Iskrene čestitke braniteljima Grada na medaljama „Dubrovački Branitelj“ (Grada). Napokon su Dubrovački Branitelji, temeljem stručnog pogleda oka na popis branitelja Dubrovnika (tadašnje općine) iz dva ključna i nenadmašno protumačena dokumenta od 7. ili 8. i 7.11.1991. godine prebrojani.
Taj uspjeh je iznjedren na sasvim novoj i jedinstvenoj prigodnoj metodologiji, HITRO u posljednji trenutak, obrade podataka, koja bi u buduće mogla postati i Standard upravo za blagdane, nedjelje i praznike, postrojavanja i parade. Toliko znanstvena da se može i neradnim danima prekriženih ruku odraditi.
Kad sam vidio naslov da smo RAZBIJENI, bio sam blizu fiziološkog poraza, skoro mi je mjehur popustio. Sad je gotovo sa pričama o malom broju branitelja na bojišnici, netko je prebrojao branitelje na položajima i pri tom ih popisao i to ne bilo tko, nego, povjesničar.
Sve mi se izmiješalo i članci i portali i stavovi i mišljenja, no pročitavši u par minuta priložene popise i njihovo ekstra-ordinarno iscrpno tumačenje, ipak mi je mozak „skulirao“ nagone i poslao im signal da se nema potrebe od muke pomokriti. Što više, nije mi više ni bila sila na malu nuždu, ali nešto drugo mi je straga proradilo. Eeee… da ne shvatite krivo… u malom mozgu.
Možda tek sad shvatim zašto su branitelji vraćali zaslužena odlikovanja, neki i činove, ali nikad oni koji ih nose bez pokrića. Ne dam odlikovanja i čin jer su stečeni u ratu, ali mi je došlo da vratim civilnu diplomu i možda krenem iz početka biti, recimo, povjesničar. Zašto. Povijest je neponovljiva, a predstavlja prošlo svršeno vrijeme čvrsto utemeljena na činjenicama. E to ja volim.
Napokon svjetlo… shvatih koliko su iluminozni kriteriji sjajnog Odbora za proslavu, zašto:
1. Cijelo vrijeme, valjda zbog zvučnosti, organizatori svečanog mimohoda su govorili, kako će se na Stradunu braniteljima dodijeliti priznanje „Branitelj Dubrovnika“, a povjesničar lijepo i jasno piše da se dodjeljuje medalja „Dubrovački Branitelj“, što je gotovo prihvatljivo jer je time određena ključna kategorija: podrijetlo odlikovanog. Još bi bolji naziv bio „Dubrovački branitelj Grada“ jer bi uključilo i značajnu kategoriju: prebivalište. Zašto? Zato jer bi „Dubrovački branitelj“, koji se borio recimo u Vukovaru sa sigurnošću znao da ne spada među one dubrovačke branitelje: Ma gdje bili. Komplicirano ali razumljivo. Ne mogu se samo sjetiti… jeli Ratnik dobio medalju „Oluja“ jer je porijeklom iz Kraljevskog grada ili zato što dotični vjetar puše slobodnom Hrvatskom.
2. Bila bi u istinu sretna okolnost da je naziv priznanja: medalja „Dubrovački branitelj Grada“, to bi riješilo sve nedoumice i mnoge od primjedbi bi bile sasječene, tim kriterijem, i gotovo.
3. Gostujući tim u redovima „Dubrovačkih Branitelja“, koji imaju osjećaj da su branitelji Dubrovnika i oni timovi, koji su bili u „gostima“ pa se i kod njih taj isti osjećaj pripadnosti jednom trenutku prostora i vremena također javio u Sinju, Kaštelima, Omišu, Zagrebu itd. Sory, ispričavamo se, pričekajte neki drugi rat.
Eto, sve bi bilo jasno da se reklo odmah „Dubrovački branitelj Grada“, i sigurno bi se spriječilo:
1.Nastojanja svih branitelja Dubrovnika da budu ono, što to Oni u stvari nisu.
2.Prebrojavanje mrtvih bi bilo ostavljeno nekrofilima za proslavu njihovog dan u godini
3. tzv. „mitovi“ o „šačici“ branitelja ne bi se morali na vrat na nos razbijati, nego stručno činjenično temeljito i kronološki.
Da pojasnimo… Prvo nije se radilo o „šačici“ nego o šaci branitelja Dubrovnika na početku ratnih djelovanja 1.10.1991. godine. Kako to ?
Tako što je, u to vrijeme, bilo više „šačica“ na više mjesta pa nije jasno, o kojoj je „šačici“ to mit razbijen i dobro, hvala Bogu, da nije u brzini razbijen i mit o šaci branitelja Dubrovnika tog vremena, a ako se tvrdi u dokumenata Zapovjedništva obrane da šaka nije kasnije u najtežim danima bila „šačica“ u te se njihove insinuacije ne bi miješali.
