Aktualno

MARO I DOMINKO RADIĆ Spašavali su živote – jedan na moru, drugi u bolnici

Malo je onih koji ne znaju dva brata Radića, Dominka i Mara, rođena u Karmenu. Ipak, za ovaj broj našeg tjednika predstavit ćemo njihovu itekako važnu ulogu u Domovinskom ratu i nakon njega. Dominka je obilježilo more, kojem se svakodnevno vraća, a Mara rad i veliki angažman u našoj bolnici tijekom najtežih dana naše povijesti. Ova dva Karmenaša odselila su se 1972. godine, Maro u stan u Šipčinama, a Dominko se nije mogao pomiriti sa životom izvan zidina pa se, kaže Maro, ‘uvalio’ kod none i nona na Svetu Mariju – i ostao. Maro će nam se i prvi vratiti u te teške dane… Prvi respirator u dubrovačkoj bolnici postavljen je odmah na početku rata, 1991. godine i sasvim je zasluženo dobio nadimak ‘Maro’. Zašto? Tada najmlađi anesteziološki tehničar sve do dolaska respiratora marljivo je na ambu balon ručno ventilirao intubirane bolesnike. Imao je tek 24 godine…
—Da, bio sam daleko najmlađi, a sada sam najstariji! – reći će kroz osmijeh. Kolege, njih trojica s kojima je radio, bili su mu, kaže, kao očevi, dok je kolegica Verica Špilj bila tada na ‘porodiljnom’.

Bome sam potezao
—Najstariji je bio pokojni Nikola Franković, potom Jozo Barišić koji sad ima ‘osamdeset i kusur’ i u Domu je pod starom bolnicom, te pokojni Ivo Milolaža. Kako nas je bilo tako malo, pored mojih 24-satnih dežurstava često sam ostajao i po cijele dane i noći. Bilo je razdoblja kada je stvarno bilo jako puno posla, a kao najmlađi sam bome potezao – danas o tim danima priča s osmijehom, ali nije mu bilo lako. Nimalo! Najteži momenat rata bio mu je, iskreno će, uputiti ženu i tada 10-mjesečnog sina na Krk, u nepoznato…
—Prvi dan listopada smo već počeli premještati stvari, materijal i aparate iz stare bolnice u novu – nekoliko dana kasnije, ne mogu se sjetiti točno, već nije bilo struje, vode… Doma mala beba, nema hrane, nema ničeg. Iskreno, bilo mi je teško, no istodobno mi je pao kamen sa srca kad sam ih poslao. Ne mogu ti to objasniti – užasan osjećaj. Ostali smo ja, mama i tata i evo, moj Dominko koji se od prvog dana obukao, bio branitelj – priča, a ‘Minko’ klima, sluša… Podijelit će on kasnije i svoju priču i herojstvo koje ga je obilježilo, a koje nekako skromno prepričava. No, vratimo se Maru, za kojeg su uslijedili najteži dani.

Ekipe na terenu
—Sjećam se da smo odmah zadužili uniforme i pištolj. Inače, ljeto prije rata smo bili priključeni sa Grofovima. Tako da sam ti ja i pokojni doktor Kuzmić koji mi je tada bio šef, skoro svaki dan išli u Plat, davali specijalcima satove prve pomoći. Tako sam se i ‘skompo’ s njima. Na samom početku rata imali smo četiri mobilne ekipe – sanitetsko auto koje smo bili preuredili kao malu pokretnu operacijsku salu upravo zahvaljujući dr. Kuzmiću. U svakom vozilu bili su vozač, anesteziolog, anesteziološki tehničar, kirurg i sestra instrumetarka. Kad je kraj auta u kojem su bili dr. Jančić i dr. Bogdanović pala granata i čak ranila dr. Bogdanovića, tadašnji ravnatelj dr. Cikatić određuje da nas se povuče u bolnicu jer nas je bilo tako malo. Na terenu ostaju samo bolničari – napominje Maro. On je odigrao veliku ulogu, danas poprilično ‘filmsku’. Nikad, kaže, neće zaboraviti onaj veliki crni balon…

