Dubrovačke ljetne igre su festival utemeljen 1950. godine, događaju se s više ili manje uspjeha već 65 godina.
Nije trebalo više od deset godina od utemeljenja da opravdaju svoj nastanak i da postanu najprestižnija i najkvalitetnija manifestacija bivše države. Zamišljene su da nama i svijetu prikažu naša kulturno-umjetnička dostignuća kroz vrijeme renesanse i baroka, posebno kroz povijest Grada, čija je intelektualna i kreativna tradicija obogatila našu kulturnu i znanstvenu povijest.
Veliki redatelji, jedni od utemeljitelja Igara kao Branko Gavela, Marko Fotez, Kosta Spaić, spoznali su i iskoristili ambijentalnost gradskih prostora kao osnovu za izvođenje Igara u Dubrovniku režirajući djela Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Ivana Gundulića i Iva Vojnovića, kao i druga djela iz šireg hrvatskog dramskog nasljeđa, kao i djela Shakespearea, grčkih tragičara, Molierea i drugih.
Uspjehu i ugledu Igara doprinio je i niz izvanrednih glumaca iz tog vremena kao Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Miše Martinović, Marija Kohn, Tonko Lonza, Milka Podrug Kokotović. Tijekom vremena iskazali su svoje vanredne glumačke sposobnosti u mnogim predstavama. Mora se reći da su na igrama gostovali kao izvođači i mnogi kvalitetni glumci iz drugih kazališta u bivšoj državi. Teško da bi danas mogli sastaviti tako kvalitetan dramski ansambl i pored kvalitetnih pojedinaca.
I glazbenim djelima domaćih skladatelja, solista i orkestara obogaćene su Igre u Dubrovniku. Porastom značaja i ugleda Igara među festivalskim gradovima doprinijela su sudjelovanju i stranih ansambla iz poznatih europskih i svjetskih kazališta, orkestara, baleta kao i solista poznatih u svijetu, što je još više doprinijelo ekskluzivnosti istih, privlačeći publiku iz Grada, kao i domaće i strane goste.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Igre su ispunjavale i visoke kriterije autentičnosti, uz poštovanje tradicije, tematičnosti i simboličnosti, koji su postavljeni pred učesnike i interprete festivala u Europi, a pored njih je najvažniji kriterij bio izvrsnost. Danas su ti kriteriji ugroženi jalovim osuvremenjivanjem po svaku cijenu, ugrožena je tradicija i simboličnost Igara, njihova tematičnost jednako kao i autentičnost, tako da se može reći da Igre više nemaju onaj nacionalni značaj kakav su nekad imale. I uz određene financijske potpore od države i Grada neće ponovno biti pravog uspjeha u djelovanju Igara bez poštovanja navedenih kriterija.
Nažalost, svjedoci smo kako za posljednjih 20 godina Igre imaju sve manji značaj, pogotovo u novo nastalim okolnostima na koje je utjecala i stihijska preobrazba Grada u grad pizzeria, restorana i suvenirnica, a izostao je duh kulture koji se njegovao kroz Igre. Ne vidim razloga zašto se Igre ne bi držale klasičnog koncepta organizacije zasnovanog na ambijentalnosti otvorenih i zatvorenih scenskih prostora Grada uz odgovarajuću financijsku potporu, da bi i u našoj Hrvatskoj Igre bile kulturni izlog prema svijetu.
Nažalost se takav koncept dovodi u pitanje uz reduciranje programa i eksperimentiranje s modernim kazalištem i ukidanjem kultnih predstava kao što su Hamlet, Dundo Maroje (ove godine je ipak prikazana jedna modernizirana verzija na Držićevoj poljani), Kafeterija i dr., koje su bile simbolom Igara uz maksimalni interes publike.
Danas postoji još jedan značajan problem, a to je okupiranost gradskih prostora koji su se tradicionalno koristili za izvođenje predstava i muziciranje stolovima kafića i restorana. Nije nam poznato zašto Grad ne može maknuti ugostiteljstvo sa gradskih trgova u vrijeme Igara,premda postoji i ugovor ugostitelja s Gradom o takvoj mogućnosti, što u jednoj gradskoj TV emisiji potvrđuje i predsjednik ceha ugostitelja i koji je iskazao spremnost da se to dogovori i ostvari u određeno vrijeme koje odgovara Igrama i ugostiteljima (na kraju to je uspjelo za vrijeme predstave Dunda Maroja ove godine).
Čudim se prigovaranju Krešimiru Dolenčiću, koji smatra da nije moguće održavati Igre u dosadašnjim uvjetima odnosa kulture i turizma u Gradu, gdje nema ni mira i tišine za odvijanje predstava, jer je to do danas bilo istina. U nekim komentarima se postavlja pitanje kako takvo što može tražiti u turističkom Dubrovniku, a vidimo da ipak postoji mogućnost dogovora o korištenju prostora i neometanju predstava. Prigovara se i zahtjevu da se obustavi promet pored ljetnikovca Skočibuha, radi predstave Romea i Julije ,jer da se to nikada nije dogodilo. To se i nije moglo dogoditi, ne samo jer je promet bio daleko slabiji, nego i zato što u prijašnjem vremenu nikome ne bi ni palo napamet da ometa predstave Igara.
Građani Dubrovnika su od samog početka visoko cijenili i podržavali ovu manifestaciju. To su bile i ostale Igre našega Grada koje smo cijenili i cijenimo kao vanredan doprinos našoj kulturi koji uvećava vrijednost i značaj Dubrovnika.
Ne znamo također zašto je dopušteno propadanje Ljetne pozornice ispod Graca iza Interuneniverzitetskog centra za koju kažu da je mogla primiti 1200 posjetilaca, ali zato znamo u posljednje vrijeme nepojmljivu izjavu odgovornih osoba da se trebaju reducirati Igre na pet šest predstava koje bi se u najvećem djelu prikazivale u obnovljenim Lazaretima.
Već izjava o daljnjem reduciranju Igara je pretjerivanje, a kamoli da Lazareti budu glavni scenski prostor Igara. Trebalo bi znati da oni nisu niti će biti npr. Carnegie Hall (New York), premda mogu biti korišteni za neke predstave, a isto tako da Dubrovnik nije Mrduša Donja, iako mi se čini da u nekim slučajevima tome počinje sličiti.
Marko Tomić
Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.