Vaše vijesti

Marko Mišo Mujan: Što to ja ištem?

Kažu, da nije završio fakultet ko je bio pametniji, nego onaj ko je bio uporniji. Isto tako oni, koji su naučili knjigu na pamet završili su na psihijatriji a oni koji su je shvatili postadoše učeni ljudi.

Mislite li da to ne znamo, kad se upuštamo u ovaj „dvoboj“ na suncu. Upravo kad sam pomislio da se povijest ne ponavlja, eto, ona se našla ne prekretnici… bolje reći obratnici.

Bilo da se radi o prigodi, koja fantazmagorično ushiti ljude, i kao, „poveže“ nas u ova „sretna“ vremena, ko nikad prije, u prirodnom nagonu za osobnom važnošću, kroz poistovjećivanje sa onima iz šačice, ili se pak radilo o okretanju nove stranice, stare već prožvakane povijesne građe, koja neke fascinira, sasvim je sve jedno. Ne treba me „plašiti“ snagom tih navedenih zapovijedi. Je li se našla Zapovijed za obranu Dubrovnika napisana prije 1.10.1991. godine i koje priloge ona ima?

Treba upitati: Quo vadis? Zar onima, koji su bili najveća inspiracija dok smo bili u onom kamenu, nije jasno, kolika je muka, kad se perom udari tamo gdje misle da je najtanje, zaboravljajući da je pismenost svima otvorena, a polje široko. Zato nek se izvole očitavati do besvijesti jer nema im se namjera popustiti. Rekli su davno stari da više boli onoga ko udara i ruši nego onoga koga udaraju.

Prvo je nabrojano 908 Dubrovačkih Branitelja, a onda je to poraslo na 1.149 i to neposredno pred najteži neprijateljski napad 6. prosinca 1991, godine, pa će se vjerujem naredni put, na novom listu papira, ustvrditi napokon točan podatak o 1.300 branitelja koji su branili Grad tog 6. prosinca 1991. godine. Može se ispravljati na prste, biti ushićen Paradom i Akademijom, koliko ih god volja, to je eto bilo i prošlo ali dakako ne i kao mjerilo neumitne Povijesti. Jer recimo što bi bilo da odnekud zapuca. Ne znate… eee… ima onih, koji to znaju iz onog istog iskustva od prije 20 godina sa sve istim ljudima.

Možda im nacrtati, da je trebalo početi čitati moje skromne bilješke u „DuListu“ i prije nego su se našli u nebranom grožđu jer nemam namjeru ponavljati Markove konake. Ja nisam jedini, ona nas je ista šačica, i kao 1991. godine zalažemo se za Istinu. A za Istinu smo na kraju krajeva SVI jer jedino nas ona može spasiti.

Ta istina je što se brojeva tiče puno veća od 13 stotina izabranih kriterijima Odbora za proslavu jer je Grad bio u okruženju sve do pola godine 1992. i neki su ga potom Oslobodili. Znači, ratno vrijeme koje bi trebalo sagledati je od 23.09.1991. godine do barem oslobađanja Golubovog Kamena a ima u papirima kad je to bilo.

Kriteriji Odbora za proslavu su bespoštedni i oni daju prednost vremenskom razdoblju od 17.11.1991. godine jer se nekom tako digao… potez pera, a da bi se čudesan kriterij kasnije opravdao spominjalo se, po običaju, čak i Zagreb, pa sve vratilo na Zapovjednike.
Trebalo je, na Stradunu, biti moguće i dva (ako se radi o Dubrovačkim Braniteljima) i tri puta više ljudi (ako bi se radilo o Braniteljima Dubrovnika) i svi bi mi skupa bili još sretniji i još zadovoljniji. Bilo bi i pravo i velebno, ali pri tom je trebalo izdvojiti onih 163 ili 300 pravih Dubrovačkih „Spartanaca“, koji su bili na prvim crtama bojišnice, sve jedno, birajte… dali Grada ili Dubrovnika, kad je bilo najteže.

To, što neki misle da me možda treba respektirati, kao zaslužnog borca, skupa sa svim papirima bi mogli staviti znate već gdje… objesiti mačku o rep. Papiri iz Dubrovnika će vam reći da sam pune tri godine bio pričuvni zapovjednik u pričuvnoj satniji u pričuvnom gradu siguran, kao neka posebna sredstva pohranjena u Dubrovačkoj banci.

Ne, najozbiljnije to tvrdim, nemam skrivene motive, niti sam zaslužio biti među 300 Spartanaca Dubrovnika jer sam sve što sam trebao od sjajne slave dobio a time i onu poznatu psihičku satisfakciju no usput sam stalno dobivao i po repu, a on je u domeni materijalnog svijeta. U repu su ostali mnogi branitelji iz 1991. godine, valjda što je vremenski najudaljenija. Što to ja ištem?

