DuList IN

MAJA GRGIĆ I nakon 25 godina na sceni, s istim žarom i uzbuđenjem uzimam mikrofon u ruku

Optimistična je i vesela osoba, ali ponekad previše osjetljiva na događaje oko sebe, pogotovo na negativne i loše situacije. Zato od malih nogu ima potrebu spasiti svijet. Ali, shvatila je odavno da je to nemoguće, da jednostavno neke stvari ne može popraviti. Nema supermoć! Sve previše prihvaća srcu i voli ugoditi ljudima oko sebe, prije nego li sebi. Netko je tko treba naučiti da nisu svi ljudi spremni to isto napraviti. I jako je tvrdoglava u nekim stvarima. Kad nešto odluči u životu, to odluči napraviti u pet minuta. Jer, ako ne napravi odmah, vjerojatno neće nikad. Avanturističkog je duha i ne voli biti zatvorena u nekim okvirima. Iskače iz zacrtanog, ali ipak se uvijek pokušava uklopiti u sredinu u kojoj se nalazi. Općenito, gdje god da jest u svijetu. Zbog toga se u jako puno situacija osjeća k’o – izvanzemaljac. Ona je Maja Grgić, naša proslavljena jazz pjevačica. Svjetsko, a naše, reklo bi se. Uskoro će izbaciti ljetni singl u suradnji s glazbenikom Željkom Baračem, što je bio jedan od povoda za ovaj razgovor. Inače, trenutno svoje dane provodi u studiju jer priprema i pjesmu na hrvatskom jeziku. Ističe kako je ipak navikla više stvarati i pjevati na engleskom jeziku. Prirodnije joj je i može se bolje izraziti, priznaje.

Idemo se odmah na početku ‘riješiti’ teme koja je dio našeg života već više od godinu dana. Koji je Vaš obrambeni sustav u ovoj ‘korona situaciji’? Koliko je cijela ova situacija utjecala na Vas kao osobu i kao glazbenicu?

Cijelo vrijeme sebe držim u uvjerenju da je ovo malo dulji zimski san. U nas je ljeto ‘ludnica’ pa nam dođe zima koja je totalno druga krajnost. Sve stane, svi se uspavamo. Doduše, ja uvijek zimi radim i putujem. Uvijek sam u nekakvom pokretu i pjevam, da mi glasnice ne pate. Non-stop radim na sebi. Trenutno mi situacija izgleda kao da smo baš zarobljeni, no u nekoj sam pozitivi. Tražim 100 milijuna drugih zanimacija kojima se mogu pozabaviti. Bježim od crnih kronika i teških vijesti. Inače, primijetila sam da u životu najviše stvaram kad mi je najteže. Kao kanarinac kad ga zatvoriš u krletku, misliš da pjeva, a on plače. Mi uživamo u tom pjevu i govorimo: ‘Ajme kako krasno pjeva’. U tim nekim najtežim situacijama, u kojima se nađem zarobljena i ne vidim neki drugi izlaz, nalazim izlaz u stvaranju. Sve emocije koje su u meni, pretačem na papir ili sjednem za klavir. Sve to izađe iz mene, ali trudim se da izađe u pozitivnom smislu. Puno je toga što napišem dosta teško za slušanje. Većinom bih stvarala tekstove i pjesme koje su malo tužnjikave i melankolične te koje pričaju o nekim dubokim osjećajima koji nisu površni, nisu veseli, nisu trivijalni. Iščupam najgoru bol iz sebe i pretočim je u neki tekst koji ja, kažem opet, smatram da je ipak napisan na neki pozitivan način.

Bili ste se nakratko ‘probudili’ ove zime. Naime, nastupali ste na Maldivima, točnije imali ste koncerte u sklopu Four Seasons Festivala, u suradnji s vrsnim makedonskim glazbenicima.

Bila sam dvadeset dana na otoku Laanda Giraavaru. Sve je funkcioniralo potpuno normalno. Maske je jedino nosilo osoblje. To me spasilo u psihičkom smislu. Nekako me osvježilo i dalo nadu da će se stvari ipak vratiti na svoje. Nije bilo lako biti pola godine izoliran. Svaki put, kad se dogodi bilo kakva svjetska kriza, glazbenici prvi ‘stradaju’. Prvi su odbačeni, u smislu – možemo bez njih. A, što zapravo svaki dan radiš kad voziš auto? Slušaš glazbu. I to je jedna stvar koja te može razveseliti u teškim vremenima.

