Kraj godine uobičajeno donosi lavinu rekapitulacija i rang lista izvrsnosti koje pokušavaju pedeset dva tjedna nove glazbe svesti u smislenu procesiju imena albuma s pridruženim rednim brojevima. Taj nezahvalan posao u ovoj godini na izmaku dodatno je kompliciran samom količinom fantastične glazbe koju smo imali zadovoljstvo preslušati, a skučeni novinski prostor pruža nam priliku prisjetiti se samo nekoliko najimpresivnijih naslova.
Apsolutnom igrom slučaja svih pet mojih najalbuma dolaze iz Sjedinjenih Država, a na samom vrhu moje ljestvice slušanosti je izvrstan debitantski album IDLe HAnDS iz Portlanda. Otkad je u svibnju izdan, ‘Mana’ se iz zvučnika čuje skoro svakodnevno. Inovativan pristup gothu, kojeg inače uglavnom slušamo uz usporene doom ritmove, ovaj put uparuje vokalnu izvedbu u stilu ‘Sisters of Mercy’ ili ‘The Mission’ s melodičnom glazbenom pratnjom inspiriranom Maidenom i Iced Earthom. No, ključ uspjeha su definitivno tekstovi, jedanaest stvari bez ijednog lošeg stiha govore nam o boli, patnji, nesretnim ljubavima i – zmajevima. Nakon što poslušate ‘Double Negative’ ili ‘A Single Solemn Rose’, bit će vam potpuno jasno zašto ih je King Diamond osobno pozvao kao predgrupu na svojoj američkoj turneji. O Nate Garrettu već sam pisao prije par mjeseci u osvrtu na njegov death metal Gatecreeper, a sad je vrijeme da ga predstavimo i kao frontmana doom banda SPIRIT ADRIFT. Sa svojim trećim albumom ‘Divided By Darkness’ ponovno zauzimaju poziciju na vrhu na koji su se popeli prije dvije godine s ‘Curse of Conception’.
Band koji je započeo kao Garrettov hobistički solo projekt u samo četiri godine stilski je izbrušen do savršenstva. Doom je malo slabije izražen nego u prijašnjim izdanjima te je u prvi plan gurnut čisti gitarski heavy metal u stilu Judas Priesta. ‘Angel and Abyss’ odličan je za upoznavanje sa ‘Spirit Adrift’, a ovog proljeća moći ćete ih vidjeti uživo kao predgrupa legendarnim ‘Corrosion of Conformity’, što je veliko priznanje za ovaj mladi band. LA DISPuTe svoj specifični stil posthardcorea pomiješanog s recitiranim stihovima uspješno njeguju već skoro dva desetljeća, no njihov ovogodišnji album ‘Panorama’ me jednostavno od prvog trenutka duboko dirnuo i emotivno obuzeo. ‘Rhodonite and Grief’, ‘There You Are (Hiding Place)’ i ‘Anxiety Panorama’ obavezno puštam u trenutcima lošeg raspoloženja, ali i ostatak albuma jednako je osjećajan i težak, i u potpunost inspiriran istinitim događajima u životu pjevača Jordana Dreyera. Za teške trenutke u vašem životu ‘Panorama’ će poslužiti kao savršen soundtrack. ‘The Summoning’ me od prvog takta vraća u djetinjstvo i filmske horror maratone britanskog filmskog studija Hammer. Odrastao sam uz Draculu, Frankensteina, Fantoma iz Opere i Mumiju, tako da se uvijek razveselim kad stigne novi album bLooDY HAMMeRS, već peti po redu.
Dijelom Misfits (’Tales That Witness Madness’), dijelom Nick Cave (Condemned, The Prisoner’), a u potpunosti u horror elementu (’Now the Screaming Starts’), nostalgija je zagarantirana. Posljednji u kolumni, ali ni slučajno lošiji od prethodnih je album koji ima sve elemente za privlačenje moje nepodijeljene pažnje. Atmosferični Black Metal? Da! Konceptualni album? Da! Da! Na temu svemira? Da! Da! Da! IAPeTuS sa njujorškog Long Islanda i album ‘The Body Cosmic’ u sedamdeset minuta donosi priču o nastanku, životu i neminovnoj smrti naše galaksije. Savršen izbor za noćno promatranje zvjezdanog neba, a kad bi svemir pjevao, sigurno bi to bilo predivnim glasom Emi Pellegrino (posebno u epskoj ‘The Star of Collapse’). Iapetus su napravili jedno kozmičko transcendentalno iskustvo bez premca u modernom metalu.