Onih 163 ili 300 Dubrovačkih Spartanaca je nakon 20 godina trebalo dobiti jedno odlikovanje od Države Hrvatske i to ono pravo… recimo za Junački pothvat u ratu. Ali ne, Njih, koje poštujemo i Grad i Dubrovnik i Hrvatska trebalo je jednostavno utopiti u Masu i ni za živu glavu ne istaknuti.

Nisam povjesničar, ali sam polagao kolegij „Vojna povijest“, zato ću biti još žešći, jer Student na ispitu mora znati o obrani ili bitci: -nabrojati snage na crti bojišnice prvog dana, drugog dana, trećeg dana bitke i  tako do zadnjeg dana ili sata… sve snage po imenima  postrojba i promjene broja postrojbi, broja ljudstva u njih uključenih, važne odluke njihovim slijedom itd. To je precizno, pravilno, istinito, ali možemo i po drugačijim brojevima zaplesati i tko želi neka slobodno sviri što bi rekli moji Korčulani… možda i ja na tu svirku pro-plešem a možda mogu i Stipe Poljak i njegovo društvo iz Sinja i sve oni drugi „ne-dubrovački ?!?“.

Prema računici, koju neki brane i njom ruše branitelje sa prve crte, eto bilo je 13 stotina branitelja, podijelimo vojnički ovaj broj na recimo 5 položaja obrane Grada. Dobit ćemo brojku od 260 branitelja po položaju, odnosno 2 pune satnije ljudi za obranu svakog od položaja što je za 60 ljudi više od nekima mile 75. djelatne bojne ZNG-a Dubrovnik raspoređene na isto tako 5 položaja (40-ak ljudi) u početku od 23.09.1991. godine. Nabrajaju jedan gotovo isto takav vod (od 40-ak ljudi) branitelja Srđa s jedne i 200 ljudi koji brane područje Babinog Kuka s druge strane i svi stali na ISTOJ stranici papira.

Govore o 120 ljudi koji brane Sustjepan a na toj VELEBNOJ Akademiji Jakša Hodak Jaki kaže da su im u Sustjepan došli mnogi pomoći pokupiti mrtve i ranjene suborce (publika oduševljena) a onda kad je progovorio dalje…. muk, tišina,tajac nakon kojega se ne bih usudio ništa reći nego ostati tih barem jednu minutu. I kasnije, kad god bi progovorio, vodio bi strogo računa o onome što govorim, naravno i što pišem. Jer. Jaki je rekao da su svi oni, koji su ostali, bili 7 boraca (ne spominje famoznu satniju od 120 ljudi). Rekao je da se osjećao kao da bi ga svaki od tih boraca pogledom mogao ubiti. Što je to mislio reći… dade li se to barem osjetiti. I sad, da ne ispadne da vas držim u nedoumici, postoje podatci, koliko su vremena tih 7 veličanstvenih bili sami na položaju dok nisu dobili pojačanje.

Možda smo se krivo razumjeli, možda ja nisam dovoljno dobar Hrvatski časnik, kao što su to vrhunski školovani oficiri, ali zatvoriti oči pred Istinom je grješno, i novi mitovi se neće graditi dok god se ne zatvori oči Istini. Nadati se da su neki emotivni, malo iznervirani ili povrijeđeni vjerujte, velika je pogreška budući mnogi ljudi, kao Stipe Poljak, a svi smo mi Stipe Poljak, još su uvijek ostali i u toj 1991. godini, a dolazi vrijeme da o njoj i progovore.

Ne znam, što ste se udara opravdavati strukom one koji se ne mogu opravdati, pa onda… navode se i neki platni spiskovi… Ispada, kao naivno. Da upravo tako. Što se vade platni spiskovi iz lipnja i srpnja 1991. godine, kad nije bilo ni 200 gardista. Gdje su platni spiskovi kad je na njima bilo 1300 i više ljudi. Inzistiranje na tom povećem broju uključuje da to treba potkrijepiti i platnim listama… ili ih je popapala ona maca što se njoj objese papiri o rep.

Nemam namjeru pisati traktat jer nisam bio pozvan na Okrugle stolove pameti kad su povijest stručniji pokušali pisati, samo bi poručio da se treba ostavite ćorava posla i hipno-terapije, po kojoj misle, kako ja sanjam i zamišljam da „prebrojavam“ branitelje i dijelim ih na „lažne“ i „prave“, jer što se podjele tiče to neki drugi izvrsno rade, i ko želi može se pridružili ekipi ako želi. U tu se rabotu od početka odbijam miješati. Gdje ja spominjem grad koji nitko nije htio braniti i iz kojeg su svi pobjegli, ko može Dubrovniku oduzeti herojstvo njegovih branitelja i stanovnika… Meni takve pokažite, ako sam mogao razuvjeriti cijelu moju generaciju polaznika Zapovjedno-stožerne škole „Blago Zadro“, onda će mi takvi stručnjaci biti za doručak. U zaprezi onih koji nisu doživjeli ništa a znaju sve naše priče ne preporučam nikome da bude konj.

