Izložba Antuna Borisa Švaljeka otvorena je ovaj utorak, 3. ožujka u galeriji Sebastian, a može se razgledati do 16. ožujka.
– Nije jednostavno pisati o umjetniku o kojemu su riječ imala veća imena povijesnoumjetničke prakse od nižepotpisanog, ali je želja za gonetavanjem slikarskog koda po kojemu ili radi kojega Švaljek slika jača od straha možebitne pogreške. On nam svojom plodnošću ostvarenoga i raznovrsnošću ideja itekako daje povoda i prilike za nove pokušaje hermeneutičkog raslojavanja u potrazi za srčikom. Motivski i tipološki, u njegovom je opusu moguće razlučiti dvije skupine slika – kazat će za početak zabilješke o autoru povjesničar umjetnosti Marin Ivanović, koji nastavlja:
S jedne su strane one koje se tematski oslanjaju na povijesne narative (najčešće novije povijesti, osim slike ‘Sziget’) u kojima plod igre riječima postaje humoristični figurativni motiv (ratni brod znakovitog naziva ‘Mutimir’ ili stilizirani kos na slici ‘Kontraobavještajna služba’) i vrlo često kritika nekih poznatih kulturnih ‘točaka’, kao što je parola ‘Smrt fašizmu’ koju Švaljek umjesto ‘sloboda narodu’, završava riječima ‘i narodu’ ili slika ‘Das schwerer Flugzeug’ kod koje se poigrava manje poznatom činjenicom iz nacističke prošlosti Josepha Beuysa. Drugi obuhvat slika sačinjavaju prizori svojevrsnog eskapizma (‘Harmonija’, ‘Turističko putovanje na Istok’, ‘Egzotično putovanje’) koji se očituju u velikim površinama egzotične vegetacije i životinja, turističkih brodova, indijskih slonova, u svakom slučaju idealiziranih izmaštanih odredišta na kojima slikar ne brusi kritičku oštricu, nego stvara prizore ugode koji lako mogu evocirati sjećanje na Rousseauovu džunglu. I dok si dopušta slobodu tematskih varijeteta, raznovrsnih subverzivnih dosjetki i humorističnih konstrukata, u oblikovnom smislu se drži čvrstih kompozicija i zatvorenog kadra, pravilnog rasporeda kvadratića koji čine pozadinu ili čak uokvirenog prizora kao na slici ‘Veliki sklad’, sve to u pojednostavljeno tretiranom volumenu i plošno postavljenom prostoru.
Švaljekova potreba za humorom u slici, za figuracijom i narativnošću itekako je svjesno opredjeljenje pa čak možemo reći kako si je ‘uveo pravilo’ unošenja humorističnih elemenata u sliku. Njegov stvaralački habitus gotovo je u potpunosti sazdan od dosjetljivih tvorbi koje su posljedica hipertrofirane stvarnosti ili jezične igre, te su kao takve postale autentičnim autorskim duktusom. Dok se mnogi slikari boje opustiti, šaliti, služiti se humorom u umjetnosti jer je doživljavaju previše rigidno, boje se kritike, strepe od reakcije tržišta i slično, dotle je Švaljek sve u svome radu podredio upravo domišljatoj i iskričavoj kombinatorici oblika kojoj ni dan danas, nakon nekoliko desetljeća rada, ne nedostaje hitrosti, veselja i svježine.
Ako još postoji krvi u postmodernizmu, onda vjerujem da ga na životu održava samo činjenica kako estetski uzusi i linearno shvaćanje umjetnosti više nisu preskriptivni, već je ponovno dopušteno inzistirati na osjećajnosti i ludizmu.
Antun Boris Švaljek rođen je 1951. godine u Zagrebu. Pučku školu završio je u Petrinji, a gimnaziju u Varaždinu. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 1969. godine u Zagrebu gdje je diplomirao slikarstvo 1974. godine u klasi prof. Šime Perića. Od 1974. do 1977. godine bio je suradnik Majstorske radionice prof. Krste Hegedušića. Studijski je boravio u Kaliforniji 1979. godine. Izvanredni je profesor na ALU na Širokom Brijegu. Samostalno je izlagao sto dvadeset puta u Hrvatskoj i inozemstvu. O njegovom životu i radu je 2010. snimljen dokumentarni film, a 2009. izdana je monografija autora Ive Šimata Banova. Dobitnik je niza nagrada za slikarstvo i crtež, a 1996. godine je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.