PARK PILE Danju se na dječjim spravama mogu isprigat jaja, a navečer se skuplja alkoholizirana mladež

Park u Pilama čest je predmet raz­govora naših sugrađana upravo poradi nezadovoljstva koje izaziva divljaštvo nesavjesnih pojedinaca, ali i neade­kvatnog uređenja. Naime, ova jedna od najstarijih dubrovačkih javnih površina u večernjim satima uglav­nom je okupljalište domaće, ali i strane mlađarije koja ovdje uživa u ispijanju alkohola, redovito za sobom ostavljajući plastične boce i krhotine stakla. Prostor je omiljen i među vlasnicima pasa čiji izmet korisnici poput djece ili umirovljenika u potrazi za razono­dom i mirom od gradske vreve moraju preskakati. No, to nisu jedini problemi karakteristični za ovaj predio. Štoviše, većina Dubrovčana upotrijebit će pri­djeve poput zapušten, ogoljen, prije svega nereprezentativan pošto se radi o zamišljenom pojasu zelenila koji bi trebao dodatno oplemeniti vizuru povijesne jezgre, ali i rasteretiti naj­prometnije ulice privlačnim sadržajem. ­
— Park Pile prostorno je zadan i, nažalost ne trpi velike mogućnosti transformacije. On je definiran u pot­punosti zidinama, mostom prema Vra­tima od Pila, prometnicom te obalom. Kroz njega prolaze turisti te služi kao alternativni ulazak u Grad. Moram pri­znati kako se razmjerno dobro održava po pitanju obrezivanja drveća. Povre­meno radi fontana, a i djeca se znaju poigrati. Dno su, međutim, zaposjeli kajaci. Općenito, njegova upotreba je upitna zbog smrada kanalizacije. Ono što osobno zamjeram je ne zamjenji­vanje visokog raslinja koje je dotra­jalo. Propao je tako libanonski cedar poslije Domovinskog rata, zatim divlji kesten, pitospore zbog snažnog naleta vjetra ove zime te je u vrlo lošem sta­nju tamaris – govori Davor Lucianović stanovnik ovog dijela Dubrovnika te svojevremeno predstavnik građana u Povjerenstvu za uređenje Parka Gradac.

Ne zadovoljava prvotnu namjenu
Zbog nesmiljenog uklanjana stabala koji pružaju hlad, objašnjava Lucia­nović, dječje igralište je neiskoristivo dok je obasjano suncem, dakle u većem dijelu dana. Na plastici i željezu kad se užare mogu se peći jaja, a kamoli da se na njima zabavljaju naši najmlađi. Nedostatak zaklona, kaže, posebno dolazi do izražaja za toplotnih udara.
— Apeliram na obnovu fonda drveća. Također, smatram kako bi se park tre­bao češće zalijevati. Nerijetko smo svjedoci pojave da se tu vrši nužda. Nužan je veći angažman komunalnih redara. Što se pak tiče sprava za djecu, imao sam prilike posjetiti grad Carca­ssonne u Francuskoj koji kao i mi ima sasvim sačuvane bedeme te su javne površine za mališane uredili tematski, čak bajkovito. Vjerujem da bi takav pri­stup bio zanimljiviji. Osim toga osobno preferiram prirodne materijale poput drveta koje bolje podnosi temperature, a i za djecu su se organske forme poka­zale poticajnije. Na taj način oni imaju spontaniji kontakt s vanjskim svijetom – tumači ovaj akademski slikar i profe­sor vizualnih umjetnosti u Umjetnič­koj školi Luke Sorkočevića.
Danas, dodaje, najmlađi slažu lego kockice i stječu stav da u životu sve mora biti poredano po crti što je daleko od zbilje. Radi toga smatra kako bi mje­sta njihovog okupljanja trebala biti promišljenija. Bilo bi lijepo ponovno vidjeti lopoče u fontani i zlatne ribe, ističe, ali to su možda neki rafiniraniji zahtjevi.
