Velika Britanija dugo je vremena bila svjetski lider i inovator u žanru teške glazbe. Sedamdesete su započele Black Sabbathovim istoimenim albumom kao početnom točkom heavy metala i nastavile Judas Priestom, Led Zeppelinom i Deep Purpleom. Sredinom sedamdesetih pojavio se punk, a osamdesete su bila odskočna točka za Novi val britanskog metala – Iron Maiden, Def Leppard, Diamond Head i Pagan Altar. Nakon što su tijekom osamdesetih dominirali Amerikanci – kalifornijski thrash i floridski death metal kao najistaknutiji žanrovi, došlo je vrijeme da početkom devedesetih primat ponovno preuzmu Englezi, ovaj put s gotičkim metalom. Centralna točka tog pokreta bila je malena privatna diskografska kuća Peaceville Records.
U početku zamišljen kao glazbeno-politički pokret koji je pomagao lokalne anarho-punk bandove u proizvodnji i distribuciji kazeta, svoj prvi uspjeh bilježe krajem osamdesetih kad potpisuju depresivno mračni doom band Paradise Lost. Njihova prva dva albuma – ‘Lost Paradise’ (1990.) i ‘Gothic’ (1991.) posijala su sjeme novog žanra. Death doom je mračne gotičke elemente povezao s usporenim tempom dooma i dubokim režanjem u death metal stilu. Paradise Lost je odmah pobrao simpatije publike, a kritika ih je prozvala novom Metallicom. Naravno, usporedba je poprilično promašena, jer iako su oba banda imala seriju odličnih albuma na početku karijera, ‘Master of Puppets’ i ‘Draconian Times’ su remek-djela metala, i nekoliko potpunih katastrofa (‘Load’, ‘Reload’, ‘St.Anger’ nasuprot ‘Believe in Nothing’ i ‘Symbol of Life’), Paradise Lost se uspio vratiti početnoj kvaliteti, posebno u 2010-tim sa ‘The Plague Within’ i ‘Medusa’, dok je Metallica zauvijek ostala galofak za tovljenje publike s nedostatkom samopoštovanja. Sa svojim najnovijim albumom ‘Obsidian’ ekipa iz Yorkshirea uspjela je dosegnuti novi standard visoko-kvalitetnog goth metala. Iako ponešto glazbeno laganiji od prethodna dva albuma, tematski je i dalje mračan i depresivan, točno onakav kakav goth i treba biti, a ‘Fall From Grace’, ‘Darker Thoughts’ i ‘Forsaken’ sigurno će pronaći svoje istaknuto mjesto na koncertnoj set-listi jednog dana kad se na pozornice vrati živa glazba. A do tada u sjećanju ostaje odličan zagrebački koncert na turneji ‘Medusa’ iz 2017.
Drugi adut Peacevillea bio je My Dying Bride. Osnovani par godina nakon Paradise Losta, baštinili su sličan death-doom zvuk, ali za razliku od svojeg starijeg ‘brata’ nisu imali drastičnih padova u kvaliteti, dapače od njihovih trinaest albuma nećete naći niti jedan koji je loš. ‘The Ghost of Orion’ zamalo se nije dogodio, nakon što se grupa neočekivano razišla 2017. neposredno pred početak njihove velike europske turneje. Dosta kasnije doznali smo da je taj razlaz bio zbog teške bolesti četverogodišnje kćerkice frontmana Aarona Stainthorpa. Srećom, curica se u potpunosti izliječila od karcinoma, a Aaron je ponovno okupio grupu i napisao osam odličnih i dirljivih stvari od kojih se obvezno mora istaknuti ‘Tired of Tears’ koju je napisao za vrijeme najtežih dana borbe s bolešću. Oba spomenuta banda već duže vrijeme ne snimaju za Peaceville već za Nuclear Blast, jednog od najvećih i najkvalitetnijih heavy metal izdavača.
Za početak devedesetih zauvijek će ostati povezan pojam ‘Peaceville Three’, a treći član te ekskluzivne skupine bili su Anathema. Ni oni više nisu u Peacevillu, a nisu niti važni za ovu kolumnu jer su posljednji album ‘The Optimist’ izdali davne 2017.
No, Peaceville i dalje radi punom parom i prije nekoliko tjedana izdali su ‘City Burials’, jedanaesti studijski album švedskog prog-metal banda Katatonia, ujedno osmi za Peaceville Records. Katatonia je također započela karijeru death-doom zvukom, no kao i njihovi sunarodnjaci Opeth mijenjaju i ublažavaju svoj zvuk u prog-metal smjeru. ‘Lacquer’ i ‘The Winter of Our Passing’ s ovog albuma najnoviji su budući prog klasici. Njihova jesenska turneja nažalost je pod velikim upitnikom, iako se uporni Nizozemci s Prognosis festivala u Eindhovenu još uvijek ne predaju pa postoji mogućnost da u rujnu Katatonia podijeli pozornicu sa svojim bivšim kolegama iz Peacevilla – Anathemom. Mislimo pozitivne misli!