Ružno zvuči ono „lažni“, i meni. Zato bolje je reći sumnjivi, koji imaju sve uredne papire i recimo nisu nikad pobjegli sa liječenja na bojišnicu pa da im papira danas fali. Ne… nerade oni to… jer samo „carta canta“. Papir je važan.

Ponavljam u svoje i u ime onih, kojima bi se podmetalo podjele da Priznajem sve što su napravili Onima, koji su dali doprinos u obrani Dubrovnika jedan dan jedan sat, minutu, svim Građanima, koji su ostali u Svom Gradu, čak i onima koji su iz njega Otišli da bi se nakon više od pola godine u njega vratili, ali ne i onima, koji su se nakon toliko vremena vratili da bi bili, recimo, desna ruka Prvome.

Misle neki da im je tvrd led pod nogama ali zaboravljaju da se ledenjaci ubrzano otapaju a snijeg u Dubrovniku padne tako rijetko nekad i jednom u 20 godina i okopni dok kažeš „laž“. Vjerujte to se dogodi i kad vapimo „istina“, mnoge je ona koštala. Platit ćemo mi račun ako treba i po drugi put.

Evo da pročitate što piše suborac Jakše Hodaka Jakog gospodin Stipe Poljak, i javite kad se nastavi s rušenjem Naše „bespravne“ gradnje, da se znamo uredno očitovati:
„Branitelja je 91 bilo premalo, nakon 20 g. valjda bi to trebalo da ne pišem…
Branitelja je 91 bilo premalo, nakon 20 godina, valjda bi to trebalo bit ponos, zato i jesmo u manjini danas, ali čuti da nismo pravi, utjecati na suborce iza naših leđa i iza toga, davati izjave u stilu: dan kao i svaki drugi… četnika nigdje, ni spomena naših poginulih a kamoli živih …
Zapitali smo se čega je obljetnica 6.12., kome smo stavili vijence, usput smo tu čuli greške, koje ne mogu vjerovati da se mogu izreći (čuli su i Sinjani i Dubrovčani)..kome je u interesu i na krvavi račun, i na račun svojih momaka to izjavit, kako neko može pogledat u lice nama svima.

Jadan osjećaj, ako nemaš kabanicu nisi branitelj (hvala im)…stvarno smo budale…zato je danas pola milijuna branitelja…
Ponizi ljude, prešuti ih 19 godina, a na 20. obljetnicu ih još dobro protresi iza leđa.. Sa mnom u krugu od 2 metra su 6.12.91 poginula 4 suborca, veći strah u životu nisam doživio.. ni ikad poslije.

Ja i moj suborac D. Mastelić primijetili smo izviđače četnike (na štreki) u samo jutro sa  Sustjepanskog groblju 6.12.91..
Nakon poziva zapovjedniku, šalje nam pojačanje od kojih četvoro pogiba tokom tog dana. Neka viša sila… i tu podijeli 2 Sinjanina, 2 Dubrovčanina. Kako smo izgledali nas 7 preživjelih… valjda možete zamislit, tek u samu noć su prestali tući po nama, niko nam nije došao cijeli dan , izgledali smo kao aveti.. Eto ja živ, V. Pehar, D. Romac, B. Putica, D. Tomić, I. Devčić, I. Šabadin, D. Petrušić (sam zid groblja)., na rubu groblja D. Mastelić, S. Maras i naši momci, koga je gdje zateklo..

To mi daje u najmanju ruku za pravo da rečem i napišem, kako se osjećam… i neće nas razdvojit nitko!!!.. al neće ni opisivati onaj, koji nije tu bio, pogotovo na način ,umanjujući i ne spominjući
Sinjanje i Dubrovčane zajedno…
Pozdrav !.“

p.s.  i opet kompliciram… najbolje je mitove odalamiti i razbiti ih i drugim običnim potezom pera…
….pa, malo sutra, prepustiti Povijest svima onima, koji se pronađu s rukama u marmeladi po spisku i sa predivnim samouvjerenim smiješkom na licu… ne dolazi u obzir.

Marko Mujan, prof.

Na priloženoj fotografiji je i Stipe Poljak sa suborcima iz Sinja

 

Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.

Pročitajte još

MARKO-MIŠO MUJAN Pelješki Most branitelja Hrvatske

Dulist

DUBROVČANI, POKAŽITE VELIKO SRCE! Medicinskoj sestri Ljiljani potrebna je pomoć da bi nastavila liječenje

Dulist

OPET PREPUNA ZADNJA ‘JEDINICA’ Čitatelj: ‘Busevi su izvor zaraze!’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija