudi koji nemaju dovoljno sredstava, izađu i odvoze jednu utrku pa dvije pauziraju i rade sve iz ljubavi.
Automobilizam nije klasični sport, ali pretpostavljam da je potrebna kondicija?
Naravno, i mentalna i fizička. Na svakoj kružnoj utrci ti svaki od nas vozača izgubi dva do tri kila. U autu su temperature 50 do 55 stupnjeva, voziš trideset minuta, sama trka je 25 minuta, sve skupa dok vozač izađe na stazu i do 40 minuta, uz ogromnu vrućinu. A mi nemamo klimu niti prozore, jer auto na taj način gubi snagu, sve anuliraš. K’o svemirski brod! Cilj je naravno biti što brži, svaka stotinka i desetinka puno znači u utrci.
Unatoč velikom broju vozača, čini se kao da se automobilizam baš i ‘ne doživljava’?
Hm… Da. Mi smo po rezultatima rame uz rame s Jugom, recimo. Nitko nam nije toliko blizu, kao ni njima. Jug i mi, svaka čast svim ostalim sportovima, ima fantastičnih rezultata, ali Jug je Jug i tako će uvijek biti. A mi smo po rezultatima tu negdje. Moram priznati da ste vi medijski djelatnici uvelike pomogli u popularizaciji automobilizma. Također, puno više ljudi dolazi nas gledati.
Jeste li financijski zadovoljni?
Bez financijske pomoći Grada Dubrovnika ne bi bilo jednostavno, ali da treba još financirati – mislim da treba. Koliko dobijemo od Grada Dubrovnika za godinu dana, toliki je samo primjerice moj proračun. Evenutalno jedna sezona cijelog auta. Novcem kojeg dobijemo pokrivamo kotizacije, startnine, troškove puta… To je super, no za svaku trku je po vozaču kotizacija oko 350 eura.
Sigurni ste na stazi?
Itekako. Mi smo zaštićeniji u autu na utrci od vozača na cestama u Dubrovniku. Imamo odličnu opremu, a zadnjih deset godina je FIA, krovna automobilistička organizacija, uložila zaista dosta u sigurnost vozača – kombinezoni, atesti… Ipak, oprema se, bila nova ili ne, nakon određenog vremena mora mijenjati!
A ceste su užasne, dok su autoceste pak odlično napravljene, među boljima u svijetu. Ni Austrija ni Njemačka nam ne mogu parirati. Most je također odličan. Nedostaje samo brza cesta
Vrijednost opreme vozača je također velika?
Ako želite imao dobru opremu, a trebali biste imati dobru opremu, ona je minimalno 1500 eura. Nekad sama kaciga može biti 1000 eura. No, u sebe se mora ulagati. Sport je sve sigurniji i sigurniji. Teže je doći na utrku, gdje god se ona održavala, nego biti na utrci.
Kad spominjete sigurnost – koliko su sigurne naše ceste?
Katastrofa su! Dosta me ljudi čak pita vozimo li mi tako dobro zato što su nam ceste takve? Znaš da možda i do toga ima! Prolazimo tranzite, auto na auto pa su vozači umorni, prelaze na drugu stranu, stvarno je katastrofa. Vrlo je rizično voziti, ljudi voze tranzit po cijelu noć, umorni su, nisu naviknuti na ovako uske ceste, probaju prestizati i tako dalje… A ceste su užasne, dok su autoceste pak odlično napravljene, među boljima u svijetu. Ni Austrija ni Njemačka nam ne mogu parirati. Most je također odličan. Nedostaje samo brza cesta.
Valjda će brzo.
Ali to stalno govore, a vrijeme prolazi! Pa dvadeset godina se govori o zebri na Nuncijati. Sad ima pješački, pa semafor, pa će vozači stati, pa će djeca biti sigurnija. Ali dok se stvari ne rješavaju, imamo opasne situacije. Ne treba baš za sve deset, dvadeset ili trideset godina. Sve bi trebalo ići brže i svatko bi trebao biti odgovoran za svoj posao.
Primjerice, semafor u Župi dubrovačkoj?
