Aktualno

OBITELJ IZ PETRINJE U CAVTATU Zajedno smo pa nam je lakše. Ljudi su otvorili svoja srca i pomogli. Hvala vam!

Nije lako u samo nekoliko minuta spremiti ono najpotrebnije i napustiti svoj grad, grad u kojem si odrastao i cijeli život stvarao. To dobro znaju članovi obitelji Ivančan koji su morali otići iz svoje ‘ranjene’ Petrinje. Samo dan nakon razornog potresa, uz pomoć dobrih ljudi, stigli su u Cavtat gdje ih je dočekala Ivana Malečić, njihova kći, njihova sestra, koja tamo živi već godinu dana s troje djece – Anom, Paolom i Lukom.

Iako još u šoku nakon svega što se dogodilo, odlučili su popričati s nama i podijeliti svoje potresno iskustvo. A moramo vam reći da smo se, unatoč spominjanju teških trenutaka, i nasmijali. ‘Glave obitelji’, otac i majka Tomislav i Anica Ivančan, sin Luka, Katarina i njihova jednogodišnja kći Aurea, drugi sin Andrija i njegova zaručnica Monika Barić na samom su početku izrazili zahvalu našim ljudima koji su im pružili pomoć – dovezli ih sa sjevera Hrvatske u Dubrovnik, pružili im smještaj i donirali im sve što im je i potrebno pa i više. Kažu kako im telefon stalno zvoni.

– Ponijeli smo što smo mogli, ali nije ni bilo potrebe jer su ljudi ovdje sve pripremili za nas. Ugodno smo iznenađeni domaćinstvom i gostoljubivošću. Svi žele dati i učiniti nešto. Ljudi su otvorili svoja srca i na tome im hvala. Zajedno smo u nevolji pa je lakše – naglasio je gospodin Tomislav. Luka i Katarina posebno su zahvalni svima koji su donirali sve potrepštine za njihovu kći.

-Pelene, hrane – toliko toga smo dobili pa smo dio vratili ljudima da daju nekome drugome kome je također potrebno – govore nam.

‘Kao da ide tenk…’
Vratili smo se dva dana unatrag i prisjetili se nemilog događaja. ‘Grozno je vidjeti sve to na televiziji, a zamislite to stvarno i doživjeti’, ističu. Puno je kuća i zgrada uništeno, a neka su okolna sela sravnjena sa zemljom. Ivančani su bili u svojim stanovima kad se tlo zatreslo u utorak, u 12.19 sati.

– Kako je to tutnjalo, to je bilo grozno. Nas je prevario prvi potres, dan prije, i mislili smo da je to to. Dobro je. Ali kad je došao taj drugi potres, u utorak – to je isto kao da ide tenk kroz ulicu, ispod prozora, čuje se užasna buka, otpada žbuka, otpadaju zidovi… Naša se zgrada očuvala, ali se stan cijeli ‘raspucao’. Popadali su ormari i ostali namještaj, dio stropa. To je užas i jednostavno nije moguće biti unutra. Kad puknu nosivi zidovi, onda možete zamisliti koliko je opasno biti u stanu – rekao je gospodin Tomislav, dragovoljac Domovinskog rata i ratni vojni invalid. Na prvoj je crti proveo 59 mjeseci i reći će kako je, u odnosu na ratno razdoblje, Petrinja više materijalno oštećena.

-Ovo je drugi put da bježimo iz Petrinje, nakon rata. Ostali smo još jednom bez svega. Skoro trideset godina smo se obnavljali i dizali na noge – kaže.

privatna arhiva

Prisjeća se kako su Andrija i Monika dotrčali iz svoga stana – bosi!

– Cimali smo se na sve živo. Ljudi nisu bili spremni na ovo. Nitko nas nije učio za ovo. Kad je udario drugi potres, bacili smo pod stol. Sve se treslo užasno. I kad je završilo ‘grunđanje’, još uvijek se tresla zgrada i onda smo pomislili da se ruši. Otišli smo do mojih mame i tate koji žive 150 metara do nas. Vidio sam da su zidovi zgrade popucali. Mislili smo na najgore – rekao je Andrija koji je s Monikom nakon potresa autom prošao kroz Petrinju. Ljudi stoje ogrnuti dekama ispred svojih kuća. Svi su bili na ulici, čekali, nitko se nije usudio ulaziti u svoje domove jer se Petrinja i dalje tresla. Telefonske linije su bile ‘prekinute’, ali njihova kći Ivana ih je nekako uspjela dobiti iz Cavtata te ih je, slušajući vijesti, obavještavala što se događa. Rekla im je da će doći po njih u Petrinju, ali oni joj to nisu dopustili te im je odlučila pronaći smještaj na dubrovačkom području te osigurati prijevoz. Nije puno trebalo kako bi joj ljudi pomogli, jer, već su se istaknuli, kaže nam, i tijekom prijašnjih mjeseci kad su bili uz nju, u trenucima kad je izgubila supruga nakon bolesti.

‘Zaplakao sam…’
Njihovi prijatelji im šalju fotografije i videozapise ranjenog grada Petrinje.

– Prijatelj s kojim sam odrastao i njegova supruga koja je u devetom mjesecu trudnoće spavaju u kamionu. Kaže mi da mogu biti u stanu, ali stepenice su toliko razrovane, da i ako bude opet veći potres, ne bi mogao pobjeći. Nemam riječi za sve ovo što se događa. Nije on jedini, od 30 tisuća stanovnika, njih 70 posto spava u autima i šatorima. Jučer sam zaplakao kad sam vidio videozapise kolone auta i ljudi kako bježe izvan Petrinje – rekao je Luka, a gospođa Anica dodaje kako bi radije htjela da je ostala u svojoj sobi, u svom stanu, u svojoj Petrinji…

-Ljudi su jako vezani za zavičaj i teško im se odvajati od kuće i imanja. Meni je bilo strašno napustiti Petrinju. Radije bih spavala u autu, i išla vidjeti svoj stan svaki čas, makar znala da drma i trese – kaže nam.

Svjesni su kako treba proći vremena kako bi se njihov grad obnovio. Svojoj su Ivani zahvalni na svemu što je napravila za njih. Zahvalni su svima u Dubrovniku i okolici i ne mogu nikoga posebno izdvojiti. Svi su se pokazali, kako kažu, kao pravi gospari.

Pročitajte još

VELIKO SRCE POLICAJACA Za kolege u Sisačko-moslavačkoj županiji prikupili preko 45 tisuća kuna

Dulist

‘SLATKO OD SRCA’ Torte s porukama, 150 kilograma kolača i slasne marmelade za osmijehe u Banovini

Maria Prkut

PLESNI STUDIO STEP ‘N’ JAZZ ‘Naš Mihael Tošić ostvaruje san. Primljen je na prestižnu Wilkes Academy’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija