Želja za o(p)stankom u direktorskoj fotelji unatoč političkim i drugim mjenama kod mnogih naših gradskih rukovoditelja iznimno je jaka. Moglo bi se čak reći kako je riječ i o nagonu za preživljavanjem, koji ih drži u položaju moći bez obzira na interesne skupine ili stranke kojima pripadaju. Premda treba biti svjestan kako je nemoguće navesti sve takve faktore kroz noviju dubrovačku povijest, ipak je moguće podsjetiti tek na one za koje smatramo da su se kroz godine uspjeli održati te su i danas na visokim pozicijama.
Prije aktivacije u politici Teo Andrić radio je u zagrebačkoj tvornici ‘Končar’, a potom kao profesor fizike i matematike i Umjetničkoj školi u Dubrovniku. Aktivno sudjeluje u Domovinskom ratu, a u vrijeme poraća sedam je godina, točnije od 1993. do 2000. godine, obnašao svoju prvu rukovoditeljsku dužnost. Imenovan je predstojnikom, potom i načelnikom Uprave za obranu Dubrovnik. Kad je HDZ na čelu s Dubravkom Šuicom 2001. godine došao na vlast, Andrić je godinu kasnije zasjeo na novu rukovoditeljsku dužnost: jedno od dva direktorska mjesta u gradskoj tvrtci Vodovod. Tamo se zadržao sedam godina. Naime, pobjeda Andra Vlahušića na izborima 2009. godine značila je Andrićevu smjenu s direktorskog mjesta. Međutim, za tada 48-godišnjeg Andrića to ipak nije značilo da će ostati na cesti, jer je iste godine pronašao svoje mjesto na funkciji rukovoditelja plovnog područja Dubrovnik u tvrtci Plovput. S te pozicije kandidirao se i za gradonačelnika 2013. godine, ali ga je Vlahušić porazio u drugom krugu izbora.
Bazdan – HZMO, OBD, DZD
Ako ćemo slijediti abecedni red onda dolazimo do Branka Bazdana. Diplomiranog pravnika koji je od ranih devedesetih do današnjih dana ‘jahao’ direktorske funkcije na valu stranačke pripadnosti. Podsjetimo, Bazdan je još u ranim devedesetima kao mladi pravnik zasjeo u direktorsko mjesto u dubrovačkoj…
Cijeli članak pročitajte u našem tiskanom izdanju