Iako ‘građevIna’ pokazuje znakove oporavka, radne snage – kronično nedostaje. Upravo zato, i u Dubrovnik su stigli radnici-udarnici iz različitih zemalja, a o situaciji na tržištu, zapošljavanju stranaca i općenito radnoj snagi… Razgovarali smo s Matom Butijerom, vlasnikom tvrke ‘Alfaplan građenje’ koja trenutno zapošljava oko 50 stranaca, najviše iz Albanije i Ukrajine.
Broj kvota za građevinske radnike iz inozemstva, potvrdio je Butijer, prošle godine porastao je s 500 na 11 tisuća dozvola, što je još uvijek nedostatna brojka u hrvatskim parametrima.
– Mi, građevinari, borimo se već godinama da nam se povećaju kvote za zapošljavanje radnika stranaca preko Hrvatske udruge poslodavaca, preko Hrvatske gospodarske komore, po svim Ministarstvima, imali smo okrugle stolove, vjeravali… I uspjeli smo. Svi znamo da nema ljudi. Prošle godine bilo je izdano 500 dozvola i to je ‘pošlo’ u 15 dana. Kad smo utvrdili da nam treba još i više ove godine, stvarno su izašli u susret, davši nam 11 tisuća dozvola za građevinarstvo. Moj stav inače je da kvote treba držati otvorenima, da se ne ograničava. Pa ne zapošljavamo ljude jer nam se, eto, zapošljava, već jer je velika potreba za njima – ističe Butijer, koji dodaje i to kako je najbolji pokazatelj za to odlazak na Zavod za zapošljavanje na kojem, ukoliko tražite deset zidara, se isti pozivaju – odmah.
– Eto kvota. Otud kreće cijela priča. Kad smo napokon uspjeli dobiti kvote u tim količinama, krenula je potraga za radnicima, prvo po Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama, koje smo već i prije iscrpili. A i ti su ljudi okrenuti više prema Zapadu, Njemačkoj, nego prema nama. No mi smo pronašli druga dva izvora – Ukrajinu i Albaniju. Ove zemlje prirodne su nam i mentalitetom i načinom rada. Uostalom, prije Domovinskog rata većina radnika je i dolazila iz tih, istočnijih, zemalja – napominje Butijer, a na pitanje koliko ima zaposlenih radnika stranaca, ističe kako ih je trenutno 32 iz Albanije, a dvadesetak iz Ukrajine.
Bilo je i birokratskih prepreka
– Radi se o školovanim građevinskim radnicima, majstorima koji itekako znaju svoj posao. Vješti su, s iskustvom, putuju po svijetu i naviknuti su raditi – napominje dalje. Inače, saznali smo i to kako na terenu nema problema ni s jezičnim barijerama. — Ukrajinci razumiju nas sve što govorimo, sto posto, mi njih pedeset posto, Albance ne razumijemo ništa ali zato uvijek poneki govori engleski jezik, poneki njemački pa je tako jednostavnije. Ali znate kako je u građevini, kad meštar zna raditi i dođe na gradilište, ne treba mu puno objašnjavati. Zna što ima raditi čim vidi projekt i tako se vrlo jednostavno sporazumijevamo – također smo saznali od Butijera, koji radnike strance zapošljava na četiri gradilišta. I sami broj gradilišta, napominje nam, govori o tome kolika je potreba za radnicima. — Prošetajte po Dubrovniku, pogledajte… Jasno je da se gradilišta ne mogu ‘pokriti’ našim ljudima – ističe nam dalje Butijer. Inače, na samom početku uvoza radne snage, nailazili su na velike birokratske prepreke.
– Borili smo se i preko Hrvatske udruge poslodavaca te održali sastanak s Ministarstvom unutarnjih poslova. Nakon tog sastanka, izdani su naputci svim policijskim postajama u Hrvatskoj da se u roku od dva do tri tjedna moraju izdati sve dovole. Stvarno su olakšali – nije potrebno donositi originalnu dokumentaciju, slike… Sve se šalje putem Interneta, pregleda se, usporedi u evidencijama. Kad čovjek dođe, preda originale, preuzme dozvolu i to je to. Baš je maksimalno pojednostavljeno, u roku 15 dana. Dugo čekanje katastrofa je za ovu struku. Prvo, u tri, četiri tjedna nešto se već može izgraditi, a drugi problem je taj da, ako nađete petnaest ljudi i oni moraju čekati na dozvolu dva mjeseca, odlaze dalje, za Njemačku i slično – komentira Butijer, a za kraj smo se osvrnuli i na satnice, odnosno postoji li razlika u satnicama između radnika ovdje ili negdje drugo.
– Tržište je plaćanje i dogovor, nema neke uredbe koja bi rangirala radnika. To je najpoštenije, zapravo. Kod dobrog radnika nije bitno je li iz Ukrajine, Dubrovnika i li Amerike. Gledamo profesionalnu i ljudsku kvalitetu – zaključuje Butijer.