Većina braniteljskih udruga bila je protiv selidbe iz središnjeg dijela i rušenja repetitora na naš račun.
Na kraju izabrano je rješenje po kojem je muzej smješten u središnjem dijelu uz zajednički dio u zapadnom bastionu, uz ostanak repetitora. Od svih prijedloga taj je bio najkorektniji i u skladu s koncesijom – ističe u razgovoru za DuList dubrovački branitelj Marko Mišo Mujan, ratni zapovjednik I. Samostalne bojne 116. brigade ZNG, aktualni predsjednik Udruge dubrovačkih branitelja 1991.-1996. te jedan od najistaknutijih predstavnika braniteljske populacije u Dubrovniku. Aktivnu ulogu u životu grada nastavio je i u mirnodopsko vrijeme, kada kao civilni aktivist glasno prosvjeduje protiv projekata kao što su golf na Srđu te Hidroelektrana Ombla. Mujan za DuList između ostalog objašnjava zašto su braniteljske udruge prihvatile kompromis oko tvrđave Imperial, otvoreno govori o pokušajima ‘preveslavanja’ branitelja, problemima sa zemljom na Nuncijati, a s čitateljima DuLista podijelio je svoj stav o Vlahušićevom vladanju gradom.
Što postignuti dogovor znači za vas branitelje?
Želim podsjetiti kako smo se mi najprije zalagali smo za raskidanje ugovora za tvrđavu Imperial. Potom smo dobili dvije ‘conditio sine qua non’ ponude, koje nisu bile ni blizu rješenja, a mi nismo mogli birati da ili ne. Jedna je predviđala 211 metara četvornih u središnjem dijelu, a druga selidbu u zapadni bastion i rušenje repetitora. Na kraju smo se odlučili za treći prijedlog, premda mi i dalje tražimo više prostora u središnjem dijelu. Ali to ne mogu dalje branitelji ‘odraditi’, već to mora biti politika. Mislim da je ulagač bio prisiljen ponuditi takvo rješenje, jer mu ništa drugo ne bi išlo. Postavili smo se vrlo oštro prema njihovim ciljevima. Na prvom sastanku s tim ‘developerima’ smo Mišo Mihočević i ja shvatili da nas žele ‘preveslati’. Da smo prihvatili njihovu prvotnu ideju nas branitelje bi sutra po gradu prozivali da smo srušili repetiror na Srđu.
Znači da dogovorom nije ostvaren maksimum vaših zahtjeva? Ipak je riječ o kompromisu?
Naš je zahtjev uključivao čitav središnji dio tvrđave, ali mi nismo politika. To što smo prihvatili rješenje sa četiri lađe u središnjem dijelu i ostanak repetitora ne znači da smo prihvatili projekt tvrđave Imperial. Mi smo tek prihvatili dio koji se tiče nas branitelja, oko Muzeja Domovinskog rata. Ali sam projekt nismo prihvatili, niti ga prihvaćamo. Čak na nama nije da se usuglasimo. To može jedino politika.
Što nakon ovog očekujete od ‘te’ politike?
Mi i dalje želimo, ako je moguće, da se ugovor za tvrđavu raskine i da mi sami obnovimo tvrđavu Imperial. Grad Dubrovnik i DPDS. Bili smo prisiljeni odlučiti, ali stav nismo promijenili. Međutim, to je domena politike, a mi nemamo snagu odlučivati o političkim pitanjima.
Kako komentirate razvoj situacije sa zemljištem na Nuncijati?
To je vrlo pokvarena i bezobrazna priča koja traje već desetke godina. Prije nekoliko dana preminuo je Amir Voloder, čovjek koji je u udruzi vodio brigu o pitanju stambenog zbrinjavanja, a koji nije dočekao nikakvo rješenje. Evo u čemu je problem. Već godinama se preko branitelja žele provući neke stvari u gradu i oko grada, koje bi inače jako teško prošle. Na Srđu smo trebali dopustiti selidbu muzeja u zapadni bastion i rušenje repetitora kao jednog od strateških objekata. Isto se događa s Nuncijatom. Da bi se nešto na Nuncijati radilo trebalo je smisliti dobar plan, da se preko branitelja krene poviše magistrale pomalo uzbrdo prema Srđu, kako bi se zadovoljili apetiti političara koji se bave nekretninama i preprodajom hrvatske zemlje. A malo tko bi u gradu osporio da braniteljima treba riješiti problem stanovanja. Tako nam je rečeno: ‘tu će se graditi stanovi za branitelje’, ali je već tada netko unaprijed znao da će se to oduljiti godinama, čime će se riješiti dobrog dijela branitelja, a zemljište ostati za neke druge namjene. Svima nam je jasno u kakvoj su situaciji branitelji.
Svjedoci smo rane smrti naših branitelja. Spomenuli ste Amira Volodera.
Primjer Amira Volodera puno pokazuje. Branitelji u prosjeku dožive oko 51,5 godina. Na kraju nije dobio zemlju za stambeno zbrinjavanje, što je svakako obilježilo njegov životni put. Branitelji, umjesto da krenu u život i imaju normalan status u društvu, imaju najveći problem gdje će ih se pokopati. Neke stvari se rješavaju tek posthumno.
Tih 51,5 godina zvuči zbilja dramatično?
Apsolutno. To je desetak godina ispod nacionalnog prosjeka života muškaraca. Nije riječ o nikakvom nametanju problema, ali to je činjenica!
Logoraši iz Morinja nezadovoljni su presudama za odštetu od države Crne Gore. Koliko ste u Udruzi branitelja Dubrovnika 1991.-1996. upoznati s tim?
Hrvatsko društvo logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora aktivna je udruga u Dubrovniku i mi se tom problematikom nismo posebno bavili. Upoznati jesmo. Ukoliko je Društvu logoraša potrebna bilo kakva pomoć i potpora mi smo tu. Imali smo nedavno slučaj s udrugom HRM, kojima je prijetilo ostati bez prostora zbog nečijih privatnih interesa, gdje smo im rado pomogli.
Predstavlja li velik broj braniteljskih udruga, a navodno ih ima više od 45, problem za braniteljsku populaciju? Može li se reći da je to rezultat politikanstva?
Dakako. Čini se kao da je to napravljeno smišljeno. Sustav je proizveo velik broj udruga. U početku se svakoj udruzi pomagalo, a kasnije su ulazile u međusobne sukobe kako bi dobile pomoć. Neki su u tu priču ušli zbog određene privatne koristi, a ne zajedničkog interesa. To je ljudski, ali i negativno u učinku.
Ovog mjeseca napunit će se godina dana od osnutka udruge kojoj ste na čelu. U nekoliko navrata ste nastupili jedinstveni po nekim ‘vrućim’ pitanjima za građane.
Organizirali smo se s ciljem očuvanja hrvatske zemlje koja još uvijek nije rasprodana, bez obzira na lijeva ili desna razmišljanja. Na primjer, mi se za Srđ borimo zbog naše djece, budućih generacija. Rekli smo da ćemo braniti Dubrovnik, ali ne na Savi, nego na Ombli. Ne na Sljemenu, nego na Srđu.
Je li moguće na razini države pokrenuti jednu, krovnu braniteljsku udrugu, koja bi vas ujedinila?
Još uvijek mislim da je ujedinjenje svih braniteljskih udruga moguće. Iako je tu uključeno dosta ljudi, koji su dijelom nešto napravili, ali zapravo učinili više štete. To ja zovem borbom do kraja da bi se izgubilo. Mi u Dubrovniku smo to promijenili. Kad bi se svi postavili kao mi, ne bi bilo problema ujediniti se. Moram priznati da su mi neka zbivanja bila razočaranje. Događaji u Savskoj za mnoge su bili razočaranje. Potpuno podržavamo stopostotne vojne invalide, ali ne i neke kvazipredstavnike. Što se tiče zahtjeva Savska je bila srazložna, ali neki događaji i način na koji su se odvijali nisu bili u redu. Puno toga bilo je improvizirano, zbog čega su se ljudi našli u ‘nebranom grožđu’. Na primjer, kad se ovdje raspravljalo o Muzeju Domovinskog rata neki u lokalnoj politici očekivali su nas petsto do tisuću s transparentima. Nas je došlo desetak kako bismo istakli naše zahtjeve. Živimo u demokraciji, predstavničkom sustavu. Nas branitelja nema više nego građana Hrvatske. Ne možemo djelovati izvan institucija, postoji ono što je propisano. Iako danas ne vlada demokracija, već demokratizam. Nije učinkovito da se mi kao manjina okupljamo i radimo pritisak na većinu.
