Grad

POMORAC NIKOLA SKARAMUCA Želja mi je uploviti u rodni grad. To bi za mene bila velika čast!

Dubrovčanin Nikola Skaramuca nikad nije dvojio kako će svoj ‘kruh sa sedam kora’ zarađivati navegavajući. Kad bi otac pomorac došao doma s broda nakon dugo vremena, pričao bi mu o svom poslu i zanimljivim situacijama koje je doživio. Njemu se najviše od svega sviđalo što mu je otac mogao putovati na razne strane svijeta. Iako je još frešak u ovom poslu, već se, kako kaže, nagledao jako puno mjesta u svijetu, upoznao je puno ljudi i različitih kultura, što smatra pozitivnom stranom svoga posla. Biti pomorac za njega je zvanje od kojeg se može lijepo živjeti, ali koje također sa sobom nosi velika odricanja. Poseban dan u godini za pomorce blagdan je svetog Nikole, njihovog zaštitnika, a Skaramuci je dodatno značajan s obzirom da je tada i njegov imendan. Svake je godine blagdan obilježavao doma, u društvu roditelja i prijatelja, a i ove će, ako to mjere budu dozvoljavale. Vratio se s nama nakratko u djetinjstvo i rekao da za svetog Nikolu kao mali nikad ne bi dobio poklon da mu nije imendan. ‘Šiba je bila neizostavna. Nadimak mi je bio Niko Zliko’, kaže nam kroz smijeh. Sada, odrastao, u svojoj 27. godini, Skaramuca priželjkuje što brži povratak na brod, ali najviše od svega – vraćanje svijeta, ali i njegove branše što brže u ‘normalu’.

Tri i pol mjeseca nije ‘dotaknuo’ kopno
Već tri godine radi u tvrtki Royal Carribean i trenutno je na poziciji sekonda, drugog oficira palube.

—Zaduženi smo za držanje gvardije, odnosno vodimo računa o sigurnosti plovidbe i dolasku broda na unaprijed određenu lokaciju. Svatko ima mjesečni raspored poslova obzirom na disciplinu. Moje radno vrijeme nekad traje i do 11 sati dnevno – priča nam Skaramuca i prisjeća se kako je njegov ukrcaj na cruiser krajem veljače ove godine trebao označavati početak još jednog troipolmjesečnog rada.

—Došao sam na brod i nitko nije tada ništa znao o koronavirusu, nitko od posade kao ni od gostiju. Tada smo bili na jugoistoku Sjedinjenih Američkih Država, točnije kraj Floride. Nakon sedam dana stizale su vijesti o tom novom virusu, a onda s njima polako i nove regule. Sve smo goste morali iskrcati, njih oko šest tisuća, a broj posade se morao svesti na minimum – od nas 2200, ostalo nas je stotinjak. To je bilo izrazito teško, s obzirom da je na brodu bilo 70 različitih nacija, a svaka je država imala svoja pravila. Neke nisu htjele primiti svoje državljane s putničkog broda ako je bilo ustanovljeno da ima zaraženih osoba. Fokusirali smo se na iskrcavanje posade i to je bilo nešto novo. U danu smo imali 3 do 4 manovre – govori Skaramuca ističući kako nisu mogli vjerovati što se događa. Ostali su samo oni koji su nužno potrebni za održavanje i navigaciju broda. Papirologija im je bila veliki neprijatelj i veliki broj im se novih obveza uveo u svakodnevni rad. Navodi i da je kompanija među prvima počela provoditi testiranja svojih djelatnika na brodovima.

blank

—U prvom testiranju na krv, bilo je jako puno pozitivnih, ali kasnije se isticalo da takvo testiranje nije toliko točno. Ali, ako si pozitivan, išao si u izolaciju u kabinu na 14 dana. Mjerili bi temperaturu dvaput dnevno i donosili hranu na vrata. Nastao je problem što se tiče radne snage i onda smo mi, koji nismo imali koronu, morali preuzeti cijeli posao. U toj novonastaloj situaciji dosta se ljudi pogubilo. Nažalost, naša su tri člana posade izgubila bitku za život nakon borbe s koronavirusom. Sjećam se kad je barba zamolio za minutu šutnje za njih – rekao je Skaramuca koji je kasnije i sam prebolio koronavirus, a kako ističe, nije imao nikakve simptome te je nakon 14 dana u karanteni bio spreman vratiti se na posao. Bio je spreman i vratiti se doma jer tri i pol mjeseca nije ‘dotaknuo’ kopno, no i tu je morao malo dulje čekati na prijevoz avionom, kao i ostali Hrvati koji su činili posadu.

