Liječnica Nella Sršen u ponedjeljak je izjavila ‘Tko kaže da se ne boji – laže. Ne znamo što će biti sutra’. Iako njene riječi zvuče apokaliptično, prilično su utemeljene. I ne mislim isključivo na najcrnje scenarije, o zarazi i agoniji smrti… Ne, samo o tome. Mi u Dubrovniku jako dobro znamo što je karantena. Povijest nas je naučila. Prvi smo je na svijetu uveli, još prije sedam stoljeća.
Znamo, nažalost i jako dobro, što znači izolacija. Živjeli smo punih 96 dana u potpunoj blokadi. Nije to tako davno bilo. Disciplinirani, staloženi, humani, preživjeli smo najcrnije doba u našoj povijesti. Danas, kad se iz sata u sat brojčanik sa zaraženima i mrtvima uvećava ne bi bilo primjereno prejudicirati kad ili koliko će se koronavirus raširiti među nama. Činjenica je, s obzirom, na ogromne turističke migracije, da Hrvatsku ovaj virus neće zaobići. Ne treba ga olako shvaćati, ali ni paničariti. Izolaciju pa sve da nas ‘odcijepe’ od Stona do Karasovića, preživjeli bismo. Situaciji treba pristupiti savjesno i odgovorno, najprije prema sebi i svojim bližnjima. A ‘savjesno i odgovorno’ su pojmovi koji su, nažalost, posljednjih godina izašli iz našeg vokabulara, ali i mentalnog sklopa. Zarada nas je opčinila, a pohlepa u potpunosti promijenila naš genetski kod. I kada bih parafrazirala riječi naše cijenjene liječnice Sršen one bi se mogle izgovoriti i ovako ‘tko
nije svjestan da će ova sezona posrnuti, taj se zavarava ili laže’. Jer cijeli grad počiva na toj ‘sezoni’.
Zadnjih godina se bjesomučno ulagalo u apartmane, dizali su se krediti, kupovale nove smještajne jedinice. Razmišljalo se samo o zaradi. Ljudi su davali otkaze jer tko će raditi recimo u Libertasu za 5 ‘hiljada’ kuna kad se može voziti kombi ili uber jer među turistima se okreće ‘para’. Tko će konobariti kad je lakše dignuti kredit i uložiti u 35 stambenih kvadrata, tko će čistiti poslovne urede kad se ‘lova’ može ‘nagrditi’ u apartmima. Mentalitet Grada se promijenio, postali smo halapljivi, a s brojem apartmana (koje izdvajam tek kao parabolu) rastao je i broj ‘gazda’ koji je razvijao svoj biznis ispijajući kave na Vojnoviću. Dovoljno je da nakon sezone ostane za još jedan, novi. I tako smo podlegli rentjerskom duhu, a Grad pretvorili u jedan ogroman apartman.
I već sada turistička branša počinje zbrajati štetu. Već sad bismo trebali postati svjesni da nakon prvih otkaza rezervacija, dolazi rupa pa onda, čak i, bezdan. I tek sad postajemo svjesni definicije turizma koja bi glasila otprilike da je ‘turizam gospodarska grana podložna velikom broju vanjskih utjecaja’. A globalno, taj vanjski utjecaj je došao nenadano i u obliku virusa Covid-19. I da, reći ćete možda, neće nam biti bolje ili gore nego svim velikim turističkim destinacijama. Sigurno, brojne će zemlje pretrpjeti značajnu gospodarsku štetu, ali ne takvu kao Hrvatska i Dubrovnik. Jer jednostavno mi ne živimo ni od čega drugog osim od turista. Nemamo drugu gospodarsku granu koja bi nas izvukla iz provalije. A rate kredita će nastaviti dolaziti. Bilo bi sjajno da već sljedeći tjedan svjetska kriza od koronovirusa prođe, i da nam jave kako je virus, nekim čudom ‘ispario’, odustao, nestao… Ipak, teško da će biti tako. Ostavit će za sobom žrtve, a prva će u Dubrovniku biti turizam. Mislite da dramatiziram? Ma dobro, mogu ja zvučati i patetično jer sad dok ovo pišem, kroz glavu mi prolaze srcedrapajuće scene s kraja filma Independence Day. Američka nacija je u borbi protiv invazije vanzemaljaca (sad se već pomalo i smijem samoj sebi), bez obzira na žrtve i porušene gradove, pobjedila došljake iz svemira i izašla jedinstvena i jaka. Jača nego ikad prije. A mi ćemo, bez obzira na koronavirus uspjeti napuniti smještajne kapacitete i grad će biti pun, i slijevat će se milijuni sa zidina i s cruisera… Teško da ćemo ovo ljeto takav film gledati. Ali nije ni to smak svijeta.
Sjetite se, prošli smo i gore! Zato je ovo, možda, pravi trenutak da se saberemo i napravimo restart. U svojim glavama, prvenstveno. Jer život nas je već u niz navrata opomenuo da se na monokulturi, što turizam u Gradu jest, ne može opstati.