Dobio sam i mišiće!
— Ventilirali smo ‘teške’ pacijente i ranjenike, ručno, stalno. Dobio sam tada i mišiće. Stalno sam bio ‘pluća’ nekoga drugoga, mehanički ventilirajući osobu. Eventualno, kad bi utrnule ruke, kad više ne bi mogao, netko drugi bi uskočio. Pratili bismo teške pacijente i ranjenike za Split, a cijelo vrijeme bi se taj pacijent morao mehanički ventilirati i pored toga mjeriti mu tlak, puls… Pratiti njegovo stanje. Neusporedivo je, ma ‘nebo i zemlja’ početak rata i kasnije, a da ne govorim o današnjem vremenu, kada imamo sve – naglasit će nam Maro. Nevjerojatno, zar ne? A koliko ljudi koje je doslovno držao na životu danas susretne, vidi… Znaju li važnost njegovog angažmana?
—Malo je slučajeva, nažalost puno je i pokojnih, no najveća mi je zahvala kad me netko sretne u gradu i kaže: ‘Spasili ste mi život! Da nije bilo vas u bolnici, ne bi bilo ni mene!’. Meni je to dovoljno – skromno će. Kroz smijeh kaže da, kada bi ventilirao, nema tu ‘na wc ili zapaliti cigaretu’. Po cijele noći bi ventilirao, sjedao na stolici kraj tog pacijenta i promatrao balon, dugu crnu cijev spojenu na tubus… Nije to bilo teško. Najveća kriza za Mara je došla ususret prvim danima prosinca.

Morao sam vidjeti sina, makar plivajući na Krk
—Kumio sam i molio dr. Kuzmića da me pusti na Krk. Moj dječak rođen je 1. prosinca i jednostavno me uhitilo neko ludilo da ga moram vidjeti, makar plivajući do Krka. Jedva me pustio tri dana slobodno, rekao je onako strogo: ‘Imaš tri dana, ako se ne vratiš, nemoj se nikako vraćat!’ A na Krku, ispred njega tortica s jednom svjećicom. Kad sam vidio sve te majke i malu djecu na Krku, nešto se u meni stisnulo. Sjetio sam se odmah kad sam ih ispratio… Kad bi trebao imati lijepi život, dobio si dijete, šaljem ga na brod, kiša pljušti, stotine djece i majki plače. A ja ostajem ovdje ne znajući hoću li dočekati jutro – sjetno priča. Vratio se točno pred najteže dane, pred svetog Nikolu.
—Tad smo imali najviše posla, bilo je prestrašno. Kroz moje ruke je prošlo 70 posto ranjenika, sigurno. Od male djece, pa do velikih. Nemoj da ti spominjem imena, sjećam se branitelja u operacijskog sali. A dijete sam Grada, znam ih sve… – ovu zadnju rečenicu jedva je i izgovorio.

Dominko: ne zaboravimo važnost sv. Nikole!
Sveti Nikola i njegovom starijem bratu Dominku znači jako puno. Tužan je, dodaje, što se njegova ‘pomorska’ važnost umanjuje i prepušta mjesto ‘političkoj’. Umirovljeni dočasnik Hrvatske ratne mornarice Dominko Radić prije Domovinskog rata plovio je, kaže, po cijelom svijetu.
—Sedamdesetih su ti ugovori, draga moja, bili po godinu dana. Znao bih ja i po trinaest mjeseci biti na moru! – kaže onako energično i veselo. Oplovio je on cijeli svijet, a kao najveću anegdotu spomenut će vijađ s posebnim putnicama…
— Jednom sam prevozio pedeset tisuća ovaca od Australije do Irana. Koji show! – smije se. Sretno su doputovale. Sveti Nikola? Kaže da nema do njega – i ne samo za pomorce.
—Dobro, baci se vijenac i to je to. Kao prvo, sveti Nikola je nama u Dubrovniku vjerski blagdan, no i duboko usađen u naše korijene. Našli bismo u kutiji prvo garbun i kamenja, a onda tek ide dar – najveći dar su od svetog Nikole orasi, mjenduli, jabuke i naranče. Nema dalje! Kakve igračke? – nastavlja onako energično. A danas? Kaže, samo ‘politički praznik’!
—Početak proslave svetog Nikole nakon rata i dana branitelja je bio nepolitički praznik. Danas se pak pretvorio u nešto drugo, a žao bi mi bilo da se zaboravi njegova važnost i važnost tog dana za Grad u Domovinskom ratu. Imam samo jednu veliku zamjerku – na Lokrumu je poginuo mladić Lukša Tomić – išao sam po njega – volio bih na svetog Nikolu da se njemu, na dan branitelja odnese vijenac na Lokrum – ističe.