Katastrofa kakve nema. Po meni, problem bi se riješio da se stave dva čovjeka 12 sati, po dva sata svaki, na semafor. Ideš do Župe, do Vodovoda je gužva. Dođeš do semafora u Župi, onda te čeka još gore. Je li to problem, staviti policajce kao predmetni imperativ? Veliki je protok auta koji idu i s jedne i s druge strane. Onda ide semafor, skupi se naravno kolona i imaš katastrofu. Mjesec dva dana nitko ne može riješiti problem? Uprava Župe trebala bi se pobrinuti za to bez obzira što je to pod ingerencijom Hrvatskih cesta. Ipak je ovo turistički kraj, a mi danas vozimo goste koje smo vozili do pola ure prije i po tri ure prije na aerodrom. Onda se stvara i nervoza mladi ljudi krenu preticati s motorima, s autima i događaju se opasne situacije.
Koje su dubrovačke crne točke? Čini se da smo ih dosta sanirali?
Ima ih još, ali dobro su sanirane, da. Sustjepan je bio strašna crna točka. Ali znaš što ću ti reći… Ove radarske kontrole, to je dobra stvar! Ljudi znaju da je negdje kontrola, usporavaju, paze… Dobra prevencija. Treba raditi na prevenciji, ne na kažnjavanju, a policija treba biti prijatelj vozača. Oni trebaju stajati kraj puta, upaliti rotaciju, da ti njih vidiš i onda je u tebi kao vozaču odmah u tebi neki oprez. Razumijem da nemaju puno ljudi niti velike plaće, ali oni moraju biti na cesti, to im je posao. Općenito govoreći nedostaje ljudi – malo tko je adekvatno plaćen. No nama kao turističkom gradu protok ljudi mora biti brži jer svi od toga živimo.
Koliko češće ljudi popravljaju aute, ‘šparaju’ li?
Vidi se razlika, sad kad je malo krenula sezona odmah se vidi bolja potrošnja, kupe se bolje gume, primjerice. S boljom sezonom stiže i bolja platežna moć, ljudi više ulažu u aute. U pandemiji je ljude bilo strah ulagati, a i manje se vozilo.
Koliko sam auta imao, stotine. Nikad nisam vozio bez vozačke dozvole! Položio sam s 14 za motor do pedeset kubika.
Čini li Vam se da se mijenjaju trendovi u kupovini automobila?
Sad je veliki problem u kupovini auta što nema polovnih auta i motora za kupiti. Nema auta starih dvije tri godine, neka srednja klasa. Novo auto možeš kupiti i čekati ga godinu dana, globalna je kriza. S druge strane nova gradska auta srednje klase imaš kupiti za već 10 tisuća eura. Uvijek je nešto, ili ima auta, a mi nemamo novaca, ili obratno.
Što je na autu najbitnije?
Dobre kočnice, volan i dobar postroj. Dakle, vozno stanje auta uz dobre gume – auto može biti star ‘sto godina’, ako su ove stvari na njemu ispravne, sve je ok.
Koji je bio Vaš prvi auto?
Koliko sam auta imao, stotine. Nikad nisam vozio bez vozačke dozvole! Položio sam s 14 za motor do pedeset kubika. Volio sam motore, a prvo auto sam kupio kad sam dobio vozačku, jednog starog BMW-a od susjeda sam kupio, odnosno zamijenio s motorom, pa sam mijenjao motor u njemu, stavljao novi. Ma taj BMW nikad nije ni vozio kako treba. Eksperiment!
Što biste poručili mladim vozačima?
Vrata su svima otvorena i u klub se može javiti svatko. Nije vozač trkač onaj koji vozi brzo od semafora do semafora! Postoji staza i svatko može probati. Ovi što misle da su gaseri po gradu i voze brzo po magistrali, to je… Smiješno! Tko hoće voziti, neka ide na Track Day na Grobnik i odvozi 300 na sat, pa može vidjeti jesu li utrke i autmobilizam za njega. Ali, niste frajeri ako mislite da po gradu možete voziti sto na sat! To može biti samo opasnost. Automobilizam je puno elegantniji od toga. Ma to je, uvijek kaže, akademski sport! Potrebno je puno znanja, pameti i snage za njega.