Tribina pod nazivom ‘Zajedno smo branili grad’ održana je povodom Dana dubrovačkih branitelja u utorak navečer u dvorani Svete Klare.
Kako je istaknuo domaćin tribine, pukovnik HV te načelnik Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika dr. Vicko Mihaljević, Dubrovnik su u Domovinskom ratu obranili prvenstveno dubrovački branitelji, ali i svi oni koji su tih ratnih dana ostali u gradu te braniteljima bili dodatna snaga i motivacija. Mihaljević je dodao kako su svi koji su ostali u gradu na svoj način dali doprinos da branitelji mogu odraditi svoju zadaću.
-Branitelji su znali da ih kući čekaju roditelji, supruga, dijete. To im je bila dodatna snaga, baš kao i civilne strukture koje su radile sve kako bismo imali gorivo, lijekove. Ovu tribinu posvećujem zato svim majkama, čiji su sinovi kao heroji položili svoj život kako bismo mi danas imali naš lijepi Dubrovnik i Lijepu Našu. Njihovi životi u temeljima su naše slobode. Međutim, danas se bojim da bi njihova žrtva mogla biti uzaludna. Grad mora opet oživjeti, sa svim onim što ga čini gradom. To je zadaća današnje gradske vlasti – kazao je Mihaljević.
-Ratni Sanitet za rat se pripremio u ljeto 1991. godine. Bilo smo rijetki pa smo se prozvali Pande. Krenuli smo od nule, a na kraju blokade bilo nas je do 50. Pozdravljam ratnog zapovjednika obrane grada Nojka Marinovića – istaknuo je Mihaljević.
-Sve što je imalo predznak ‘vojno’ još do 1990. godine izvučeno je iz Dubrovnika u selo Duži u istočnoj Hercegovini. Mi smo ustrojili postrojbe, ali nismo imali naoružanje ni vojnu opremu. Oružje, dostatno za tri i pol do četiri tisuće ljudi, bilo je deponirano u Dužima. Tako je tek jedna četvrtina branitelja imala neko naoružanje pa se na položaju mijenjalo ljudstvo, a ostavljalo oružje – rekao je Tonči Bačić, pukovnik HV i ratni pomoćnik zapovjednika za logistiku Zapovjedništva obrane Dubrovnika.
-Pri nabavi naoružanja Krizni stožer nije birao, već se uzimalo sve. Tako je devet neispravnih Browning mitraljeza osposobljeno u TUP-u. Tih dvanaest majstora u tvornici su tijekom proljeća 1991. godine razvili proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava. To je bilo nezamislivo, da se u gradu koji takvih iskustava nije imao, u potpunoj tajnosti događa tako nešto – kazao je Bačić.
Bačić je istaknuo ulogu dubrovačke ispostave INA-e, čiji su zaposlenici s brodova Jadrolinije prepumpavali gorivo u cisterne pa grad u blokadi niti jedan dan nije bio bez goriva. Sjetio se i pripadnika Odreda naoružanih brodova, stanovnika Suđurđa, zaposlenika Elektrojuga, pekare Orlando, trikotaže Jadranka, novinara te Atlantske plovidbe, koja je davala veliki novac za kupnju oružja i vojne opreme.
-Ratna bolnica je u novu zgradu uselila u samo 48 sati, zbog bolje pristupne ceste te agregata i spremnika vode. Naše rezerve krvi osigurane su još tijekom predratnog ljeta, a na početku rata imali smo 112 doza. Trijaža ranjenih uspostavljena je na Hitnom prijemu. Sva dijagnostika bila je u jednoj prostoriji. Kad se rat zahuktao nismo mogli zvati davatelje krvi, ali su oni dolazili sami – Primarijus dr. Vesna Polanda-Lasica, koja je za vrijeme rata radila je kao liječnica specijalist na Odjelu transfuzije ratne bolnice Dubrovnik.
-U prvih sto dana rata prikupljeno je ukupno 213 doza. Najveći doprinos dogodio se dan nakon najtežeg stradanja grada, 7. prosinca 1991. godine, kad su krv darovale većinom žene srednjih godina koje su htjele pomoći ranjenim braniteljima – dodala je Polanda-Lasica.
-Tijekom rata u dubrovačku ratnu bolnicu stiglo je nekoliko donacija s ukupno 360 doza krvi. Prva takva stigla je 27., listopada s Kvarnera, a stizale su još iz Pule, Splita te s francuskog broda bolnice ‘La Rance’. Priljev krvi je bio znatno veći od potrošnje. U vremenu blokade, kad nije bilo ni struje ni vode, bolnica je krvi imala. Pritom nismo radili po kriteriju ratne kirurgije, već su velikim angažmanom spašeni mnogi branitelji i civili. Hvala braniteljima i svima koji su ostali te došli pomoći. Oni su svjetlo povijesne istine – zaključila je dr. Polanda-Lasica.
Dr. Diana Arapović-Slavić radiologinja je koju je rat zatekao kao mladu stažisticu a kasnije je dobrovoljno vodila odjel u hotelu Tirena i ambulantu kojoj je gravitiralo oko 4500 prognanika, te hrvatskih branitelja. Ona se na tribini posebno prisjetila 21-godišnjeg dubrovačkog branitelja Tomislava Bendera.
-Navečer 11. studenog u ambulantu su došla dva mlada vojnika, a jednom sam zapamtila ime. Tomislavu Benderu. Možda smo razmijenili 2-3 rečenice, ali mi se njegov lik i pognuti pogled urezao u pamćenje. Sutradan je poginuo na Strinčjeri. Taj događaj ostao mi je najupečatljiviji trag rata kroz svih ovih 26 godina. Tomislav nije imao priliku živjeti svoj život pa moje izlaganje posvećujem njemu, kao predstavniku brojnih mladih ljudi koji su u rat pošli iz domoljublja – izjavila je dr. Arapović-Slavić.
Dr. Hermana Vukušića je iskustvo u vojnim akcijama 1992. godine u zaleđu Dubrovnika nagnalo na promjenu specijalizacije iz ginekologije u psihijatriju.
-U tim ratnim vremenima sam prvi put vidio tzv. sindrom Marije Antoanete, kojoj je kosa posjedila noć prije smaknuća. Zapitao sam tada samog sebe što rat čini ljudskom organizmu i psihi. Pogled u očima vojnika pokazuje da trauma na ljudskoj duši ostavlja neizbrisiv trag. U dvadeset godina populacija duševno oboljelih branitelja prošla je niz udaraca u društvu, kao oblik sekundarne viktimizacije. U javnosti se stalno prikazuje da su oboljeli branitelji parazitski teret za državu, što nije istina. Novi zakon pokušava ispraviti stare nepravde, ali velika najava bi mogla, ako se očekivanja ne ispune imati suprotan učinak – rekao je dr. Vukušić.
Tribinu, kojoj su nazočili gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković te ratni gradonačelnik Pero Poljanić, je svojim nastupom uveličala klapa Amfora, a prikazan je i kratki dokumentarni film o dubrovačkoj 163. brigadi.