Igre su se već „zakuhale“, s vatrometom i redovnom smotrom samozvane i kakve li već političke elite, uz iće i piće sa „švedskog stola“ tarace Galerije, otvorile se i preuzele Grad. Kao simbol Grada, nešto bez čega se ne može, Igre su nešto samo naše i s njima svi na neki način živimo i ovo ljeto.
A ovi „viđeni“ s tarace tako su prolazni, nesvjesni toga. Očito su već započele predizborne političke igre, zavladao je neki neugodni šušur među njima, neki pjetlići su i progovorili, a zna se kako završi prvi pjetlić koji propjeva! Zastrašujuća stranačka poruka, baš onako „komitetska“; „Il' šuti il' idi!“ dovoljno govori u kojim vremenima živimo.
DIREKTNO U GLAVU
Ljutu i vrlo iskrenu poruku odaslao je i gospar Đelo sa svojim „tićima Gundulićima“, uz svoj potpis, al' vjerujemo s velikom podrškom većine mnogih generacija koje su prošle kroz jedan od simbola našeg Grada – Mali raspjevani Dubrovnik. Direktno u glavu našeg gradonačelnika. U dane kad se obilježavalo 50 godišta našeg „Malog raspjevanog“.
Kao čestitku za tu veliku godinu, uz želju neka ih bude još puno, evo jedne davne fotke, tamo negdje početak sedamdesetih kad je moja generacija pjevala sve te naše dječje hitove. Uživo, uz orkestar Maja Karužića. Tek da se ne zaboravi; „Gusara“ je pjevao Vlaho Car, „Tetke“ Maja tada Mrše, „Lutkicu“ Marija Grazio, pa Goge Čagalj, pa… „Vrapčića“ zapisnik ovih sjećanja. I još mnogi, mnogi…
SJEĆANJA S BANJA
Neke davne fotografije sjećanja prelistavamo i u albumu Nikše Hrdala, velikog lika Grada po puno tog. Skriveni u hladu, klima, ventilator, propuh… ne pomaže ništa. Krećemo pričom i sjećanjima u ulicu Vrata Celenge, kako i on zove ulicu Svetog Josipa. Al' svaka fotka ima svoju priču. Sve su složene po godištima i odrastanju, al' jedna ispada iz albuma. Kao naručena za ove ljetne dane; picigin na Banjama igraju Pasko Režić, Nikša Hrdalo i Igor Žuvela!
Banje, plaža naših odrastanja koja je zadnjih godina podijeljena na dio za bogate i dio za siromašne, kao u stripu „Alan Ford“ koji nas je odgojio. Ide priča, idu sjećanja; okupljanje je bilo gore uz skale u hladu zidina Lazareta, zvali smo je „Tonkina ulica“, to je i pisalo auto sprejem na zidu, po svima dragoj Tonki Batinić koja je i u velikim godinama skakala na glavu s trećeg, najvećeg Strompulina.
Tako smo zvali nešto kao tri tarace, betonirane za sunčanje, ali gdje se nitko nije ni pomislio sunčat zbog naših skokova i igre. Prvi skokovi na glavu bili su naravno s najmanjeg, kad malo narasteš i postaneš hrabriji, ide se na srednji, a oni najhrabriji skakali su s trećeg, najvećeg. Zbog plićaka, s njega si mogao samo s velikim zaletom. Pa što dalje u more. Inače to ime Strompulin, nastalo je kombinacijom s riječi „strombrcat se“, prevedeno kao strmoglavit se, što je također potvrda kako se radilo o opasnoj igri.
MALI NOGOMET, TENIS, POGLED NA TUŠEVE
Prisjetili smo se i tarace na kojoj smo bosi i mokri igrali nogomet. Uvijek s onom malom loptom od picigina, na onom dijelu iznad tuša, a zapravo u suncem obasjanom produžetku, gdje nisu bili stolovi ondašnjeg restorana. Na tom suncu bose noge bi gorjele po vrućem podu, prsti zapinjali od puknutih pločica, bilo bi i krvi, al' igrao se dobar mali nogomet. Barice bi bila dva žala s plaže. I nitko nas nije tjerao. Ni konobari, ni gosti za stolovima, pa ni stari dobri Salko, čuvar Banja.
On bi nam samo vazda govorio „O djeco, djeco, što to radite, sve ćete mi turiste otjerat!“ Vazda je gonio štakore iz trstika, pa kad bi se koji zaletio među ženske što se sunčaju, to bi bio kazin. Sve bi uz viku poskakale na noge, ponekad zaboravivši kako su otkopčale grudnjake za osunčat leđa. Te bi se na brzinu hvatale šugamana za pokrit ono neočekivano našim pogledima otkriveno.
Odozgo s tarace imali smo predivan pogled na tuševe i na sve dame koje bi se tuširale. A ispod tarace
igrali smo stolni tenis. Po redu, bez svađe, bez plaćanja. A onda bi onako znojni krenuli u more. I čekali kad će neke zgodne cure il' neke starije gospođe koje čuvaju i ne kvase u moru one „trajne“ frizure, kako smo ih zvali, krenut za okupat se. Pa baci loptu u zrak i uz puno vike i pjene skači u more i počni igrat picigin! S ciljem da što više poprskaš navedene sinjorine il' starije gospođe. Naravno, svi bi se sklonili, jer treba prostora za picigin. Igru naših odrastanja na Banjama.