Odlaskom Đela Jusića zatvoreno je posljednje poglavlje priče o velikim autorima suvremenicima čiji je rad postao neodvojiv dio sredina u kojima su stvarali i o kojima su pisali. Ono što je Arsen Dedić (1938. – 2015.) značio za Šibenik, a Zdenko Runjić za Split (1942. – 2004.) to je Đelo Jusić (1939. – 2019.) bio Gradu, a Grad njemu. Trojica autorskih velikana zajedno su napisali stotine određujućih pjesama koje su postale zvučna podloga životima generacija i već su odavno upisane u naš kolektivni genetički kod, gotovo postajući javnim dobrom. Uvidom u bazu autora Hrvatskog društva skladatelja Arsen Dedić potpisao je 919 djela, Runjić njih 1011, dok je Đelo skladao 933 skladbe. Upravo Jusićeva diskografija žanrovski je najraznolikija. Skladao je klasične komade, oratorije, glazbu za balet, mjuzikle, filmsku i tv glazbu, pjesme za djecu, ali najveću
prepoznatljivost ostvario je unutar popularne i zabavne glazbe stvarajući bezvremenske melodije za klapu Maestral, Terezu, Ibricu i druge. A sve je počelo s Dubrovačkim trubadurima. Prema vlastitom kazivanju u feljtonu ‘Priča Dubrovačkih trubadura – Od Straduna do Londona’ objavljenom početkom 1968. u Plavom Vjesniku, prvi nastup Trubaduri su imali 1961. godine upravo na svadbi svog utemeljitelja Đela Jusića. To ‘vatreno krštenje’ začetak je formiranja prvog ozbiljnog dubrovačkog vokalno-instrumentalnog sastava, o kakvom je Đelo već dugo sanjario. Prva prava gaža Trubadura izazvala je nešto manje sretne okolnosti za njihovog vokalnog solistu Hama Hajdarhodžića. On je, naime, već idućeg dana dobio otkaz u Gradskoj kavani, gdje je nastupao, jer je raspjevanu svadbenu povorku, paradirajući na njenom čelu s metlom u ruci, proveo kroz prostorije tog uglednog lokala. Prvi ozbiljan instrument bio im je saksofon što ga je Luči povoljno tržio od nekog Nizozemca koji je za šankom Labirinta, gdje je tog ljeta svirao, nabio račun koji je prelazio njegovu platežnu moć. Zahvaljujući jedinstvenom izričaju kojim su spajali folklorne napjeve i renesansno muziciranje s talijanskim kanconama, ali i recentnom pop i beat produkcijom (poglavito je primjetan bio utjecaj Beatlesa i ostalih bendova tzv. britanske invazije ili, primjerice, američkih The Walker Brothersa) Trubaduri će ubrzo osvojiti srca slušatelja ne samo na području tadašnje države nego i puno šire. Taj svoj originalni koncept začinili su prepoznatljivim višeglasjem dok im je skladateljsko i aranžersko umijeće Đela Jusića osiguravalo izdvajanje iz mora drugih sastava koji su tada harali europskih pozornicama. Prvu pravu priliku Trubaduri su znali prepoznati i iskoristiti. Naime, u vremenima kada su se na Eurosong slale prave pjesme, Đelova ‘Jedan dan’, izvorno namijenjena Gabi Novak, odabrana je kako bi predstavlja Jugoslaviju na natjecanju u Londonu 1968. godine. Nastupajući u karakterističnoj odjeći Trubaduri su u Royal
Albert Hallu osvojili sedmo mjesto i od tada nema tko nije čuo za Minčetu, Revelin, Porporelu i za vječno mladi grad okupan plavim morem. Malo je bilo imunih na cijelu trubadursku histeriju koja je uslijedila, a novinarka uglednog magazina Đuboks, oduševljena njihovim nastupom prognozira im sjajnu budućnost, a Đela Jusića imenuje ‘Lennonom Trubadura’. Trubaduri su svoje prvo diskografsko izdanje s četiri pjesme (‘Oj Djevojko, Dušo Moja’) objavili 1966. godine da bi u razdoblju od 1968. do 1971. isporučili tri lP ploče od kojih posljednja ‘Pusti da ti leut svira’ krije neke od njihovih najboljih pjesama. Bezvremenska naslovna pjesma ultimativna je trubadurska himna, dok ‘Zar da opet budem sam’ i posebno ‘Znam da ima jedna staza’ otkrivaju novu autorsku zrelost tada 32-godišnjeg Jusića i približuju ih nešto progresivnijem zvuku kakav promoviraju sarajevski Indeksi, a s kojima zbog poigravanja sa šlagerskim materijalom dijele određene poveznice. Trubaduri su sve do kraja 70-ih nastavili nastupati i povremeno objavljivati dok je Đelo počeo svoj uspon prema vrhu pretvarajući se u jednog od autora iz ‘Kluba tisuću’ s početka teksta koji će napisati neke od najkarakterističnijih pjesama ovog podneblja – Neusnule noći, Na Stradunu, Lula starog kapetana, Dobro jutro Margareta, U svakom slučaju te volim, Kad zazvone dubrovačka zvona i mnoge druge, ne napuštajući nikad svoje trubadurske korijene i postajući usput i sam jednim od simbola Dubrovnika.
Foto: www.discogs.com