Jeste li dobili potporu države u ovakvoj situaciji?

Dobila sam drugu godinu zaredom jednokratnu pomoć od Ministarstva kulture i medija. Lijepo je dobiti nešto, ali nije to dostatno za normalan život i plaćanje troškova.

Vratimo se na novu pjesmu koja je nastala u suradnji sa Željkom Baračem. Riječ je o veselijoj pjesmi. Kako je došlo do suradnje?

Sve ovisi o ljudima s kojima radiš. Željkova energija je totalno vesela i zaigrana. Na taj način i razmišlja o glazbi. Napravio je cijeli aranžman, jednu kompletnu matricu za pjesmu kojoj je nedostajao vokal. Dobio je savjet od prijatelja da će mu sve skupa bolje proći ako bude imao vokal u pjesmi. Osmislila sam vokalnu priču s tekstom. Snimila sam sve vokale pa i prateće. Ovo je Željkova prva autorska pjesma. Iz njega je izašla ‘veselica’ kojom je potaknuo mene da napravim super veseli tekst i melodiju. Javnost bi se trebala uskoro upoznati s našom novom pjesmom. Nama je plan ovo ljeto snimiti spot, samo o tome ovisi cijela situacija u svijetu. Kad ideš raditi takve projekte, najmanji je problem snimiti pjesmu, sve drugo je ogroman trošak. Sve iziskuje puno truda i vremena, pogotovo ako radiš samostalno. U današnje vrijeme, pogotovo u Hrvatskoj, teško je naći menadžera za glazbu koja nije popularna.

Kako uopće gledate na cijelu hrvatsku glazbenu scenu? Smatrate li kako ste možda manje prepoznati na našem području, nego u inozemstvu?

Doma te tvoji uvijek najmanje uzimaju za ozbiljno (smijeh). Doma te svi znaju. Kažu: ‘E pa to je Maja, pjeva’. Ne mogu reći da me se ne cijeni i da me se ne pazi, samo me možda nekad uzimaju zdravo za gotovo. Ako netko ima priliku uložiti novce i napraviti ozbiljniji projekt, radije će zazvati nekoga ‘sa strane’. Moram u cijeloj
priči spomenuti Dubrovački simfonijski orkestar i ravnatelja koji puno koristi dubrovačke snage, ljude unutar ovog grada i stalno radi nove projekte po tom pitanju. Stalno govori, u smislu, zašto bismo zvali ljude sa strane, kad imamo kvalitetne ljude koje možemo pokazati? ‘Guraju’ ljude iz Grada. Svi bismo se skupa trebali držati toga. Nismo mi ovdje bez razloga.

Putovali ste i nastupali u raznim državama svijeta. Jeste li mislili ipak negdje ostati, stvoriti drugi dom?

Nevjerojatno, ali ne. Studirala sam u Londonu, sve mi je bilo novo i zanimljivo. Upoznavala sam se s različitim žanrovima, glazbenicima, svatko je imao nešto svoje za reći te sam od svakoga ponešto upijala. Već mi je na drugoj godini postalo teško i bila sam ‘homesick’. London je za mene užurban i pregužvovit grad. Nije mjesto gdje bih voljela živjeti. Zagreb je, doduše, moj drugi dom. Grad je to u kojem sam živjela šest godina. Ali, opet, što sam starija, sve više želim biti tu gdje sam odrasla. Ovdje je nebo najvedrije, more je najčišće i najljepše, obitelj mi je tu, kao i prijatelji. Ne može to nitko platiti i ne može ništa na svijetu to zamijeniti. Dugo sam vremena birala kakav ću način života voditi. Kad sam sve zbrojila i oduzela i stavila na papir – vratila sam se doma. Tu sam kao svoj na svome i osjećam se najproduktivnijom.

Već ste 25 godina na glazbenoj sceni i Vaša karijera obiluje uspjesima. Među ostalim ste i najmlađa skladateljica dobitnica ‘Porina’. Koje biste trenutke iz svoje karijere mogli izdvojiti da su Vam
posebno dragi srcu?