—Čekao sam sedam dana dulje dok se nije popunio kapacitet aviona. Imali smo neugodnu situaciju u Amsterdamu. Nakon 12 sati leta iz Arube, trebali smo ostati prespavati u glavnom gradu Nizozemske i sutradan ići za Zagreb. Došli smo jako umorni, a onda su nam na aerodromu rekli da ne možemo ići u hotel jer je Hrvatska bila na crvenoj listi. Uspjeli smo nekako iskomunicirati naš odlazak u hotel, jer da nismo, ostali bismo 24 sata na aerodromu – reći će Skaramuca.

Novim pravilima nema kraja
Za sve što je kolegama pomorcima i njemu ‘donio’ koronavirus, kaže, nitko ih nije pripremao i nevjerojatno je kako se sve okrenulo ‘u sekundi’. Do tada je jedina, po njemu, negativna strana života pomorca, bila udaljenost od obitelji i prijatelja. Nikad neće zaboraviti ni jednu neugodnu situaciju koja se dogodila prije nekoliko godina tijekom remonta broda na kojem je plovio.

—Dok, pod kojim je bio brod, pukao je jer je očito bio jako star. Kako je to puklo, brod se nagnuo i udario u lučku dizalicu koja je visoka oko 50 metara. Dizalica je pala i znatno oštetila krmu broda. Sjećam se da sam taman završio gvardiju i išao sam se u kabinu odmoriti i onda je samo došlo do nagiba. Nikad brže nisam iskočio iz kreveta i obukao se. Trčao sam nazad na most s upitnikom iznad glave zbog neznanja što se dogodilo – kaže Skaramuca. Ističe kako brodovi s vremenom postaju sve moderniji, kao i sustav.

—Sve je napravljeno na način da je potrebno manje vremena, nego što je to bio slučaj u prijašnjim vremenima. Ali, isto tako ima puno više stvari za napraviti jer su inspekcije sve učestalije i puno je više regula. Ta pravila nastaju svaki put kad se dogodi incident. To se sve nadođontava, i novim pravilima nema kraja (smijeh). Danas su najosjetljivija pravila o zagađenju mora i zraka. Danas ne možeš ući u porat ako se koristi gorivo koje se koristi i tijekom plovidbe oceanom. Riječ je o teškom gorivu te se ono mora prebaciti na dizel tako da bi se zagađenje zraka svelo na minimum. To je jako osjetljiva tema – ističe Skaramuca.

Svijetla točka u godini
Skaramuca bi se na brod trebao vratiti tek u ožujku iduće godine. To bi onda značilo da će doma biti ukupno osam mjeseci, što je za njega izrazito čudno.

—Smanjio se broj oficira koji je bio potreban na brodu, odnosno prepolovljen je. Moja je pozicija na većini brodova u tvrtki srezana. Imao sam sreće jer su me u zadnjih mjesec dana moga prošlog ugovora promovirali u prvog oficira što je za mene jedna od svijetlih točki u ovoj godini, što se tiče moje karijere i napretka. Ali opet to nije ugovorom potvrđeno, nego mi je tako rečeno. Trebam čekati treći mjesec kako bih znao hoće li mi dati ugovor ili ne. Želim što prije izaći iz ove neizvjesnosti i vidjeti je li se barem isplatilo ‘pretrpjeti’ zadnji ugovor – govori nam Skaramuca. Kad smo ga pitali što bi volio doživjeti u svojoj karijeri, rekao je: ‘Želja mi je uploviti u rodni grad. To bi za mene bila velika čast’. A, mi mu priželjkujemo da to i bude tako!

Članak objavljen u tiskanom izdanju 2. prosinca 2020.

Foto: Zvonimir Pandža / DuList

Pročitajte još

Grad Dubrovnik raspisao natječaj za učeničke i studentske stipendije

Dulist

U Dubrovniku otvorena peta Nacionalna konferencija savjeta mladih

Dulist

PO MJERI GRAĐANA Tjedni pregled gradskih projekata

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija