Mnogi od nas provedu godine maštajući o onom „nečem svom“. Kutku u kojem kreativnost nema granica, ateljeu ili studiju u kojem snovi postaju opipljivi proizvodi. Za Dunju Kežić, kreativku, umjetničku dušu i majku troje djece, taj je san bio konstanta kroz cijeli život. Znala je da će njezin trenutak doći, no put do realizacije vodio je preko dubokih strahova, životnih prekretnica i jedne stare šivaće mašine skrivene u kuferu.
Danas je Dunja uspješna poduzetnica koja kroz svoj tekstilni brend udiše novi život starim tkaninama, dok kroz školicu šivanja i kreiranja za najmlađe prenosi tradiciju i ljubav prema šivanju na nove generacije u Pločama, Metkoviću i Dubrovniku.
Pad, ustajanje i odluka: “Što ako” više ne postoji
– Cijeli život sam maštala da ću imati svoj studio ili atelje, uvijek sam bila umjetnička duša i kreativac. No, dugo godina kočio me strah. Strah od neuspjeha. Hoću li uspjeti, što ako propadnem, što ako ne budem dovoljno uspješna… Milijun tih ‘što ako’ pitanja – ističe Dunja dok se prisjeća vremena samih početaka.
Prekretnica se dogodila kada su je teške životne situacije pritisnule uza zid.
– Dogodile su mi se neke životne situacije gdje sam lupila od pod, raspala se, ponovno se sastavila i rekla – dosta više tih ‘što ako’. Ako budem za tim išla, neću nikad – ponosno je rekla.
Kao majka troje djece, koja se sama bori kroz život, Dunja je shvatila da opcija neuspjeha jednostavno ne postoji. Morala je narasti i stvoriti stabilan posao. Veliku ulogu u cijeloj priči odigrala je i njezina snažna vjera.
– Dogodio se jedan trenutak gdje sam prepustila sve Gospodinu, odlučila da će biti kako On odluči. I tako je lijepo sve posložilo, Tako je nastao studio MaštaNora – istaknula je.
Od skrivanja mašine do modnog dizajna
Dunjina ljubav prema stvaranju počela je s dječjom znatiželjom i jednom masivnom mašinom za šivanje.
– Mene je ta šivaća mašina fascinirala. Bila je toliko teška, teža od mene tada, ali ja sam uporno bila željna znanja. Izvlačila bih je iz starog plakara, iz kufera, i dan-danas ta mašina super služi. Sjećam se tog petljanja, nije me slušala jer je nisam znala koristiti. Kad bih vidjela da roditelji prilaze brodom na vez, brzo bih je spakirala jer mi nisu dali da je diram. Znali su da je preteška i da bi mi, ako padne, polomila prste na nogama – prisjeća se.
Kada je došlo vrijeme za srednju školu, u trenutku tinejdžerske izgubljenosti, ključnu ulogu odigrala je njezina šesnaest godina starija sestra. Sestra je bila glas razuma koji je prepoznao Dunjin talent i usmjerio je na smjer modnog tehničara u Metkoviću. Iako je Dunja s tugom otišla tamo jer joj je cijelo društvo ostalo u Pločama, taj je korak bio pun pogodak.
Nakon srednje škole upisala je modni dizajn. Imala je revije, prodavala haljine, no brzo je udarila u zid realnosti – od visoke mode se teško živjelo, a haljine bi u fundusu stajale čekajući kupca. Problem koji je imala je također bila samokritičnost.
– Uvijek sam bila vođena tim nekim i nedostatkom samopouzdanja i strahom. Najviše sam kritizirala samu sebe i zapravo najviše sam ja sama stvarala te neke predrasude, ali ako me pitate jesam li bila kritičar ili poticala samu sebe. Najviše sam bila kritičar. A danas kada sam ovakvog razmišljanja samo gledam naprijed kako naprijed, kako podići i kako napraviti pozitivnu atmosferu i biti optimist u svemu tome – istaknula je govoreći o izazovima koji su je zadesili u procesu pokretanja vlastitog posla.
Prekretnica u Poduzetničkom inkubatoru
Pravi poslovni impuls došao je prije tri godine kada je ostala bez posla u uredu, gdje je radila kao referent. Iako je gubitak sigurne plaće bio težak, Dunja je osjetila da je to idealan trenutak za otvaranje obrta. Prijavila se za prostor u Centru za poduzetništvo, što joj je pružilo ruku spasa na samom početku.
– Na samom početku je dosta važno da postoje prilike kao što je Poduzetnički inkubator. Subvencionirano korištenje prostora je znatno povoljnije nego drugdje i to je bila olakšavajuća okolnost za pokretanje posla – navodi sugovornica.
Nekadašnji unutarnji kritičar i strah zamijenjeni su optimizmom i jasnim fokusom na podizanje pozitivne atmosfere i gledanje isključivo naprijed.
Brend ‘Punat’: Kad se dječje ruganje pretvori u održivu modu
Dunjin brend Punat (bod) nastao je iz njezine averzije prema tzv. fast fashionu (brzoj modi) i želje da stvara od već postojećih komada tekstila, starih vezova i heklanih dodataka koji inače čame na dnu ormara.
