Iako vrijeme, a tek zaborav, čini svoje, prisjetimo se iznova ovih prvih dana listopada onih dana istih datuma, prije evo već 22 godine. 'Nemoj molim te!' uvjeren sam kako bi onako na prvu odgovorila većina dubrovačkih mladića koji su te tako davne 1991. godine još koju večer prije šetali mirno u điru Stradunom, ne sluteći u svojoj mladenačkoj naivnosti što nam se sprema, a koji dan iza uzeli oružje, možda i prvi put u životu, i krenuli branit svoj Grad.
Preko noći postali su dubrovački branitelji. Proradio je preko noći bijes 'tvrdih momaka'. I kao što su preko noći postali vojnici, branitelji svog Grada, tako su se i kad je sve stalo, koju godinu iza, preko noći vratili u svoj mirni đir. I šetaju tu pored nas, mirno, neprimjetno. Nakon svih ovih godina o tim ponosnim i velikim danima ovog Grada napravljen je tek jedan jako loš film, 'Dubrovački suton', a još je žalosnije i tužnije da se tim danima i događajima bavi jedna jako loša i po puno tog za Dubrovčane uvredljiva TV serija. Stoga je i sasvim razumljivo kad vam na pitanje o prisjećanjima na te dane istinski i iskreni dubrovački branitelj pristojno odgovori; 'Nemoj molim te!'
Vrata od ribarnice
Kad su prve granate pale između Lokruma i Ploča izjutra oko šest sati tog utorka, prvog listopada 1991., čeljad iz Grada, koja malo tog može vidjet sa svojih funjestra i iz svojih ulica, skriveno i plašljivo je provirivala s Peskarije što to lampa! Prva granata unutar zidina, baš na Grad, pala je u četvrtak, 3. listopada, pogodivši kuću u Boškovićevoj, Ulici od Buže. Nakon toliko godina, evo nas opet do Peskarije u ovom điru ulicama. Dalje, ni desetak koraka, prođe se ispod Zvonika do Straduna, tu je i Sponza, Divona, Dogana, Carinarnica, kako li već, a već stoljećima i Državni arhiv na broju 1. Ulice sv. Dominika. Na kraju puta s Ploča do Straduna. Ispred, na kraju, je i ulaz na zidine, ali i mala zgrada kojom se nekad moglo preći sa zidina u Spionu. Zovu je i Sokolana. Možda su tu držali sokole? A na Peskariju se izađe kroz Vrata od ribarnice, jer ta velika poljana pred vama zove se Ribarnica. Danas su stolovi na sve strane, na lijevo je javni WC, a dalje dva mula, Veliki i Mali muo, te Peskarija, sve do Porporele. Tu je i nekad davno bio javni WC, stariji će se sjetiti kako su ga zvali 'kundut', opet talijanština, izvedenica po naški od riječi 'candote' što bi značilo – pišanje! Nekad davno tu na Ribarnici bili su Mali i Veliki Arsenal.
Arsenali
Mali arsenal utemeljen je 1409., narednih godina se širio, a sastojao se od tri prostorije za smještaj manjih brodova. Dolaskom Austrije ruši se Mali arsenal i na njegovom mjestu pravi se nova zgrada u kojoj je smještena Lučka kapetanija. Dugo godina u prizemlju te zgrade bilo je znano okupljalište i kultni Klub pomoraca, od prije koju godinu sklonjen u Ulicu Damjana Jude. Veliki arsenal spomenut je već u Statutu iz 1272. godine, iako je po nekim spisima i puno stariji, čak stariji i od venecijanskog arsenala osnovanog 1104. g. Zbog nestabilnosti pjeskovitog zemljišta i temelja, često je dograđivan i proširivan, a 1530. čak i produžen u more. Imao je četiri velika odjeljenja koje su odvajali lukovi, u koje su mogle stati četiri velike galije. Tri luka dio su današnje tarace Gradske kavane, a tragovi četvrtog vidljivi su tek u ostacima u kamenom zidu. Narušen je i za vrijeme Trešnje 1667., nakon čega je služio i kao skladište građevinskog materijala koje je dolazilo kao pomoć u obnovi. Svojim dolaskom Austrija puno tog mijenja, pa i stari stoljetni arsenal pretvara u vojnu pekaru. Mijenjala se uloga tog prelijepog mjesta narednih godina, dio je još u 18. stoljeću služio za prve kazališne predstave, kasnije, 1864. tu je i napravljen prostor za kazalište koje je i danas tu, tih godina dograđena je i općinska zgrada, a 1869. dograđena je riva ispred tada zatvorenih lukova Arsenala. Godine 1931. tu je otvorena Gradska kavana, zbog čega se ponovno otvaraju lukovi, tu pored rive, koju zovemo Peskarija, njena je znana taraca, dio kojom je prije nekih desetak godina vraćen naziv Arsenal. Prije desetak godina, taj dio dograđene rive ispred Gradske bio je potpuno devastiran, kamen se odvajao, ali je sve spašeno skoro pa u zadnji tren.
Vrata od Ponte
S Peskarije se izlazi i na Poljanu Marina Držića, pred Katedralu, ili pred Gospu kako bi rekla domaća čeljad, kroz Vrata od Ponte. Ta velika vrata bila su zapravo nekad nešto kao službeni, protokolarni ulaz u Grad. Kroz njih bi prošli svi velikaši, uzvanici, diplomati i svi dragi gosti Republike svečano dočekani, nakon što bi se njihovi brodovi vezali u Porat. Prolaskom kroz ta Vrata došli bi pred Katedralu, ali i pred Knežev dvor, gdje bi ih primio Knez. Iako je ime Vrata od Ponte ostalo kroz stoljeća zabilježeno kao službeno do danas, ime im se mijenjalo, pa su ih zvali i praktično Vrata luke, čak i Vrata pod kaštelom, pa i Vrata unutarnjeg mora. Zvali su ih i Vrata pod zvonom, jer i ta vrata, kao i ostalih pet gradskih vrata – ulaza u Grad, zatvarala bi se nakon prvog večernjeg zvona. 'Gospar noći', kako su zvali glavnog ključara svih vrata Grada, obišao bi svaka od pet vrata svako večer nakon zvona, ključeve od četiri vrata dao bi na čuvanje Knezu u Dvor, a samo bi ključ od ovih, Vrata od Ponte ostavio kod sebe na čuvanje. Nešto slično kao i Vrata od Ploča, ona stara, unutarnja, tako i ova Vrata od Ponte u dva su dijela, unutarnji učinjen 1464., te vanjski, svakako otmjeniji, učinjen po nacrtu Paskoja Miličevića 1476. godine. Taj mali međuprostor kroz koji se prolazi iz Luke do Držićeve poljane i ne tako davno imao je i skaline prema zidinama, koje su završavale pred kamenim zidićem, zapravo – nigdje. Tu bi se znalo i zasvirati i skriti i zapjevati. Nekad. Danas su i u tom malom među prostoru, kao i po cijelom Gradu, male drvene barke na pola, na kojima se prodaju suveniri.