Prije šest godina u izdanju HAZU-a, Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku izdana je jedna vrlo zanimljiva knjiga pod naslovom Antónia Pusich život i djelo autora Nikice Talana. Ta je knjiga obnovila sjećanje na jednu izuzetnu osobu koja je porijeklom iz naših krajeva, točnije iz Cavtata.
U proteklom broju sam pisao o guverneru Zelonortskih otoka Antunu Pušiću, a u ovom broju pišem o njegovoj kćeri koja je još slavnija od njega – o Antóni Gertrudes Pusich, koja je rođena 1. listopada 1805. na otoku Sao Nicolau (Cabo Verde), u vremenu kad joj je otac obnašao dužnost glavnog mornaričkog intendanta za Zelenortsko otočje.
Antónia Pusich prva je novinarka u Portugalu, koja se imala hrabrosti potpisivati punim imenom i prezimenom i to u vremenu kada su se ostale malobrojne novinarke potpisivale muškim pseudonimom. Zato je se može nazvati „portugalskom Zagorkom“. Antónia je bila književnica, novinarka, glazbenica i zagovornica ženskih prava. Ostavila je značajan pečat na portugalsku kulturu i književnu baštinu. Kao dijete bila je živahna i nadasve hrabra. Postoji priča koja kaže kako se za vrijeme oružanog okršaja s Englezima, Portugalcima prikrala mala Antónia i poletjela ocu koji je njima zapovijedao. On se navodno nije naljutio na nju pa je Antónia ostala uz oca sve do kraja bitke, zbog čega su joj se divili svi zapovjednici portugalske ratne flote. Antónia je bila očeva mezimica, te će upravo ona kasnije napisati njegov životopis.
Antónia se 1821. godine vraća u Portugal sa Zelenortskih otoka u godini velikih političkih nemira, nakon čega je uslijedio okrutni građanski rat, koji će obilježiti njezin život i djelo. Tri se puta udavala i rodila petero djece tri kćeri i dva sina, te i danas u Portugalu žive njezini potomci. Treba istaći kako je u vrtlogu građanskog rata izuzetnom političkom domišljatošću Antónia spašavala svoju obitelj, no o tome ovdje neću pisati jer mi je namjera u ovom kratkom tekstu dotaći njen književni i novinarski rad. Antónia Gertrudes do kraja života potpisivala se isključivo očevim prezimenom u njegovoj portugaliziranoj inačici Pusich. Očevo je prezime bilo za nju svetinja nad svetinjama koje se nije željela odreći ni po koju cijenu, tako u svojoj knjizi Antónia Pusich život i dijelo kaže Nikica Talan.
Antónia je osnovala nekoliko književnih časopisa u kojima su se prvi put publici predstavili neki danas već slavni portugalski književnici. U njima se zalagala za opismenjivanje širokih slojeva pučanstva. Za to njeno djelovanje na području odgoja i obrazovanja odano joj je javno priznaje tijekom zborovanja portugalskih pedagoga, koje se održavalo u više portugalskih gradova upravo u vrijeme smrti ove istaknute književnice i novinarke. Pisala je poeme, elegije, ode i drame. Portugalski književnik i političar António da Costa de Sousa Macedo o njom će napisati „Jedan se dan u uredima borila za svoja prava, drugi predsjedala sastanku udruge inteligentnih dječaka, treći bodrila svojim duhom klonule znalce, družeći se s najvećim umovima Portugala, braneći uvijek slabe i potlačene. Njezina duša treperila je snažnim osjećajima, a nastanjivala ju je živa inteligencija. Tijekom javnih rasprava na kojima su se pretresala pitanja važna za domovinu često je puta tako uvjerljivo znala iznijeti stavove da bi joj nazočni iskreno zapljeskali. Ovdje moram citirati i jedan članak objavljen u portugalskom listu A Ruha 16. ožujka 1978. u kojem se žali zašto je za Dan žena zaboravljena Antónia Pusich te piše slijedeće „jer da bi bila istinska intelektualka, da bi bila prva portugalska novinarka uopće, Antónia Pusich, nasuprot svojoj suvremenici George Sand, nije trebala navlačiti hlače, sablažnjavati društvo, nijekati obitelj ili zaboraviti svoj najplemenitiji poziv – poziv Žene. Ako ni zbog čega drugog, onda bi barem zbog svega toga vrijedilo prisjetiti se njezina imena, ukazati na njezin primjer, prizvati njezino djelo. I uzeti je kao uzor i neophodni poticaj ženskom novinarstvu u nas. Možda se je baš zbog toga nitko nije niti htio na Dan žena sjetiti Antónije Pusich. Jer ona je, naravno, reakcionarka…”
U 78. godini života, 5. listopada 1883., umrla je Antónia Pusich. Tada ju je na groblje ispratio gotov cijeli Lisabon o čemu su izvještavale mnoge onodobne novine. Godine 1960. po njoj je dobila ime ulica u lisabonskoj četvrti Alvalade (nedaleko od Nacionalne knjižnice). Njezino ime bilježe sve veće luzofonske enciklopedije i (književni) leksikoni. Na pročelju kuće u kojoj je preminula podignuta je spomen ploča sa sljedećim tekstom: „U ovoj kući preminula slavna književnica i pjesnikinja Antónia Pusich koja je uvelike proslavila domovinu svojim talentom.“