Moram reći da sam dosta toga doživjela. Teško mi je stvarno nešto izdvojiti. Sve mi je u životu donijelo neko novo iskustvo – od najmanjeg nastupa u nekom kafiću, preko koncerta u Kneževom dvoru, do nastupa u Oslu gdje sam pjevala s orkestrom od 55 ljudi na njihovoj 40 obljetnici postojanja. Sve je bilo jednako uzbudljivo. S istim žarom i uzbuđenjem uzimam mikrofon u ruku i želim biti najbolja u tom trenutku. Uvijek sam užasno samokritična. I u većini sam slučajeva nezadovoljna i mislim da sam nešto mogla bolje. Zbog nagrada kao što je ‘Porin’, izrazito sam počašćena. No, s druge strane razmišljam što sam od tada napravila? Radila jesam jako puno, ali nisam izbacivala autorsku glazbu na način na koji bih htjela. Nisam se tomu u potpunosti posvetila jer sam puno gažirala. Ne stigne se jednostavno sve. Onda osjećam da su se te nagrade dogodile nekome drugom, u nekom davnom, prošlom životu (smijeh). Da osvojim dva milijuna eura na lotu, jedan bih sigurno uložila u svoju karijeru.

Uhvati li Vas nakon toliko godina osjećaj treme pred nastup?

Uvijek imam tremu. Nekad kad imam tri poznata čovjeka ispred sebe na koncertu, imam veću tremu nego kad pjevam pred 2 tisuće ljudi.

Sjećate li se najvećeg koncerta, odnosno pred najvećom publikom?

To je bio doček 2000. godine na Stradunu ispred 15 tisuća ljudi. Bilo je totalno ludilo. Tada sam nastupala kao ‘frontman’ dubrovačkog benda ‘Zoo Taboo’. Svirali smo tada pop-rock glazbu, svoje autorske stvari, nastupali smo po gitarijadama i osvajali nagrade. Htjeli su nas potpisati u diskografskim kućama u Zagrebu. Nismo htjeli, mi smo bili svoji, buntovni i ludi. Ali, odradili smo ustvari jako puno nastupa i jedan od njih je bio taj doček na Stradunu.

Kako onda jazz?

Nekako sam se uvijek tražila u glazbenom smislu. Osoba sam koja traži kako se zaokupiti s nečim u čemu mogu jako puno toga naučiti i imati više slobode. Prošla sam dosta glazbenih žanrova i onda sam uletila u jazz priču. Dubrovački pijanist, Đoni Trbuhović, čuo me je jednom na taraci kako pjevam. Rekao mi je: ‘Ti si rođena da budeš jazz pjevačica. Možeš li doći na svirku i pripremiti jazz standarde’? Meni je to bio veliki
izazov, špica i veliko zadovoljstvo. To neću nikad zaboraviti. Skontala sam da je to nešto što moja duša traži i što mi je najbliže.

Imate li kakve najave za nastupe ovog ljeta?

Prošle godine sam uspjela održati neke nastupe. Sve je to bilo minimalistički, na otvorenom. Bilo je čak i malo otužno jer nije bilo ljudi. Imam već dogovorene datume za nastupe u Gradu ovog ljeta. Imam ogromnu želju, ali opet, ne znamo kako će se stvari odvijati zbog korone. U nekom smo čekanju i nadanju da će sve ići na bolje.

Ali Vi ćete i dalje pjevati…

Kažu da pjevanje produžuje život i liječi bolesti u ljudskom organizmu. Čak je i dokazano da određene frekvencije koje proizvodi ljudski glas doslovno mogu izliječiti. Bitno je za mentalno zdravlje i smirenje. Baš zbog toga imam želju poći na Kubu. Tamo vlada siromaštvo i svi bi mogli pasti u tešku depresiju. Ali, oni su izabrali pjevati, plesati te rješavati probleme na taj način. Moja je sestra bila na Kubi i ispričala mi je kako je cijela atmosfera nevjerojatna. Ti su ljudi toliko duhovni i dobro raspoloženi. Uvijek treba pjevati, u svakom trenutku.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 12. svibnja 2021.

Pročitajte još

KAKAV LUKSUZ Stigla nam je ‘Voice’, najljepša jahta 2020.

Dulist

VIDEO/Ana Rucner i Marko Duvnjak prekrasnim notama ‘pozdravili’ prvi ljetni zalazak

Dulist

Mladi robotičari natjecali se i uživali u lokrumskom masliniku

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija