Uspješan rad Prometne policije jedan je od ključnih čimbenika dobre turističke sezone u Dubrovniku, jer ako ta služba 'zašteka' svi ostali sudionici u prometu imaju problem. Odlučili smo stoga provesti subotnje jutro s policijskim službenicima u patroli Prometne policije na jednoj od cesta na dubrovačkom području.
Policijski službenici Mario Mandić iz Valpova i Ivan Šuto iz Imotskog spremno su odgovarali na naša pitanja i upoznali nas s uobičajenim problemima s kojima se svakodnevno nose. Ono što se u javnosti već uglavnom zna, niske plaće policijskih službenika za visoko odgovorne poslove uz također visoke troškove stanovanja u gradu kakav je Dubrovnik, već su godinama problem za ‘plavce’ na jugu Hrvatske. Kad poplaćaju stanarinu i druge režije, koliko im novca ostane za život?
– Ostane koliko može ostati. Sve troškove sami snosimo. Daš za stan dvije ili dvije i pol tisuće kuna, negdje budu dvoje ili troje kolega zajedno na stanu pa se to podijeli. Ja sam se oženio, moja supruga koja je iz Bizovca također radi u Dubrovniku, u jednom supermarketu, pa se s naše dvije plaće još nekako možemo snaći – objašnjava policijski službenik Mario Mandić, dok njegov kolega Ivan Šuto ističe kako je stanarina visoka, a Ministarstvo više ne snosi taj trošak.
Trećina plaće na stanarinu
– Trećina plaće nam ode na stanarinu. Neke kolege koji su iz drugih, udaljenijih krajeva zbog toga traže premještaj bliže kući – ističe Šuto. Naglašavaju kako na jugu Hrvatske ima najviše posla, posebno zbog granice, a potreba za policijskim službenicima je velika pa je jako teško dobiti i premještaj. Ističu kako bi bilo dobro da Grad ili Županija u suradnji s MUP-om ponudi policijskim službenicima neku vrstu subvencije za stanovanje ili, manje vjerovatno, pokrene izgradnju stambenih objekata po principu POS-a, kad već nema posebnog stacionara, kakav je na primjer izgrađen na Grudi u Konavlima.
– Kada bismo dobili takvu vrstu pomoći, onda nitko ne bi razmišljao o kući i premještaju. Dubrovnik je najskuplji grad i cijene su najveće, život je skup i to je tako – slažu se momci koji su u Dubrovniku trajno smješteni.
– Takav smo ugovor potpisali. U ugovoru nam stoji kako ćemo po potrebi službe biti raspoređeni na određeno mjesto gdje bude potrebno, a selidba… moraš se nečega i odreći. Poslije Policijske akademije bilo nam je obvezno raditi u Ministarstvu unutarnjih poslova pet godina. Nakon toga možemo raditi što želimo. Tako od nas mlađih svatko ima još jedno zanimanje, jer je ovo zapravo bila prekvalifikacija – govori Mandić, koji je po struci još i ekonomist, dok je njegov kolega Ivan Šuto završio upravnu školu.
U međuvremenu, u rutinskoj kontroli Šuto zaustavlja vozilo albanskih registracija. Provjera isprava. Vozilo nastavlja svoj put, a mi naš razgovor.
Neće domaći u policiju
– Kod nas u postaji ima jako malo domaćih policijskih službenika. Neće domaći, pa nas zato i jest puno sa strane. Kako smo se odlučili za policiju? Situacija je takva kakva jest. Konkretno, u mojoj Slavoniji je jako teško naći posao. A s druge strane, svatko od nas od malena ima svoje viđenje što će biti kad odraste. S 18 godina nisam mogao naći posao, MUP je raspisao natječaj pa sam prihvatio ponudu – ističe Mandić.
Negativna energija koja prati Prometnu policiju njima je potpuno razumljiva. Ipak su oni ti koji ljudima ‘pišu kazne’.
– Normalno da građani osjećaju revolt prema Prometnoj policiji kad ih se kažnjava. Mi nismo samo represivni aparat, nego i preventiva. Zaustavimo čovjeka pa ga u okviru zakona ili upozorimo ili sankcioniramo. Otkad je 2008. godine izašao novi Zakon o sigurnosti prometa na cestama jako su velike kazne. Za vožnju pod utjecajem alkohola ili pogotovo za vožnju prije stjecanja vozačke dozvole odmah se privodi u postaju. Ali mi smo susretljivi sa svima, posebno u dane početka nastave kad reguliramo promet u blizini škola – ističu momci, kojima nije jasno koliko ljudi sebi može dozvoliti vožnju pod utjecajem alkohola, ponekad i s više od dva promila u krvi.
– I nas to čudi. Ima ih što voze sto kilometara na sat pa kad ih zaustavimo i zabilježimo jedan ili jedan i pol promil u krvi. Mi možemo napraviti koliko možemo, ali nama su dosta slabe ovlasti. Na lakšim prekršajima, na primjer prebrzoj vožnji kroz naseljeno mjesto, ako u SAD-u nakon toga oni pobjegnu policiji, policija ima pravo i pištolj vaditi. A kod nas, ako ga i uspiješ zaustaviti, moraš mu prići na poseban način, osloviti ga s 'gospodine' i ostalo – objašnjava Mandić. Momci posebno upozoravaju kako je u Dubrovniku velik problem s mlađim vozačima od 18 do 25 ili 30 godina.
Mladi divljaju po cesti
– To su najveći prekršitelji, najčešće kroz vožnju prije stjecanja vozačke dozvole, pod zabranom vožnje, pod utjecajem alkohola, a ima dosta i droge. Naglašavam kako je sve to stvar odgoja, sve to kreće od roditelja. Ne mogu njih policajci na cesti odagajati. Možemo ga zaustaviti i kazniti, ali to je stvar škole i odgoja. Mi provodimo dosta edukativnih posjeta školama i upoznavamo djecu od najmlađe dobi. Ali ako on s 18 godina dobije vozilo od 150 konjskih snaga, on ne zna lagano voziti, već divlja po cesti i stvara problem. Mi i inače najviše posla imamo s prekoračenjem brzine vožnje – navodi Šuto.
Inače, kažu nam naši sugovornici, parovi policijskih službenika na terenu se stalno mijenjaju, od 20 do 25 službenika pokriva sve bitne ceste i lokacije na dubrovačkom području.
Što je našim sugovornicima ove godine zadalo najviše posla, određuju li kvotu zaustavljanja i kažnjavanja te kako ih pokušavaju prevariti dubrovački vozači pročitajte u novom broju tjednika duList koji se od srijede nalazi u prodaji.