Nakon što je u srijedu izašao novi broj DuLista zadarski nadbiskup Želimir Puljić odlučio je uputiti pismo u kojem je dodatno objasnio svoju homiliju.
-Poštovana gospođo Đurasović,
Dobio sam Vaš Peškafondo „Vještice i vampiri“ koji je jučer, 1. lipnja 2016., tiskan u DuListu. Bilo bi mi zgodnije i lakše kad bih u osobnom razgovoru mogao objasniti moguće nedoumice u mojoj homiliji, ili upitati za objašnjenje određenih tvrdnji u Vašem komentaru. Budući da javna riječ, izgovorena ili napisana, podliježe kritici i tumačenju, slažem se s Vama, gospođo Đurasović, da je dužnost onih koji u ime Crkve nastupaju, „pružati zaklon, krijepiti, davati sigurnost i utjehu duha“. Pogotovu se slažem s Vašom željom kako se ne bi smjelo „izlaziti iz okvira, svaštariti, ispirati mozak i baviti se jeftinim politikanstvom“.
Ima nešto, međutim, s čime se ne slažem. Ne slažem se najprije s previše „uskim dijapazonom“ koji „dodjeljujete“ onima koji u ime Crkve nastupaju. Jer, njima je uz pružanje utjehe i sigurnosti dodijeljena i obveza „naviještati i tumačiti Riječ Božju“, „dijeliti svete Tajne“ i „odgajati narod“. A u odgoju znamo kako je često potrebno „upozoravati, koriti, prijetiti, u zgodno i nezgodno vrijeme“, veli sveti Pavao. Njihova dužnost i služba, dakle, nije samo „biti rame za plakanje“, već poput oca ili majke upućivati, objašnjavati i pomagati u razlučivanju onoga što je dobro, što je potrebno i dopušteno. Uvijek sa sviješću i uz rizik da riječi ponekad bivaju „izvorom nesporazuma“, iako je cilj i zadatak govora biti sredstvom sporazumijevanja („Mali Princ“).
Budući da sam Vas svojedobno upoznao, dok sam bio u Dubrovniku, kao vrijednu djelatnicu obavijesnih sredstava, ne veseli me što su riječi moje homilije naišle na lošu percepciju u Vašem komentaru (kao i u tekstu „bez naslova“). Istina, ljudske riječi uvijek osiromašuju neshvatljivu euharistijsku tajnu pred kojom bi bilo najbolje šutjeti, moliti i pjevati. A to su učinili pjevači gradskih zborova na klanjanju u Zadru (uoči svetkovine Tijelova) na kojem sam i ja sudjelovao. I uživao u otajstvenosti molitvenog ozračja. Nije mi, međutim, drago što ste u svom komentaru podlegli „medijskoj manipulaciji“ koju je najprije servirao „Zadarski list“, a poslije prenijeli neki portali. Izvlačeći iz konteksta u naslov samo dio onoga što je u propovijedi objašnjeno u katedrali svete Stošije, usmjerilo se pozornost čitatelja na nešto što u homiliji nije bilo najbitnije (prilažem u torbi izrečenu propovijed).
Narodna mudrost veli da je „šutnja zlato“. I pred tako velikim otajstvom koje naš um nije kadar razumjeti i dokučiti, bilo bi, doista, najbolje kako sam već rekao duhom promatrati, šutjeti, moliti i pjevati. No, Tijelovo je tako je važna svečanost da je potrebno reći nešto od onoga što je Crkva stoljećima govorila i vjerovala. Istina, to nije prigoda za „profesorska“ izlaganja, već za kratke dogmatske, moralne i katehetske natuknice, eda bi nazočni osjetili veličinu Božjeg poklona, kao i našu obvezu pred tim nebeskim darom. Crkva je stoljećima vjerovala, tumačila i prenosila poruku toga otajstva onako kako ga je primila. I ljubomorno je čuvala poklad vjere pred svim opasnostima kojima je ono bilo izloženo. I premda je tijekom vremena mijenjala neke sporedne stvari u obredima (napr. pričest na ruku ili na usta, stojeći ili klečeći), onaj temeljni i sržni nauk gledom na sadržaj otajstva euharistije, kao i gledom na propise, odredbe ili zabrane s time povezane, ostao je isti i netaknut do naših dana. To sam, eto, pokušao verbalizirati ove godine na Tijelovo u Zadru.
U dobroj vjeri kako ćete dobrohotno primiti ovaj dopis želim Vam, poštovana gospođo Đurasović, svako dobro i blagoslov u radu,
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
P. s. Prilažem Vam i jedan osvrt s portala „Quo vadis Croatia“ u kojem autor javno zahvaljuje na jasnoći iznesenog stava. No, i bez takve podrške dužnost je propovjednika naviještati crkveni nauk, bilo to „zgodno ili nezgodno“, rekao bi sveti Pavao.
Zadar 2016 Tijelovo odjeci Quo vadis CRO