Svake se godine na današnji dan (6. prosinca 2016.), prisjetim nekoliko dragih ljudi s kojima sam pred 25 godina svakodnevno provodio sate i sate. Sjetim se Pava i Mira koji više nisu među nama.
Piše: Zoran Pucarić
Okupljali smo se u Mirovoj foto radnji u ulici Od puča, Božo i ja bi otišli do Dominikanaca po vodu, struju smo već prije pomoću niza produžnih kabela uspjeli dovući iz zgrade općine i tako smo u gotovo nemogućim uvjetima svakodnevno izrađivali fotografije stradanja ljudi i Grada. Bilo je to vrijeme klasične fotografije. Svaki film se razvijao ručno, pazilo se na temperaturu, kemikalije, vrijeme, prašinu jer svaka snimka bila je jedinstvena a svaka pogreška fatalna.
Neke scene su mi se zauvijek urezale u pamćenje: jedinstveni, tužni a opet prkosni i ponosni prizori, slike nevjerojatno dobro eksponirane i kadrirane unatoč opasnosti i nemogućim uvjetima, dok zvižde šrapneli i meci svud uokolo. Slali smo fotografije u svijet, na sve moguće načine, s idejom da će možda nekog, negdje potaknuti na razmišljanje i akciju.
Zoru Svetog Nikole ’91 dočekao sam u Lapadu, a do Grada sam uspio doći tek poslijepodne, već je padao mrak. Plameni obrisi i zvuk slomljenog stakla pod nogama pratili su me od Pila. Knedla u grlu, nevjerica i bijes. Na ulazu na Stradun prepoznala me teta Mare, pritrčala, snažno zagrlila i počela jecati. Gledao sam je začuđeno, prljavu od gareži i prašine. Povukla je i mene u plač. Tek sam nakon par trenutaka uspio razabrati da me je već oplakala jer je mislila da sam poginuo kod Luže.
Probijao sam se kroz masu, na Stradunu je bilo dosta ljudi. Nosili su stvari okolo, gledali razorene kuće. Boža sam prepoznao negdje oko banke, prvo sam spazio fotoaparat. Pogledao me i jedva izgovorio: „Pavo“.
U sjećanje, Pavo Urban, 1.8.1968 – 6.12.1991.