Od Plave vrpce do Ponosa Hrvatske
Dominko, u ratu znan i kao ‘Lastavica’, nadimku kojeg je dobio jer je non-stop letao. Teško je u jednom tekstu opisati sve njegove ratne doprinose, no i one nakon rata. Dominko je dobitnik brojnih priznanja, od Plave vrpce za spašavanje 2005. godine, pa sve do ‘Ponosa Hrvatske’. Vratimo se u rat u prve dane…
— U desetom mjesecu, po pozivu prijatelja sam pošao u Župu, dva dana prije ulaska četnika. Taj dan je poginuo moj prijatelj Drago Miklaušić, mi smo se jedva izvukli i vratili u grad. Nakon toga, postavljaju me na zidine za zapovjednika osmatračke jedinice, to je također bilo u listopadu. U studenom me HRM šalje na Šipan, za zapovjednika odreda u Luci Šipanskoj – ističe. Dominko je tada bio angažiran na gliseru i držao ‘rute’ Lokrum – Grad, grad – Kalamota, Kalamota – Lopud, Lopud – Šipan i nase.
—Nije ti to bilo kao što je pješadija radila, u smjenama od recimo tri ili sedam dana na položaju pa doma, nego 24 sata. Odradio sam s diverzantskom jedinicom oružanih brodova i prvo iskrcavanje na Lokrum. Krenuli smo oko 11 uvečer, 29. studenog – priča nam jednu od najizazovnijih noći tijekom rata.
—Pregledali smo otok i našli tragove čizama, no i čuli šuškanje broda u Portoču, srećom nismo pošli tamo! Cijelu noć smo stali na drugoj bandi otoka da bismo izvan zora čuli topovnjaču. To je bilo ‘čekiranje’ jesu li ili nisu tu, da bi sutradan uvečer naši, HRM, iskrcali mornaričko-desantnu pješadiju. Tada počinjem voziti za njih i vozio sam cijeli rat, sve do oslobađanja Cavtata 1992. godine. Baš tu noć sam vozio ranjene, jednu ekipu prema tamo, par ranjenih nazad. Jedan gliser od Oružanih brodova je bio na mulu, a ja sam bio na malom mulu u čeki ako se njemu što dogodi da preuzmem. I dogodilo se, proletilo je kroz njega, ali je bio plovan. Krenuo sam jer je dosta naših bilo ranjeno, doktor Vicko Mihaljević ih je čekao s timom – napominje. Maro klima glavom, brojne su oni dočekali gore, u bolnici.
Kao jednu od težih večeri navodi Novu godinu 1993. na Korčuli, kada je dobio zapovijed od generala Nojka Marinovića voziti zapovjednike hitno na otok tijekom strašnog nevremena, snijega… Prije Korčule je naletio na ‘skije’ za izvlačenje plovila, preletio, bilo je, kaže i natučenih i polomljenih pa i sam je polomio rebra kad su nalatili na greben pod morem.

Brojni angažmani u ratu i poraću
—Nova godina, pucaju u Korčuli rakete, vojska… Bilo je i ‘zamračenje’ struje i još mi je stanica upala u more, a milju od kraja. Pucajte iz automata, rekao sam, a ovi vraćaju. Valjda su mislili da slavimo, ne znam – dodaje. Policijski gliser po njih je, prisjeća se, poslao Mladen Gojun. Utopili bi se.
—Doveli su nas u policijsku postaju i čula se snažna eksplozija, kad što? Brod, u kojem sam imao par zolja i dva kašuna – je eksplodirao! – danas prepričava nekako mirno, mada vjerujemo da mu tada nije bilo nimalo lako. Uslijedio je novi zadatak od Mornarice, gospar Dominko postavljen je kao zapovjednik ekipe koja kontrolira radarom ulazak i izlazak svih brodova iz Jadrana, a još je bio rat.
—Vozio sam gliser, a ako se sjećaš, počela je era šverca crnogorskih cigara. Uhitili smo 17 ili 18 glisera – ističe. Nakon toga njegov zadatak bio je zapovjednik smjene na radaru, a nakon rata ostaje kao djelatni narednik HRM sve do 2005. godine. Ovo je tek dio bogatog iskustva gospara Dominka, koji se posebno iskazao u ratu, ali i na moru. Spasio je mnoštvo ljudi, a nažalost do nekih je stigao prekasno. Ipak, držat ćemo se lijepih priča! 2005. godine, spasio je mladića, Korčulanina, koji se topio na Buži.
— Vidio sam policijota, trčao je prema Buži, ‘Gdje ćeš?’ – pitam ga. Kaže: ‘Topi se netko na Buži!’, a ja bez razmišljanja skok u barku, pali motore. U mene ti je barka koliko uđe, toliko izađe mora, ma na Kašama me je već jedan val poklopio. A što ćeš, nema sada odustajanja! Došao sam arazo Buže, već su gore vatrogasci, policija, hitna, pokušavali su mu bacati konop ali bezuspješno. Derao sam mu se: ‘Nemoj pričat!’ Da me zazvao, utopio bi se, toliko je bio slab. Napravio sam laso i vezao ga, usput mu nažalost i slomio koje rebro dok sam ga vukao na barku. Izvlačio sam se prema Lokrumu, međutim vidim momak se ‘gasi’. Rekao sam: ‘Nema ti druge, Dominko, nego okreći, ako će nas izvrnut, što ćemo!’. Izbacilo nas je, srećom, na Peskariju. Odmah su ga preuzeli i sredili – priča onako energično, a dodaje malo tiše kako ga nikad nije upoznao, iako je baš za ovo spašavanje dobio Plavu vrpcu.