— Fontanu je dubrovačkoj javnosti za svrhu uređenja parka na Gracu daro­vao brat moje prabake Nikola Mihano­vić prije stotinjak godina. Ona je ovdje prenesena iz meni nepoznatih razloga, no dobro se uklopila. Bio bi nepotre­ban trošak vraćati je natrag. Bila je oštećena za Domovinskog rata, nakon čega je detaljno obnovljena. Čini mi se kako je u sasvim zadovoljavajućem stanju, no bez lopoča i zlatnih ribica djeluje poprilično golo. To je kao da imate stol bez ubrusa i podmetača, nešto što estetski čini cjelinu. Voda se na njoj kasno uključi i rano prestaje s radom. Opet, ponavljam bilo bi dobro da je u hladu čime bi se stekao dojam svježine što je ovom gradu prepunom gužvi neophodno – iznosi.

Umjesto oaze stvara se ‘krčevina’
Na taj način stvorila bi se oaza koja bi bila na raspolaganju turistima, ali i domaćima. Mišljenja je kako bi glavni zadatak tvrtke Vrtlar morala biti sad­nja novog bilja, umjesto pukog rezanja i čupanja uništenog. Mi stalno, priča, računamo na stabla iz nekog minul­nog vremena te je nakon svake inter­vencije ukupna količina zelenila sve manja. Jednakog je mišljenja Đivo Dražić, predsjednik Društva prijatelja prirode DUB, ponajviše zaslužnog za zaživljavanje Parka Pile.
— DUB je u samim početcima bilo udruženje građana koje se bavilo ulju­đivanjem javnih prostora. Njemu smo zahvalni za nastanak svih parkova u Dubrovniku, a iz razloga što se počet­kom 20. stoljeća dolaskom prvih paro­broda mudro prepoznala nužnost uređenja okoliša. Naime, tada se posje­titeljima nije moglo previše toga ponu­diti osim pogleda na zidine koje nisu bile u najboljem stanju. DUB je kroz cijelu svoju povijest radio na takvim projektima, među kojima je svakako i Park Pile. No, nužno je naglasiti kako uloga društva nije bila graditeljska već je djelovao kao spona između eventu­alnog investitora i gradske uprave. Vla­stima tako je predloženo rješenje arhi­tektonskog ureda 3LHD na čelu kojega je Dubrovčanin Marko Dabrović – pri­sjeća se Dražić.
Prema njihovoj zamisli park bi bio posvećen poginulim braniteljima Domovinskog rata te bi humano pre­mostio jaz između starog i novog Dubrovnika zelenim prstenom. On bi podrazumijevao premiještanje par­kinga za vozila s Tenisa i stajališta za taksije na Paščari. Srušila bi se i zgrada gdje je trenutno smješten resto­ran Dubravka te se vratila parkovna namjena Brsaljama koje su je izgubile, pojašnjava, zbog popločanja platoa.
— Stanje nije idealno. Činjenica je da su se tu provodili stihijski projekti, obezvrjeđivao se jedan i previše kitio drugi prostor. Smatram kako je ovo najispravnije rješenje. Također, rasli­nje bi trebalo biti niže, dakle voćkaste vrste visine koja tri-četiri metra, ne gorostasi od desetak metara koji pri­jete srušiti se na glavu ljudima. Tako bi se istaknula ljepota gradskih bedema. Za djecu ovaj prostor nije primjeren. Netko će reći – što mu nedostaje pa ograđen je?! Mi često zaboravljamo na kontaminaciju zraka. Sve čestice koje izlaze iz ispušnog sustava automobila padaju na njih. Nužno je razmišljati o zdravlju. Sprave su postavljene po principu ‘prodaj najjeftiniju robu što skuplje možeš’. DUB je Gradu prije 10 godina nudio one koje je od prirodnih materijala napravila tvrtka Kukuk u suradnji s Waldorfskom školom. Odbili su nas pa su one završile u Srebrenom – iznosi ovaj restaurator i konzervator pri tom zaključujući kako je taj potez povučen iz sitnih interesa.

Dosadašnje vlasti nisu imale sluha
Dolaskom na vlast administracije predvođene gradonačelnikom Matom Frankovićem, vjeruje kako su nakon četiri mandata njegovih prethodnika konačno dobili sugovornika. Dobar primjer je tako Uvala Lapad gdje je kod dječjeg igrališta na mjestu obo­renog čempresa zasađen drugi. Opet nije oduševljen sječom čak dva zdrava na gradilištu u Čokolinu gdje niče Studentski dom. Maknuti su iz puke praktičnosti, tvrdi, kako bi se kamion mogao lakše okrenuti.
