Jedan sugrađanin i čitatelj DuLista primjetio je kako djeca u Mokošici nemaju mjesto gdje bi se mogli besplatno napiti vode. Vladaju vrućine, djeca su na otvorenom i igraju se, ali kad ožedne moraju trošiti novce na vodu iz butiga jer nemaju fontantu iz koje bi se mogli napiti i bezbrižno nastaviti igru. Njegovo pismo prenosimo u nastavku:
-Svi smo jednom bili djeca. Svi smo trčali, igrali se, vraćali se kući šporkih koljena i često bili žedni. Odrastao sam u Gradu i tada je bilo lako napiti se vode. U Gradu postoje fontane – mala i velika Onofrijeva. Moglo se otići i do „pumpe“ u Karmenu i natočiti hladne vode iz gustjerne. Moglo se napiti na rubinetu na vrhu Buže. A ako ništa drugo, moglo se ući u kafić i zamoliti čašu vode. Gotovo uvijek bi je dobili.
Danas sam roditelj i gledam svoju djecu kako odrastaju u Mokošici. Upravo zato primjećujem jedan neobičan fenomen – u našem najvećem naselju praktički nema mjesta gdje bi se dijete moglo besplatno napiti vode.
Postoji fontana u parku koji mnogi zovu „eko-park“, ali ona nekad radi, a nekad ne. Ovisi o procjenama onih koji njome upravljaju, ta je fontana skoro pa polu-privatna. Osim u tom parku, u cijelom naselju nema javnog rubineta, nema pumpe, nema mjesta na kojem bi se djeca tijekom ljetnih vrućina mogla jednostavno zaustaviti i napiti vode.Ili napuniti pištolj na vodu, i to nam je bila nekoć ljetna zabava kad smo bili djeca. To bi nas rashladilo za vrijeme ljetnih vrućina – pištolji na vodu.
Naravno, djeca uvijek mogu otići u butigu i kupiti bocu vode. Mogu napustiti igralište ili teren, vratiti se doma, napiti se i ponovno izaći van. Ali je li to doista najbolje rješenje u vrijeme toplinskih valova i visokih temperatura? Tužno je da moja djeca već par ljeta više džeparca troše na vodu nego na sladoled.
Ugostitelji naplaćuju djeci vodu
Nekad je postojala i ona druga mogućnost – ući u kafić i zamoliti čašu vode. Međutim, čini se da se i to promijenilo. Neki ugostitelji više ne žele davati vodu djeci koja nisu gosti. Još zanimljivije, pojedini su počeli i naplaćivati običnu čašu vode. Ne radi se o velikom iznosu – dvadesetak centi. Kuna i po! Sića! Nije to zarada koja će nekoga obogatiti. Poruka je, čini mi se, važnija od cijene: nemojte dolaziti po vodu.
Kao student radio sam u ugostiteljstvu i nikada mi nije bio problem natočiti čašu vode djetetu. Možda zato što sam i sam kao dijete puno puta ulazio u kafiće i tražio upravo to. Čaša se ionako opere u perilici, a dijete ode dalje igrati se.
Zato se pitam: imamo li u Mokošici previše djece? Jesu li možda previše žedna? Ili smo jednostavno postali manje strpljivi i manje spremni na male geste koje ništa ne koštaju, a nekome znače puno? Možda problem nije u vodi. Možda je problem u tome što nam polako nestaje osjećaj da zajednica postoji upravo zbog ljudi, a posebno zbog djece. Do tada, draga djeco, čuvajte sitniš. Mogao bi vam zatrebati za čašu vode – stoji u pismu sugrađanina.