– Punat predstavlja priču da svaki punat (bod) koji se stvara u tom brendu diše održivost. Sve što se stvara stvara održivost. U tom smislu, sa tom misijom. To je dio mene. I što se tiče trenutnog stanja da taj fast fashion nekako dominira tržištem, ja se čak u ovom trenutku ne bih složila s tim je zaista dolazi slow fashion na svoje. Dolazi do toga da su lijepe stvari, posebno kada se govori o nekoj starini, kada se nešto od toga napravi. Ne u smislu zatrpavanja, nitko ne voli zatrpane ormare. Mislim da slow fashion konačno dolazi na svoje. Došlo je vrijeme – priča nam sugovornica.
Zanimljivo je da korijeni brenda sežu u njezine osnovnoškolske dane.
– Djeca su mi se znala rugati kada bih obukla njezinu (sestrinu) haljinu, a na dnu bi imala vez. Tata je puno putovao i donosio lijepe komade iz Grčke i od svugdje. Sjećam se da su mi se djeca rugala da sam obukla stolnjak na sebe… dapače, i trenutno nosim jedan stolnjak na sebi! Iz tog ruganja ja sam napravila brend. Punat predstavlja priču da svaki punat koji se stvara u tom brendu diše održivost – istaknula je.
Asortiman brenda čine gotovi proizvodi: torbe, posebni asortimani za kosu te proizvodi s tradicionalnim obilježjima. Dunju inspirira sam komad tkanine – ona, kako kaže, “čuje kako tkanina diše” i odmah u glavi ima viziju njezine transformacije.
– Svaka roba nađe svog kupca. Mene je dosta ubijala u pojam ta brza moda, jako volim stvarati od već postojećih komada tekstila bez obzira bio to nekakav odjevni predmet ili prekrivač ili što god. posebno ako su nekakve lijepe tradicionalne vrijednosti, stari vezovi heklani dodatci i sl. Šteta da to tako nekako samo stoji na dnu ormara i uvijek me to vuklo – nadodala je dizajnerica.
Tamna strana brze mode i vizija za budućnost
Dunja glasno progovara o problemima modne industrije, zagađenju i lošim materijalima koji utječu čak i na zdravlje ljudi.
– Brza moda dominira jer je to jeftina proizvodnja plus jeftina radna snaga (izrabljivanje, od djece pa nadalje) jednako jeftin komad odjeće koji je samo estetski složen. Iz konfekcije končići lete na sve strane. Ta sintetika šteti koži, ne da joj da diše, a kod žena dugoročno može izazvati i hormonalni disbalans. Ljudi to ne znaju, padaju na estetiku – istaknula je.
Zbog toga je njezina misija isključivo rad s prirodnim tkaninama i promocija slow fashiona koji, smatra ona, konačno dolazi na svoje. Sljedeći veliki cilj joj je prelazak na potpuni zero waste model, u kojem na kraju proizvodnje neće ostajati baš nikakav otpad.
A inspiracija dolazi, kako kaže, od trenutka kada vidi i osjeti tkaninu.
– Najčešće me inspirira sam komad tkanine ili detalj kojeg on sadrži ili način na koji je nastao. U glavi već imam viziju što bi od toga mogla i jednostavno krenem u realizaciju. Puno puta mi se klijenti obrate na način da imaju neku stvar, da bi voljeli napraviti nešto od toga, da im je važno da im to ostane u životima, ja već kad to vidim, znam što bi s tim. Inspirirana sam i pričom, kako je nešto nastalo, kojeg je sastava i slično – navodi.
Kako nastaju mali modni dizajneri
Osim što stvara, Dunja svoje znanje nesebično dijeli. Njezin projekt Tiny Tailors okuplja djecu u Pločama, Metkoviću i Dubrovniku kroz tri stupnja (razreda) učenja:
U prvom stupnju djeca uče osnove ručnog rada, šivanja i vezanja. Na kraju sami vezu motive po izboru i ušivaju ih na svoje cekere. Uz to uče plesti, heklati, makrame i ostale ručne vještine. Drugi stupanj sadržava naprednije šivanje i intenzivnije korištenje naučenih vještina dok se treći stupanj zasniva isključivo na rad na šivaćim mašinama – fazi u kojoj djeca postaju pravi mali modni dizajneri.
– Sa školicom u Dubrovniku, ali i u svim spomenutim gradovima, nastavljamo, naravno. Svake godine je sve veći interes. Djeca prođu kroz jedno predivno iskustvo pa prošire to usmenom predajom, i oni su mi zapravo najbolja reklama – nadodajući kako upisi za novu pedagošku godinu kreću u kolovozu, a školica počinje u rujnu.
Uz školu za najmlađe, Dunja povremeno drži i tečajeve šivanja i kreiranja za odrasle u trajanju od 30 sati. Koji se održava isključivo u Pločama, a liste polaznika popune se i prije nego što stigne objaviti oglase na društvenim mrežama.
Dunja Kežić dokaz je da se iz životnih krhotina, uz vjeru, upornost i podršku lokalne zajednice, može izgraditi održiva i uspješna priča koja ne samo da čuva tradiciju, već i uči najmlađe kako stvarati bolji i zeleniji svijet – punat po punat.