— Moramo napraviti valorizaciju zelenila. Raslinje se olako uklanja te se ne radi na svijesti što je javno dobro čime bi vrlo lako mogli izgubiti sta­tus grada. Otvorili smo vrata svima. Doduše, ne mogu kritizirati fureste kad vidim da taksisti koji imaju direktan interes od ovog grada uriniraju gdje god stignu. Manjka nam sanitarnih čvorova. Ukoliko želimo primati ovo­liku količinu gostiju moramo zadovo­ljiti njihove osnovne potrebe. Često se uspoređujemo s raznim Rimovima ili Parizima, umjesto manjim gradovima poput francuskog Poitiers kojeg sam imao sreću vidjeti. Doduše, tamo je kontinentalna klima, ali su se vlasti potrudile stvoriti parkovnu površinu u samom središtu, dakle na proplanku, a javni WC se može pronaći na svakom kantunu – opisuje Đivo Dražić.
Stajališta je ako su već ljudima odu­zeti javni prostori, zašto im se na kori­štenje ne bi dali oni privatni. ‘Kad se već nečije zemljište može izvlastiti za gradnju ceste, ne vidim zašto se isto ne bi napravilo za sanitarne čvoreve’, priča.
Uređenje parka u Pilama tema je kojom bi se nadležni te stručnjaci morali itekako pozabaviti ukoliko želimo postići svjetski standard kojeg su nam usta puna. Ipak, posrijedi je nimalo laka zadaća, ističe naša slje­deća sugovornica dr. sc. Mara Marić, predstojnica Zavoda za mediteranske kulture pri dubrovačkom sveučilištu.
— Kod gradova kao što je Dubrov­nik koji imaju očuvano gradsko utvr­đenje, a koje predstavlja iznimnu vri­jednost povijesnoga grada, pravi je izazov kako oblikovati i povezati dvije različite urbanističke matrice – onu unutar gradskog utvrđenja (intramu­ral) s onom izvan njega (extramural). Upravo slobodni, pejzažni prostori uz vanjski zid utvrđenja mogu biti stilski i namjenski različtih prostora. Ta tema je danas vrlo aktualna i predpovezujući pojas ovih urbanistički, met je interesa planera, arhitekata, krajobraznih arhitekata, geografa. Jedno takvo istraživanje provedeno je i u sklopu opsežnog istraživačkog pro­jekta HERU – Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje kulturnoga naslijeđa, Hrvatske zaklade za zna­nost, koji se vodio na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je Sveučilište u Dubrovniku bilo suradna ustanova – govori Marić. ­

Nužno pratiti visoke estetske zahtjeve lokacije
Tom prilikom analizirana je mor­fologija, funkcionalne veze, povije­sne i aktualne namjene prostora uz gradski zid kod 26 europskih utvrđe­nih gradova. Mnogobrojni su inoze­mni primjeri, navodi Mara Marić, koji pokazuju da se prostori uz vanjski zid gradskog utvrđenja mogu suvre­meno oblikovati smještajući u njima namjene koje odgovaraju i mjerilu grada i građana.
— Danas park u Pilama ima više namjena; najveći dio istočne površine parka je u funkciji dječjeg igrališta, dok u zapadnom dijelu parka, prema moru, sadržaji i funkcije parka nisu jasno artikulirane u prostoru. Ondje je visoka razrasla vegetacija, pultovi za prihvat kajakaša, nedovoljno kamufli­rani elementi gradske odvodnje kao i neuređen pristup moru. Zahvaljujući Društvu prijatelja dubrovačke sta­rine obnovljen je i prezentiran most na Pilama pa bi svakako i tamošnji park trebao vrsnoćom izvedbe biti u skladu s visokim estetskim zahtjevima lokacije. Kako bi se adekvatno pristu­pilo uređenju parka Pile, nužno je da Grad jasno postavi projektni program, budžet obnove, ali i budžet koji je na raspolaganju za godišnje održavanje parka – pojašnjava ova dubrovačka krajobrazna arhitektica.