Ženske kriče, mašu sa ‘lava’
Drugi slučaj itekako pamti, ljetno doba, 2010. godine.
— Mirno ribam između Lokruma i Grada, gledam prvu, drugu Bužu, kad najednom ženske kriče, mašu sa ‘lava’. Dao sam gasa, imam što vidit. Australka se polomila, zaručnik skočio za njom, ma sve krivo čini. Vidim ja nema mi druge nego ‘jump u more moj Dominko’. Njemu govorim da se popne u barku, da mi pomogne. A ona jadna, masakr, prebačena u Padovu, bila je neprepoznatljiva – prepričava. Nakon godinu dana, dobio je poziv od Turističke zajednice da u sedam ura bude na Pilama.
— Cura iz TZ-a otpratila me do Sezama, penjem se gore gdje se večeriva. Jedno pet, šest parova me čeka, ženska počme plakati, svi plaču, neviđeno. Prilazi mi prelijepa djevojka, kaže mi: ‘Vi ste meni spasili život!’ Ostao sam onako: ‘Ma je li moguće da si to ti…’ Nijednog ožiljka, ništa. Prekrasno – prepričava u jednom dahu. Kaže, dobio je i poklone, slike, nije mu to ni bitno… Nek je ona dobro, dodaje. Nije to ni blizu broj ljudi koje je spasio, i spašavat će i dalje. Vodi ga, kaže ovaj Svetomarijaš, neki unutrašnji instinkt da odmah skoči u barku. Da je više takvih kao on… Za kraj, Dominko i Maro kažu da čestitaju Dan dubrovačkih branitelja svima iz grada, i da nas sve skupa čuva – sveti Nikola…

PANDEMIJA U BOLNICI
Lakše sam nekako ‘pregrmio’ rat
S obzirom da radi na specifičnom odjelu, pitali smo Mara koliko mu je bilo teško raditi tijekom pandemije koronavirusa i je li bilo teže nego u ratnim uvjetima. ‘Daleko teže’, reći će nam.
—Nažalost, moram reći, ne znam kako će ljudi shvatiti, ali meni je osobno čak možda bilo lakše u ratu. Lakše sam ga nekako pregrmio. Cijeli život sam u medicini, a nisam imao pojma što je to. Izašli bismo iz dežurstva, išli doma, a volim uvijek sjesti u Gruž kraj Minčete na klupe malo odmoriti i gledati more. Ma ne bih znao gdje ću s rukama, smijem li dodirnuti klupu… Treba sredit cipele kad dođeš doma, pa sve dezinficirati kada dođeš doma. Bili su i posebni šamponi koje su nam dali u bolnici, na litre sam ih potrošio. Prvi put kad sam obukao skafander nisam znao kako ću se ponašati… Kao oni filmovi o viruima, užas. Sjećam se kako sam drugu pacijenticu pratio za Split, s doktoricom Laurom Šoša, to je bilo užasno. Za rat si znao, od nečega si se mogao sakriti, i svaki rat ima neki svoj kraj. Ovo? grozno – napominje Maro Radić.  

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 30. studenog 2022.

Pročitajte još

SUKOB INTERESA Evo zbog čega direktorica Sanitata Klaudija Barčot mora platiti kaznu od 4 tisuće kuna

Dulist

Udruga Rina Mašera poziva na humanitarni koncert Stijepa Gleđa Markosa

Dulist

FESTA U OČIMA ŠKOLARACA Primorci, Župljani i Konavljani na panou, pod budnim okom Parca

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija