Grad je meni omogućio pogled u svijet, jer je svijet došao u grad pa ja nisam morao odmah ići u svijet. To je velika stvar jer onda nisam imao strah od odlaska. Počeo sam raditi 1967. godine. Nosio sam kufere u Excelsioru. Onda sam 1970. godine u Engleskoj radio šest mjeseci, a triput sam bio u SAD-u. Bio sam asistent za statistiku na dubrovačkom FTVT-u, nakon čega sam otišao u INA-u, gdje sam proveo 25 godina, od najnižeg činovnika do generalnog direktora – govori za DuList Dubrovčanin Andrija Kojaković, poduzetnik s višegodišnjim iskustvom u naftnoj industriji, koji je u dva mandata bio i hrvatski veleposlanik, najprije u Narodnoj republici Kini od 1992. do 1995., a potom i u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1997. do 2002. godine. Za DuList Kojaković govori o svojim iskustvima na čelu ina-e, ali i o svojom kineskom iskustvu, radu u Londonu i životu u Dubrovniku.
Bili ste generalni direktor INA-e u zahtjevnom razdoblju od 1995. do 1997., dakle za vrijeme Domovinskog rata. Kako danas gledate na sudbinu te tvrtke?
INA je tijekom rata sama proizvodila plin i naftu, a i osiguravala uvoz nafte. Nikad nismo imali redove na benzinskim postajama, domovi nikad nisu bili bez grijanja, niti su tenkovi bili bez nafte, a bili smo ratom opustošena zemlja. Ali to je koštalo ina-u jer je očekivano zaostala u razvoju deset godina. U mom smo mandatu proveli pravno i financijsko restrukturiranje tvrtke u naftnu kompaniju. ina je imala udjele u hotelima Croatia i Babin Kuk, aCi marine, oki. Svega toga smo se riješili i ‘očistili’ bilancu. Država je preuzela imovinu, ali i dugove. Onda je 1997. godine ina prvi put dobila od Bankers Trusta kredit na 150 milijuna dolara bez garancije države. Odlučili smo da se ina privatizara i da se traži strateški partner. Te 1997. ostavio sam ina-u u zdravoj situaciji. Kad je riječ o MOL-u, nećemo plakati za prolivenim mlijekom. MOL je u trgovinskom poslu dao novac za dionice i to je neosporno legalno, a sud mora odlučiti kakva je priroda ugovora. Danas imamo državu i moL kao suvlasnike u odnosu 50–50. Oni se moraju odgovorno ponašati prema tvrtki i omogućiti njen razvoj.
Kad se dva roditelja rastaju uvijek stradaju djeca. A dijete je INA. Dok traje tenzija INA-i neće dobro ići. Ako se dva suvlasnika svađaju i nema odluka, što će direktor raditi? Najgore je što nema odlučivanja jer svi čekaju. Osim toga, INA-ina najveća vrijednost bilo je naftno polje u Siriji, kojeg više nema. Otkad je MOL suvlasnik INA-e, tvrtka je trošila svoja izvorišta i rafinerije su se potrošile. Uz to, današnja vrijednost dionica je 3260 kuna, a 5. lipnja 2014. bila je 3550 kuna. Zar nije nelogično da je izgubljena najveća vrijednost – imovina, a cijena dionica ostala je ista? Cijena dionice nije realna, već bi trebala biti oko 2000 kuna. Za INA-u je ključno što prije početi s novim istraživanjima nafte i plina te modernizacijom rafinerija, a da se iskorištena nafta što prije nadoknadi. Također, treba vidjeti što s maloprodajom, jer INA u 25 godina nije na jugu Hrvatske uložila u novu pumpnu stanicu i udio na tržištu joj pada. Krajnje je vrijeme za dogovor, jer je opasno da vrijednost tvrtke pada, a dva vlasnika se ne dogovaraju.
U čemu je ključ hrvatskog nezadovoljstva?
Naša je Vlada frustrirana jer se naše rafinerije ne moderniziraju, a ne povećava se proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj. Mi smo prije dvadeset godina imali proizvodnju nafte i plina 1,6 milijuna uvjetnih tona, a danas je to 600 tisuća. Dva vlasnika se moraju dogovoriti, a to se ne događa.
Je li rješenje kupovina INA-e prodajom udjela u HEP-u?
Otkup dionica INA-e ne smije se ostvariti na teret poreznih obveznika, koji su vlasnici HEP-a. Svaka država ima obvezu prodati što više svog vlasništva i jasno mi je da time žele zaustaviti silaznu putanju tvrtke, ali to nije dobra ideja.
Treba li graditi LNG terminal u Omišlju?
Tim terminalom želi se osigurati još jedan izvor plina za regionalno tržište. Ulagači trebaju biti oni koji će plinom trgovati, a ne država. LNG je skladište. Ako potrošaču treba plin, uložit će u to skladište. Zašto bi država ulagala, ako neće imati koristi? LNG jest strateški dobar, ali trošak treba biti na privatnim tvrtkama. Tvrtka za upravljanje LNG-om je u osnivanju od 1988. godine. To vam dovoljno govori koliko je to nerealan projekt. Što se tiče ekologije, moraju biti zadovoljeni najstroži uvjeti.