Prema njenom iskustvu, vrlo često se dogodi da ambiciozno zamišljeni krajobrazni projekti budu polovično izvedeni upravo zbog visokih troš­kova održavanja. To znači uzimajući u obzir aspiracije građana, sa stručnja­cima definirati nekoliko bitnih pita­nja; za koje sve grupe korisnika će biti taj prostor te mogu li se i na koji način preklapati različite namjene.
— Primjerice ako park ostaje početna prihvatna točka za rekreativne kaja­kaše, potrebno je oblikovati jedin­stven, estetski i funkcionalno prihvat­ljiv urbani namještaj za smještaj te opreme. Ako se odluči da je park isto­vremeno i za kućne ljubimce, onda je nužno u njemu imati zasebne koševe za otpatke, kako to ne bi bilo u koli­ziji s prostorima za dječju igru. Može li park u Pilama, uz ulaz u grad, biti početna točka istraživanja povijesne jezgre, i ako da, kako to adekvatno obilježiti? Zatim, hoće li u parku biti visoki i niski volumeni zelenila, i kako artikulirati vizure na prostor utvrđe­nja iz vizure pješaka s gornjeg platoa Pile? Naravno, tu je pitanje definira­nja programa za jedinstvenu urbanu opremu parka. Kakvo će biti osvjetlje­nje parka, i hoće li imati neke režime korištenja, primjerice noću biti zatvo­ren – dodaje Marić.
Sva ta pitanja i mnoga druga traže jasno formuliran projektni program, na temelju kojega se može pristu­piti uređenju prostora. U međuvre­menu, park je primoran nositi nimalo laskavu titulu ‘javnog đestra’. Nakon vikend izlazaka površine su prekri­vene svakojakim otpatcima, s polo­mljenim i premještenim klupama te sa sadržajem kojeg stanovnici radije zaobilaze.

TREĆI JAVNI PARK U DUBROVNIKU
Afirmacijom građanstva dobiva današnju ulogu
Park u Pilama, smješten u opkopu gradskog utvrđenja, kroz povijest je mijenjao svoju funkciju. Prvotno je to bio sastavni dio obrambenog sustava grada.
— Krajem 18. a posebno u 19. stoljeća europski povijesni sustavi utvrđenja gradova, zajedno sa prostorima koji ih okružuju – opkop tj. jarak sa vodom i glasija, gube svoju izvornu obrambenu funkciju. Prostor glasija (od franc. glacis) je vanjska zona utvrđenja, brisani prostor koji je bio pod nadzorom topništva u tvrđavi. Prenamjena ovih prostora je osim toga uzrokovana i procesom jačeg širenja gradova u tome razdoblju, snažnom afirmacijom građanstva te usvajanjem novih oblika korištenja jav­nog prostora koji potiču oblikovanje šetališta, parkova, bulevara – objasnila je za DuList predstojnica Zavoda za mediteranske kulture dr. sc. Mara Marić.
Svakako jedan od nama najpoznatijih primjera razgrad­nje sustava gradskog utvrđenja, i prenamjene u impo­zantni kružni bulevar, tumači, jest Ringrstrasse (Ring) uokolo povijesne jezgre Beča u kojem se skladno nado­vezuju aleje, parkovi, trgovi i palače javne namjene. No pojava pejzažnog uređenja opkopa i glasija je podjednako zastupljena i kod gradova u kojima su u tom razdoblju sačuvana gradska utvrđenja, primjerice talijanska Lucca, Bergamo, Grosseto itd.
— U Dubrovniku se tijekom prva dva desetljeća 20. sto­ljeća prostor gradskog opkopa na Pilama na inicijativu Društva za promicanje interesa Dubrovnika prenamje­njuje u park. To je uz Gradac i Bogišićev park, treći javni park Dubrovnika, koje Društvo osniva za građanstvo Dubrovnika. Ovdje je premještena fontana sa Graca, dar dubrovačkog poduzetnika i dobrotvora Nikole Mihano­vića iz Buenos Airesa. Zbog toga je i ovaj prostor pod­sjetnik na afirmativnu, proaktivnu građansku inicijativu koja u Dubrovniku ima dugu tradiciju – zaljučuje Marić.