U braniteljskim krugovima spominje se ideja o prosvjedu sa šatorom pred Svetim Vlahom, zbog nerješavanja problema s Nuncijatom. Znate li što o tome?
Riječ je o dezinformaciji. Naime, postoji jedno anonimno pismo koje je kolalo na nekoliko adresa, a u kojem se kaže da bi branitelji trebali postaviti šator ispred Svetog Vlaha. Ne znamo tko je autor. U samom pismu piše da je autor osoba bliska gradonačelniku. Barem tako se predstavila. Svakako s tim nemamo ništa niti imamo ikakve takve namjere.
Branitelji još uvijek nemaju svog ministra. Pratite li u braniteljskoj populaciji zbivanja oko tog resora i jeste li možda bili konzultirani?
Nitko nas ništa nije pitao. Ni za prijedlog, ni za način. Tako da se nismo posebno ni izjašnjavali. Bilo je nastojanja da podupremo bivšeg kandidata Crnoju, ali smo to izbjegli. Pogotovo što to od nas nije bilo službeno traženo. Izgleda da će pitanje novog ministra branitelja odrediti Vlada RH. Volio bih da na čelu tog resora bude istinski branitelj. Čak i da je moguće da netko s visokim stupnjem invalidnosti zbog PTSP-a preko noći postane radno sposoban za biti ministar branitelja, poput Freda Matića, to su očito unikati.
Kakav je život u gradu kojem je na čelu Andro Vlahušić?
Dovoljno je reći da je čak i u ovakvom sustavu, koji štiti, ‘čisti’ i ‘pere’ mnoge političare, on osuđen. Po meni ne bi smio obavljati dužnost koju obavlja. Doživljavam ga kao pošast za grad. Podržava svaki projekt koji donosi neke novce. Uzmite samo primjer Zagrebačke ulice, gdje se vidi kako manipulira. Nakon prvih problemčića s mikroasfaltom rekao je ‘imamo garanciju pet godina’. Odlično, ja sam ušutio. Nakon niti godinu dana rekao je da garancija postoji, ali tek za dio radova. Onda nakon još koju godinu rekao je ‘idemo u obnovu Zagrebačke, skupili smo novce’. Vlahušić ne samo da je kriminalac, već je i lažljivac. To sam mu i osobno rekao. Meni bi bilo drago kad bi on dokazao da to nije. S garancijom od pet godina Zagrebačka bi bila riješena. Osim toga, Vlahušić je u kampanji 2009. godine bio protiv projekta na Srđu i na račun toga se suprostavio isto tako korumpiranoj bivšoj gradonačelnici. Onda je ‘okrenuo ploču’ i postao glavni zagovaratelj projekta. Čak i vrlo žestok, bahat u zahtjevima vezanim za ono što ‘developeri’ žele. Potom, njegov odnos prema braniteljima, posebno na Nuncijati. On na Nuncijati ima debelo svoje prste. Također, zasmetalo me, ali i branitelje u Hrvatskoj i BiH, kad je sarajevskim braniteljima koji su nam pružili potporu u vezi Muzeja Domovinskog rata, iako to baš ništa nije moralo značiti, poručio da kopaju tunel u Sarajevu. Izvrijeđao je grad prijatelj Dubrovnika i njegove građane. Baš kao kad kaže da je bio u skupini koja je malo manje bila izražena u tome da preda grad 1991. godine. Vlahušića žalim. Ne s materijalne, već s duhovne strane. Vlahušić je jako tužan čovjek.