Zakoračili smo u još jednu turističku sezonu. Grad je sve krcatiji, a lokalni iznajmljivači i vlasnici turističkih agencija za privatni smještaj ponovno navlače svoje najljepše osmijehe, iza kojih ipak „tinja“ frustracija. Jer svjedoče, čak će reći da su žrtve, evolucije jednog novog fenomena. Fenomena koji se može sažeti u jednostavnu rečenicu: zahtjevi naših dragih gostiju davno su, po mišljenju mnogih koji se bave ovom djelatnošću, prerasli granice zdravog razuma, pa i zakonskih okvira iznajmljivanja smještaja u domaćinstvu.
Vremena su se promijenila, a s njima i psihologija modernog putnika. Nekada su gosti na našem pragu očekivali srdačan prijem domaćina, razgovor uz kavu i toplu ljudsku riječ. Danas? Danas su turisti, pogotovo oni mlađih generacija, doslovno presretni kada u sandučiću e-pošte ugledaju obavijest da njihov smještaj nudi opciju – self check-in.
Bez bake, rozolina i kontonjate
Suvremeni čovjek na odmor stiže preopterećen. Izbezumljen od stresa, zamora na poslu i cjelogodišnje digitalne preplavljenosti. On u našu zračnu luku slijeće s jednom jedinom željom: da ga nitko ne gnjavi. Žele komod. Ne žele da ih itko fiksno doziva i pita u koliko sati točno stižu, jer usput s aerodroma žele svratiti u restoran ili se prepustiti trenutku. Budući da avioni na Čilipe nerijetko slijeću kasno noću, oni gladni i umorni radije biraju usputnu benzinsku pumpu ili neku gradsku pekaru, nego protokol dočeka. Fino i u miru utipkaju šifru s key boxa i uđu u apartman u jedan, dva ili tri ujutro bez da ikome polažu račune.
Suočimo se s istinom, koliko god ona bolna bila za našu tradicionalnu gostoljubivost: ti ljudi jednostavno nemaju živaca pričati s nekom našom dragom bakicom, privatnom iznajmljivačicom. Ne znače im više ništa ni njezino čašćenje domaćim likerima, ni dubrovački rozolin, ni kontonjata. Današnjem gostu savršeno je jasno da je ovo čisti poslovni odnos. Svjesni su da je tradicionalni „human touch“ u većini slučajeva tek dobro uigrana gluma, predstava koja se izvodi isključivo radi prikupljanja famoznih desetki i što boljih recenzija na Booking.com-u ili Airbnb-u. Sve nam to redom, bez zadrške, potvrđuju i vlasnici lokalnih turističkih agencija, kao i mali privatni iznajmljivači s terena. I to bi sve skupa bilo u redu – posao je posao, ali digitalno doba nosi svoje. I upravo tu dolazimo do nevjerojatnog, čistog paradoksa.
Svemoguća tehnologija i asocijalna ovisnost
Dok s jedne strane od ljudskog kontakta oči u oči bježe glavom bez obzira i u realnom životu žele što manje komunikacije, s druge strane – preko istih tih platformi, WhatsAppa, Vibera, „normalnih“ poruka, a čak i izravnih telefonskih te video poziva – zahtijevaju nevjerojatno puno. Tu se traži apsolutna, 24/7 dostupnost domaćina za svaku moguću i nemoguću informaciju.
I tu leži vrhunac apsurda i potpune nelogičnosti. Živimo u vremenu kada ti ljudi više ne moraju lunjati gradom kao nekad i naslijepo tražiti bilo što – kafić kakav ih gusta, dobar restoran s pristupačnim cijenama ili kulturne sadržaje. Sve im je na dlanu. Na raspolaganju imaju globalne platforme poput TripAdvisora, Viatora ili GetYourGuide-a. Tu su im i precizne upute kako doći do lokacija, karte, rješenja za parking, te onaj svemogući Google Maps koji te s plavom točkom vodi doslovno pred ulazna vrata i točnu adresu.
Pa kako je onda, za Boga miloga, moguće da je situacija na terenu potpuno suprotna od očekivane? Umjesto da ih tehnologija učini samostalnima, ona ih je pretvorila u komunikacijske invalide koji privatnog iznajmljivača tretiraju kao besplatnu info-tražilicu. Lokalni iznajmljivači i agencije danas su zatrpani porukama s pitanjima na koja odgovori traže točno pet sekundi samostalnog pretraživanja. Najradije bi im naš čovjek realno i po dubrovačku odbrusio: „Ama je li moguće da u ovolikom, malom Dubrovniku ne možeš naći ulicu i adresu uza sve te silne upute, mape, navigaciju i tehnologiju?“ Ali ne smije. Jer ako im ne pružiš taj „full angažman“ i „all exclusive“ uslugu digitalnog batlera, tvoja sudbina je zapečaćena.
Svjetski trendovi i sindrom „namečenih“ gostiju
Ako gost ne dobije instant odgovor na pitanje gdje besplatno parkirati auto, koji javni parking je najjeftiniji i najbliži smještaju ili kako u tri klika kupiti kartu za zidine, on se osjeća zakinutim. Rezultat? Lošija ocjena i osvetnička recenzija koja našim ljudima izravno ugrožava egzistenciju i posao u koji ulažu ogroman trud. Pa platili ste smještaj, zaboga, a ne profesionalnog vodiča i osobnog asistenta za cijelo vrijeme vašeg boravka!
No, ako stvari ogolimo do kraja i pogledamo širu sliku, jasno je odakle vjetar puše. Svjetski turistički trendovi neumoljivo diktiraju ovaj ritam. Konkurencija na globalnom tržištu je brutalna, turističkih odredišta u svijetu je sve više, a hiper-turizam je stvorio novu vrstu potrošača. Standardi su se drastično podigli, platforme su kupcu dale apsolutnu moć, a gosti su se jednostavno – namečili. Očekuju luksuz hotela s pet zvjezdica i uslugu „conciergea“ unutar cijene jednog običnog apartmana u domaćinstvu.
Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti jasno definira što iznajmljivač prodaje – to je funkcionalan, čist i kategoriziran prostor. Nigdje u cijenu paušala ne ulazi obveza da domaćin 24 sata dnevno bude na dispoziciji za rješavanje privatne logistike punoljetnih i navodno tehnološki pismenih ljudi. U trci za udovoljavanjem svakom hiru preko ekrana, naši mali iznajmljivači polako gube svoje slobodno vrijeme, mir i privatnost. Tehnologija nam je trebala olakšati posao i donijeti slobodu, a pretvorila nas je u taoce pametnih telefona i tuđe lijenosti. Vrijeme je da se i u digitalnom prostoru postave jasne granice, jer gost možda jest platio noćenje, ali s tih sto ili dvjesto eura definitivno nije kupio pravo na naše vrijeme, živce i dostojanstvo.