Koliko Vam je iskustvo iz INA-e koristilo u poslovanju s Central European Oil Company (CEOC)?
Do 2007. godine radio sam u državnom sektoru, a htio sam se dokazati i u privatnom. CEOC sam osnovao u jednosobnom stanu u Zagrebu. Okružio sam se međunarodnom ekipom, gdje je tehnički direktor bio iz Teksasa, a financijski direktor Britanac. Savjetnica je došla iz Shella, a radili smo s našima i Mađarima. U tome je uspjeh ‘start-upa’. Tvrtka se bavila proizvodnjom nafte i plina u Srednjoj Europi od 2008. do 2012. godine. Nadopunjavali smo se s INAom, jer smo ciljali na ona polja koja su neisplativa velikim kompanijama. Kao suvlasnik tvrtke puno sam se bavio detaljima i 24 sata bio ‘u pogonu’. Premda me iscrpljivalo, jako mi se svidjelo, jer sam dokazao da vrijedim na tržištu. Trebalo je zato biti u Londonu, središtu financijskog tržišta. Dobili smo kredit Barclaysa od 50 milijuna dolara, a od Europske banke 30 milijuna dolara, s tim da smo svi morali sudjelovati s jedan posto, kako bismo odgovorno donosili odluke. Moja supruga je bila jako ljuta kad sam založio kuću. Počeli smo kad je cijena plina bila 112 dolara, a kad je pala na 40 smo ‘zamrznuli’ poslovanje. Danas je ispod 75. Morali smo stati, dok cijena plina ne prijeđe 80 dolara. Dogovorili smo se tako s ulagačima. Budući da smo svo poslovanje ‘outsourceali’, od bušotina do platformi i opreme, u svega smo tri mjeseca raskinuli sve ugovore. Stvari uvijek treba racionalno postaviti, jer je sve trošak.
Ipak, niste mirovali. U Jajcu ste otvorili tvornicu tvrtke Steelmin Ltd.?
Australci su u Jajcu kupili i obnovili stari pogon Elektrobosne, ali nikako nisu mogli pokrenuti biznis. Našli su me u Londonu 2014. godine i ponudili mjesto direktora za regiju. Prošao sam intervju za posao i potvrdili su me dioničari. Nakon godinu i pol dana postao sam predsjednik uprave. Prije mjesec dana smo započeli s proizvodnjom legure ferosilicija, koja se koristi za izradu nehrđajućeg čelika. Povećava se čvrstoća i otpornost materijala. Drugi smo potrošači električne energije u BiH nakon Aluminija Mostar. Imamo 150 zaposlenih. Blizak mi je taj proces kontinuirane proizvodnje, kao što je u petrokemiji. Morate rješavati problem zaliha, jer ne smijete dozvoliti zastoj. Jednom kad se peć upali, nema stajanja. Svakog mjeseca sam u Jajcu, premda posao vodim iz Londona.
Koliko je London bitan u Vašem životu?
U Londonu sam od 1987. godine, gdje me poslala iNA da osnujemo klirinšku bazu jer su sve devize išle u Beograd. Izvozili smo naftu, ali je naplata deviza išla u Centralnu banku Jugoslavije. Dosjetili smo se i sav smo uvoz i izvoz radili ‘robu za robu’. To nam je kasnije pomoglo u ratu. Kasnije sam tri godine bio veleposlanik u Kini pa u Hrvatskoj dvije godine na čelu iNA-e pa sam se u London vratio kao veleposlanik. Trajni sam stanovnik Londona, ali moj dom je Dubrovnik.
Kako ste uopće završili u veleposlaničkim vodama?
U stvaranju hrvatske diplomacije početkom devedesetih tražili su se kadrovi koji su imali određena znanja, iskustva u odnosima s pojedinim državama. Kako sam ja surađivao s kineskim nacionalnim kompanijama od 1984. godine i tu suradnju doveo na visoku razinu početkom 1990./91. (barter umjetno gnojivo za naftu), predsjednik dr. Franjo Tuđman me imenovao za veleposlanika u NR Kini iz koje sam također kao nerezidencijalni veleposlanik pokrivao Mongoliju, Filipine i Tajland.
Kina je zemlja koja je nama ovdje postala jako zanimljiva. Mislite li da će Kinezi završiti u roku Pelješki most? Kakva su Vaša iskustva s Kinezima?
