Početak devedesetih i album ‘Lost Paradise’ inaugurirali su death-doom na glazbenu scenu. Britanska grupa Paradise Lost u sljedećih par godina izdaje još nekoliko važnih albuma – ‘Gothic’, ‘Shades of God’ i ‘Icon’. Četiri odlična albuma u četiri godine u ta davna analogna vremena i nisu bila veliki poduhvat, ali rijetko je koja grupa unutar tako kratkog perioda uspjela progresivno izgraditi svoj karakteristični zvuk i usprkos nizu stilskih promjena zadržati i čak proširiti svoju bazu obožavatelja.
Prva dva albuma označena su dubokim guturalnim death metal vokalima Nicka Holmesa, a iako se njihov drugi album zvao ‘Gothic’, tek je ‘Icon’ označio potpunu tranziciju na duboki pjevni vokal u goth-metal stilu, avangardnoj mješavini The Sisters of Mercy i Morbid Angel. Samo je još jedna grupa poduzimala slične korake, a to su bili američki Type O Negative. Paradise Lost poslužio je kao osnovna inspiracija za mnoge danas vrlo popularne grupe poput Moonspell, Katatonia, HIMi Cradle of Filth.
Peti album ‘Draconian Times’ ujedno je i njihov najuspješniji, a već na njemu su se mogle osjetiti poveznice na synth-pop i elektroniku inspiriranu Depeche Modeom i sličnim ikonama osamdesetih. ‘One Second’ je sadržavao još više takvih elemenata, pa je bilo poprilično iznenađenje kad je publika žestoko popljuvala njihov sedmi album ‘Host’ zbog pretjeranog otklona izvan metala. Kritike su sigurno ostavile traga na Holmesu i suosnivaču grupe, gitaristi Gregoru Mackintoshu, pa niz albuma osjetno gubi na kvaliteti, a iz te rupe se izvlače tek 2015. albumom ‘The Plague Within’, te zajedno sa ‘Medusa’ i ‘Obsidian’ vraćaju grupu u vrh gothic/death-doom metala.
‘Host’ je ipak ostavio zapažen trag u njihovoj diskografiji, pa je naziv albuma izvrsno poslužio kao ime za Holmesov i Mackintoshov synth-pop projekt. HOSTizdaju svoj debitantski album ‘IX’ prošlog vikenda, i zvuče kao vrlo dobar i solidno osmišljen povratak u zlatne osamdesete, a mnoge će definitivno podsjetiti na Depeche Mode, ili pak The Cure ili The Sisters of Mercy.
Glavna zvijezda albuma bez sumnje je vokal Nicka Holmesa, njegov prepoznatljivi glas i stil pjevanja oduševit će sve fanove i sigurno privući još mnogo novih koji nisu skloni metalu. Praćen ritam-mašinom, sintesajzerom i samozatajnom Mackintoshovom gitarom, Holmes je taj koji će nas uvjeriti da su svi koji su zanemarili album ‘Host’ potpuno pogriješili.
Album otvara akustična gotička ‘Wretched Soul’, a duboki bas i industrijski zvuk se izmjenjuju u odličnoj ‘Tomorrow’s Sky’. ‘Divine Emotion’ pridodaje i klavirske segmente i uvjerljivo najviše podsjeća na Depeche Mode, dok ‘Hiding From Tomorrow’ i ‘A Troubled Mind’ apsolutne zvuče kao klasični Paradise Lost.
‘My Only Escape’ je pak podsjetnik na nešto manje komercijalne The Mission i New Model Army. ‘Years of Suspicion’ sadrži i bubnjeve svirane uživo i zajedno sa disonantnim gitarskim dionicama može poslužiti za postizanje atmosfere u nekom uznemirujućem horro filmu.
Holmes i Mackintosh su dosta efikasni i postižu zacrtani cilj sa devet odličnih stvari u manje od četrdeset minuta, najduža je petominutna ‘Inquisition’, koja je nekako logično i najsporija stvar na albumu. Ukoliko ste nestrpljivo iščekivali novi album Paradise Losta, Host sa ‘IX’ će vam sasvim dobro prekratiti vrijeme, a sigurno i solidno zabaviti i u uho ubaciti neku novu glazbenu bubicu.