Prvo bi odlučio vratiti svoju staru diplomu i potruditi se postati povjesničar, a na jednom od semestara bi obavezno proučavao utjecaj tame na rasvjetljavanje činjenica. Jednostavno, u mraku, bez olovke i papira, s puškom u ruci teško da je nekome s prve crte padalo na pamet popisivati i zbrajati svoje suborce. To se tada radilo poimence ili po nadimku i zapamtilo do danas. Osim svijetla tada napisanih papira napravio bi malu anketu sa braniteljima prvih crta i usporedio rezultate. Malo više posla, malo manje donošenja zaključaka bez pokrića. Recimo provjerio bi koliko je bilo branitelja na Srđu, Belvederu, Sustjepanu… položajima minobacača, PZT… Možda oni o tome još uvijek nešto znaju, i te bi šačice zbrojio u jednu i podijelio s njom broj, Strogo Pov Službena tajna Vojno, branitelja iz evidencije Zapovjedništva obrane napisanog na, u za to priklanom, sigurnom mjestu. Dobio bi postotak onih, koji su od tog ukupnog broja bili na crti bojišnice. Iako bi i sam njihov zbroj na crti bio dovoljno zanimljiv podatak. Vjerujte bio bi ja razigrani kolega povjesničar pa bi još sve to usporedio sa imenima na platnim spiskovima naravno i autentičnim potpisima jer bi onda slučaj bio za razmatranje i još zanimljiviji mnogima. Kažu da su se na njima mnogi različiti ljudi poistovjećivanjem u to vrijeme gotovo identično i potpisivali. Jedan od mnogobrojnih načina kako se gradila njihova složnost i ostalo.
Tempus fugit… vrijeme bježi pa je u stvarnosti prigodno trebalo raditi sve brže i brže…. e a tako su radili i onu lijepu zgradu u Gružu a ono metar vode u podrumu skoro se miševi podavili.
Povijest je majka znanja, treba rušiti sve mitove, kad budem povjesničar diplomirat ću na rušenju mitova o obrani hrvatskog juga po poglavljima:
1.Rušenje mita od oko 500 branitelja na početku rata 1.10.1991. godine.
2.Rušenje mita o recimo 163 branitelja 6.12.1991. godine.
3.Rušenje mita o jakim (jesam li rekao i brojnim) snagama Hrvatske vojske pod zapovijedanjem Janka Bobetka, koje su oslobodile Dubrovnik a time i izbavile Grad iz okruženja 1992. godine.
I sve ću to srušiti onako zajedno sa jednim jedinim dvojnim podatkom o braniteljima po popisu Zapovjedništva obrane na dan oko 7. 11.1991. od oko 908 do 925, a mit o „šačici“ istrune u pepelu. Neka bude 1300 branitelja koji će nas braniti od uskrsnuća mitova u snazi potpore struktura članovima Odbora za proslavu. Danas 20 godina poslije.
Ipak, izgleda ništa od diplome, smijali bi mi se mladi studenti, kud u ovim godinama ići studirati, kad pamet ipak dolazi od kud vjetar puše a takve i mirise ostavlja. I ovaj put je to miris podrumske paučine, miris nekoliko paketa nepodijeljenih Spomenica pripadnicima 163. brigade, za koja je kasnije, kao 630. br. uzalud pokušala pronaći njihove vlasnike. Kratak miris pameti, koji će ostaviti samo beznačajne sjene na suncu.
Srećom, u ovoj nesreći oko podjele branitelja, legenda o paradi branitelja neće se razbijati, ona će se graditi, kao „mit“ za svaki slučaj ne o 908 nego okruglo 13 stotina dubrovačkih Spartanaca.
Sve ono složnih šaka, što je na crti bojišnice ostalo prije, poslije, pa čak i tad 7.11.1991. godine odnijet će zaborav… ali kad na vrbi zasvrbi.
Da ne izgubim običaj bacanja šale na stranu, a sve u svrhu dobrog pred EU-ropskog raspoloženja evo jedna simpa poveznica: Saše Lošića: „Iznad Tešnja zora sviće“
Marko Mišo Mujan
P.S. govorimo li i inzistiramo na broju od 908 branitelja općine (17.11.1991.) nismo li se vratili ponovno na pitanje o broju branitelja Dubrovnika, koliko je od branitelja općine bilo u okruženju, a koliko na slobodnom području. Ma opet kompliciram… najbolje je mitove odalamiti i razbiti ih jednim običnim potezom pera…
….i sve to, nakon uspješnog odrađivanja na brzinu, s predivnim samouvjerenim smiješkom na licu.
Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.