Svake druge godine posjetim Kinu, jer imam puno Kineza prijatelja. Jako mi je drago da su oni izabrani jer su pouzdan partner. Izgradit će most u roku. Njihov boravak ovdje treba iskoristiti za novu suradnju. Za naše projekte u Kini. Osim toga, kineski turisti ne znaju za sezonu, već putuju čitavu godinu, a to nama treba. Kamo god odu, Kinezi se vole osjećati kao kod kuće i moramo učiniti sve da to tako bude. Ključ je u ljudskim odnosima. Na primjer, da im 1. listopada čestitamo njihov državni praznik organizacijom posebnih događaja na Stradunu. Ili kineska Nova godina. Njih će to dirnuti i prenijet će svojima kako su ovdje dočekani i kako smo ih prihvatili kao svoje. Nama Pelješki most puno znači i trebamo imati zadovoljne izvođače koji će ga graditi sa srcem.
Koliko ste često u Dubrovniku? Nedostaje li Vam grad?
Svako dva mjeseca sam tu. Rjeđe zimi, a ljeto nastojim provesti u gradu. Tada radim iz Dubrovnika, koji je ljeti odlično povezan zračnim linijama sa cijelim svijetom. U Dubrovniku je lijepo živjeti.
Kako gledate na svakodnevne probleme Dubrovnika s prometom, gužvama, prekomjernim brojem cruisera i turista?
To uopće nije problem, već izazov gradskim ocima da riješe to stanje na zadovoljstvo građana. Dali smo im povjerenje i trebaju ga opravdati. Organizirati nam ugodniji i bolji život i ljeti i zimi. Da nas ne hvataju živci kako ćemo parkirati ili proći preko Pila. Neka nam dođe još turista, ali mi se trebamo organizirati. London je daleko zamršeniji grad, ali organiziran. Sjećam se ratnih vremena, kad su dubrovačke obitelji trošile posljednje uštede, a nije bilo vražijeg turista. Kad je prva Costa 1995. godine bacila sidro, veselio sam se. Danas nam to sidro smeta. U iduće tri godine moguće je unaprijediti javni prijevoz uvođenjem manjih ‘hop in – hop off’ autobusa te izgraditi pet velikih javnih garaža za lokalno stanovništvo. Danas nije problem iskopati kamen, a riješili bismo ključan problem. Potkopati se pod Vatrogasce, na Lapadu kod stadiona ili u Zlatnom potoku. Imamo bogat proračun, a za zadovoljstvo građana to bi svi podržali. Tu novci nisu problem. Ako na financijsko tržište dođete s ispravnom računicom, dobit ćete sredstva.
Kako riješiti zagušenost zone oko grada?
Trebamo uvesti ‘congestion charge’, što ima London. Dodatna naplata za zagušenje prometa u zoni od Ilijine glavice do Čingrije. U Londonu ona iznosi 14 funti, a kod nas bi mogla iznositi 150 kuna. Tko to ne želi, može parkirati na Ilijinoj glavici i shuttleom ići u grad. Inače, ulasci u grad mogu se ograničiti ako je ugrožena sigurnost, to će svi razumjeti, ali ne i broj apartmana ili promet ljudi i stvari.
Imate sina i tri kćeri. Čime se bave?
Vlaho je u EBRD-u direktor za turizam i nekretnine, Ana radi u Energetskom institutu Hrvoje Požar, Nike radi za revizorsku savjetničku kuću Ernst&Young, a Margareta radi u Cabinet officeu britanske premijerke. Zadovoljan sam. Svi su zdravi, sve su postigli svojim radom i žive od svoje plaće. Osobno sam se uvijek držao uzrečice ‘nema pozicija, već samo posao’, posebno kad sam bio veleposlanik. Tko ima poziciju, nema posao. To je velika razlika. Svi smo u Londonu, osim Ane koja je u Zagrebu.
Kako gledate na negativne medijske napise koji se o Vama mogu naći na Internetu?
Svi imaju pravo prozivati i nemam nikakvog problema odgovoriti na to. Tražio sam, ali nisu htjeli objaviti, jer to što bih ja rekao ne prodaje novine. Gledajte, kad sam krenuo u privatni biznis Barclays banka je provela vrlo detaljnu istragu o meni i mom timu, nakon čega je odobrila kredit od 50 milijuna dolara, a EBRD 30 milijuna dolara. Da sam imao jednu crnu točku ove svjetski ugledne financijske institucije dnijele bi drukčiju odluku. Ne treba Vam drugi odgovor.
Imate 68 godina, ali još se ne date u penziju?
Kakva penzija? Pa što je mirovina? Kategorija industrijskog doba kojeg više nema. U to vrijeme se radilo po tvornicama i rudnicima i ljudi su fizički propadali i bili su nesposobni za rad. Slali su ih u mirovinu. Dok imate zdravu glavu i mogućnost komuniciranja nema šanse za mirovinu. Warren Buffet ima 87 godina, a njegov pomoćnik Charlie Munger 94. Murdock je također stariji gospodin. To vam dovoljno govori. Ključ je da uvijek morate učiti. Nova tehnologija mi je olakšala život. Služim se svim novim tehnologijama jer mogu iz Dubrovnika sudjelovati na sastanku upravnog odbora tvrtke, gdje drugi sjede u Londonu ili Teksasu.
Foto: Privatni album Andrije Kojakovića