‘Mi smo našem Antunu obećanje dali, da ćemo se vratiti k’o pravi mornari!’ zapjevali su ovog petka maturanti ‘Nautike’, 1972. generacije, njih devetnaest. Iz školskih klupa ‘buknula’ je pjesma, ali su buknula i sjećanja. Naravno, samo ona lijepa, jer nakon pedeset ljeta sjećati se treba – samo lijepih stvari.
Anegdote i priče, pjesma i veselje, obilježili su dane kada od djetinjstva prelaze u mladiće, prelaze preko praga ‘odraslosti’. Ipak, jedno im se ne može osporiti – u duši su još uvijek oni razigrani farabuti dječjih osmijeha. Neće nam zamjeriti ovo ‘farabuti’, jer – priznali su kad su se okupljali pred nijhovom ‘Pomorskom’, neka baš dobra generacija nisu ni bili. Prije nego čujemo koju crticu i zapišemo ju ovdje, navedimo i naše raspjevane mladiće: Mladen Bender, Vicko Lujak, Nikša Majkovica, Pero Matić, Petar Miličić, Dragan Milinković, Periša Šeman, Miljenko Šikić, Ivica Škrabić, Lovorko Šoletić maturirali su u ljeto 1972. godine, a u jesen Grgur Dabelić, Pavo Miličić, Maden Mrvelj, Ivo Pavlović, Petar Radaić i Ivo Škerlj. U zimu 1973. godine pak Ivo Mašković, Leo Vasković i Pero Zvrko. Antun s početka ove priče njihov je razrednik Antun Falkoni.
‘Dobro je, prepoznali smo se!’
‘Vozi Dube, dobit ću neopravdani!’ – viknuo je Ivo Mašković Mačak. Ipak, stigao je na ovaj poseban sat. I dok su se dogovarali ped školom gdje se lentrat, mi smo stajali sa strane i promatrali tu energiju koja sa svakim novim maturantom koji je došao na ovaj susret – raste.
‘Dobro je, prepoznali smo se!’, smiju se neki… ‘Bandera, ajde reci ti koju!’ – Bandera je, jasno je k’o dan zbog čega je ovaj gospar dobio nadimak, Dragan Milinković. Drži popis, organizirali su se dobro, kaže.
– Svoje slobodno vrijeme iskoristili smo kako bismo se čuli, organizirali i našli skupa u našoj staroj školi. Devetnaest nas je, od dva razreda, od 53 ljudi. Dio ljudi nije mogao doći, a dio smo, nažalost, izgubili… Ali to je život – kaže nam dok gleda negdje u stranu, sjetno. No, tek tračak tuge zamijenilo je novo veselje – stiže još maturanata!
– Bilo je kontakata, svakako, no ne ovako organizirano. Igrom slučaja, veći dio ove naše generacije gravitira Dubrovniku, dio do Korčule, Pelješca… Tako da smo se i viđali po gradu. Veći dio nas ostavio je more, neki i prije tri, četiri godine, manji dio još navegava – naglasit će nam gospar Dragan.
Od zvijezda do GPS-a
Generacija su ne od trnja do zvijezda, već od zvjezda do GPS-a. Naime, od te 1972. godine prošli su sve – od navegavanja promatranjem neba, pa do sekstanta, GPS-a…
– A nije bilo lako biti pomorac u Dubrovniku tada. Razmjenjivali smo iskustva i adrese za ukrcat se. Tako da da, viđali smo se, sada čak manje nego nekad. Imali smo naše poste, kafiće… – dodaje nam naš simpatični sugovornik.
– Vraćamo se u mjesto našeg djetinjstva i početak našeg ‘ozbiljnog’ dijela života, mada moram priznati nismo mi baš bili dobra generacija – došli smo i do ponte s početka teksta. U kojem smislu, pitamo kroz osmijeh.
– Ma sve smo shvaćali kroz neku poluozbiljnost (smijeh) ali ipak, na kraju, život nas je isprofilirao. Rekao bi jedan stari profesur: ‘Možete učiti ne znam kako, kad izađete iz ove škole, ako vam ostane 25 posto znanja što ste učili – e to vam je puno ostalo, jer sve ostalo ćete učiti na brodu.‘ Njegove riječi su bile točne. Svi smo mi krenuli s minornim znanjem, međutim, život, brodovi i izazovi doveli su nas ovdje – zaključuje gospar Dragan Milinković.
A je li često kasnio i dobivao neopravdani? ‘Nisam’, reći će nam Mačak kroz osmijeh. Osvrće se stalno, javlja, sretan je k’o malo dijete…
– Lijepo je nać se sa starim prijateljima iz klupe, u ovim trenutcima biti doma i biti s njima! Srećem nas i po gradu, ali većinu ne, pogotovo nekolicinu s Pelješca ili Korčule. Ali interesantno isto je jutros bilo malo uzbuđenja – dodaje nam.
– Pripadamo generaciji koja je imala tu čast i zadovoljstvo upoznati sve načine navegavanja. Rekao je i Bandera, od zvijezda do GPS-a, prošli smo sve. Rasli smo skupa s pomorstvom. Imali smo priliku vidjeti neke stvari, načine navigacije, rada na brodu koji danas više ne postoje. Prošli smo cijelu evoluciju broda… A i ugovori su bili veliki, po 16 mjeseci na brodu, a godinu dana na brodu je bilo normalno, što je danas nezamislivo – priča nam Mačak. ‘Bacio’ je malo i matematike – 9753 dana na brodu, otprilike 27, 28 godina na brodu u četrdeset godina na moru.
‘Nego, ajmo se mi lentrat’, pa u klupe’
Gospar Pavo Miličić kaže nam kako osjeća cijeli splet emocija.
– Kao da smo jučer izašli iz klupa! Bili smo jedna specijalna generacija, kompaktna, recimo. Bilo nas je 40 u prvoj godini pa smo se podijelili u dva razreda. Svi smo plovili dugo, neki su došli do kapetana, ali smo ostali cijelo vrijeme srcem tu, u Gradu. Pedeset godina, to je cijeli jedan život, znate? – kaže nam gospar Miličić, koji je more zamijenio vinom prije 20 godina.
Dobra energija bila je u zraku cijelo vrijeme tih prvih ćakula, prije nego što su se preselili u razred… Nego, ajmo se mi lentrat’, pa u klupe. E tek tamo nastupio je pravi crescendo sjećanja! Smještaju se, a primjećujemo kako nisu odmah krenuli ka zadnjim klupama, nego su sjeli, onako, svuda. Nema profesura da ih ispitivaju, ali ih je isto malo propitao gospar Nikša Majkovica, koji je sjeo za katedru.
Gospari Leo Vasković, Pero Matić, Petar Radaić… Svi su imali koje lijepo sjećanje za reći. Pita nas gospar Leo, simpatično, ‘A gdje ćemo izaći?’ – U DuListu, odgovaramo, u tiskanom izdanju! Bit će cijela reportaža!
Nakon minute šutnje za svoje preminule kolege, sjetili su se svih onih lijepih priča. Mi smo iz njihovog današnjeg razreda izašli oplemenjeni i ispunjenog duha, a njima poželjeli dobru zabavu tijekom ovog dana, koja se nastavila njihovom ‘dnevnom boravku’, u Orsana. Uz, naravno, čestitke na pola stoljeća od njihove mature, od njihovog praga punoljetnosti…
Vesele maturante lentrao Zvonimir Pandža