Mi pričamo istu stvar već dulje vremena. Ni jedna ni druga mjesta nisu izvor zaraze te nije trebalo zabraniti njihov rad. Ponavlja se ista diskriminacijska mjera koja je bila prošle godine kada je restoranima dozvoljen rad nakon ponoći, a kafićima nije. Mislim da je apsolutno vrijeme da se stave po isti koš. Pričamo, doslovno, o pravnoj definiciji, a nema nikakve operativne razlike – govori za DuList Ante Vlašić, predsjednik Udruge ugostitelja Dubrovnik komentirajući odluku Stožera civilne zaštite RH prema kojem ugostiteljski objekti koji pružaju ugostiteljske usluge mogu raditi do 23 sata, a onima koji imaju minimalne tehničke uvjete za usluživanje toplih i hladnih jela i slastica mogu raditi i u zatvorenim prostorima, uz strogo pridržavanje epidemioloških mjera.
Kako kaže, država opet određuje ne što će se raditi, nego tko će raditi.
– Bilo koja diskriminacija ni u kojem slučaju nije dobra. Dubrovački ugostitelji dišu na škrge. Kao ribe na suhom su. Mali dio kolega koji radi s domaćima su poboljšanjem vremena počeli malo bolje poslovati. Svi imamo ljude na plaći pa svaka kuna prihoda puno znači. No, većini nam se stvari nisu puno pomakle. Iskreno se nadam da će se to uskoro promijeniti. Ne možemo čekati s otvaranjem kad se u potpunosti popuste mjere jer će biti kaos. Nećemo biti uhodani i posao se neće moći posložiti. Zato je u Dubrovniku sezonsko zapošljavanje započinjalo već u ožujku kako bi što bolje funkcionirao ovaj organizam. Naše poruke Stožeru civilne zaštite RH su iste – dajte nam da radimo u što normalnijem obliku. Sad kad je već sve krenulo, zaista nema razloga zašto bi se iz toga izdvojili kafići – komentirao je.
Vlasnik kafića ‘Mr. Foster’ u Bourbonu Marijo Lapačina jednakog je mišljenja.
– Ovo je samo još jedna u nizu nelogičnosti Nacionalnog stožera koje ne doprinose cjelokupnom povjerenju građana, poslodavaca i radnika prema cijelom sustavu. To je besmisleno. Riječ je o odluci koja će napraviti još više štete i polučiti još veće nepovjerenje prema Stožeru. Cijelo vrijeme se prema nama djeluje diskriminirajuće. Počelo se s PDV-om koji je smanjen na 13 posto u restoranima na hranu i piće, a u kafićima je ostao na 25 posto. Tome je dodan još porez na potrošnju od tri posto što čini 28 posto direktnog oporezivanja, a sad još i ovo – istaknuo je Lapačina te dodao kako nema nikakve razlike između kafića i restorana te da je Stožer imao godinu i pol dana kako bi propisao način na koji bi svi po propisima mogli raditi.
– Najlakše je donijeti zabranu, ali nitko time ništa ne dobiva. Treba propisati kako se može raditi i koliko stolovi trebaju biti udaljeni i nema problema, a ne ovako – naglasio je Lapačina.
Maja Andrić iz Konobe Veranda podržava svoje kolege. Trenutne odluke idu im na ruku. Usprkos tome većinu sjedećih mjesta koncentrirali su na terasama.
– Malo nam je stolova unutra s obzirom da su nam u funkciji obje vanjske terase. Više se mučimo s pronalaskom radne snage nego s odlukama Stožera. Vjerujemo da će sezona biti koliko-toliko dobra, okrenuti smo domaćim ljudima pa se nadamo dobrom nastavku samo da nas neki novi val ne zaustavi. Bili smo zadovoljni i s rezulatima prošle godine. Jedino što zamjeramo je lockdown jer smatramo da se to moglo riješiti na potpuno drukčiji način. Cijelu zimu smo radili marende i ‘a la cart to go’, vidimo strance, gužvu na cestama i ljude koji su nasmijaniji. Voljeli bi da se svi što prije vratimo na staro jer ako nam svima dobro ne bude ni pojedinac ne može uspjeti – tumači.
Složna je stoga s našim prethodnim sugovornicima, ovakav potez i više je nego diskriminirajući. U vremenu kada se čovjek bori za goli život, ističe, te bi se svi trebali držati zajedno, netko ‘gore’ se dobrano trudi ih razdvojiti.
– Nije u redu jer ih se postavlja kao ugostiteljske objekte drugog reda. Ako se već popuštaju mjere i zajednički nazivnik su ugostiteljski objekti, trebalo bi im se dopustiti raditi. Također, za razliku od nas bili su duže zatvoreni. Njihova osnovna djelatnost kao što je npr. kuhanje i posluživanje kave im je bila onemogućena dok su benzinske postaje i male trgovine snašle te su postavile aparate ‘to go’. Zarađivale su, možda ne veliki novac, ali opet su nešto radili. U drugom valu popuštanja opet ih se diskriminira. Stvara se animozitet između restorana i kafića, a zapravo bi se zajedno trebali u istom košu – zaključuje Andrić.