Lujo Kunčević nedavno je postao tisuću i stotim glumcem koji je dobio svoje mjesto u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika. Oči dubrovačke javnosti bile su uperene u njega u predstavi ‘Ne plaćamo, ne plaćamo’ koju je njegov otac Ivica Kunčević režirao povodom pedeset godina umjetničkog rada. Priprema se za dvije predstave, jednu duhovito komornu, kako ističe, a drugu – dječju. No, osim toga Kunčević je nedavno snimio spot s mladim hrvatskim bendom koji se probija na glazbenoj sceni. Na repertoaru ima jedan domaći, ali i strani film. Pod ugovorom je te nam detalje nije mogao otkriti. ‘O tome ćemo kad dođe vrijeme’, govori nam. Uspjeli smo ga uhvatiti na pet minuta kako bismo porazgovarali o novoj, ali i bivšoj ljubavi, odnosu s ocem te njegovim danima u svijet mode.
Trenutno ste, reklo bi se na – ‘sto strana’. No, među svim projektima na kojima radite, izdvaja se predstava u režiji Vašeg oca Ivice Kunčevića ‘Ne plaćamo, ne plaćamo’. Jeste li ikad imali određene prednosti u životu zbog toga što Vam je otac redatelj, a majka glumica?
Upravo suprotno. Roditelji su bili protiv toga da se bavim glumom (smijeh). Moja mama je u svemu prvenstveno mama, a tata – tata. Htjeli su da im se dijete bavi, kako kažu, ozbiljnim i sigurnijim poslom. Poznavajući nesigurnost glumačkog posla, stvarno su bili protiv. Isto tako, uvijek sam nešto drugo radio, mijenjao sam zanimanja u kratkom razdoblju. Pa sam čak imao i bend! Majka je baš zbog toga uvijek mislila: ‘Držat’ će to njega kratko!’. Ali mene je držalo očito dulje nego što su mislili. Otišao sam na prijemni ispit na Akademiju u Zagrebu, i nisam prošao iz prve. Ušao sam u uži krug i nisam prošao dalje. Vjerojatno će brojni promisliti: ‘Kako nije imao vezu?’. Da su i htjeli potezati veze, ne bi znali kako, ali ne bi imali ni želuca! Smatram kako svako dijete koje se, mogu reći, sili na posao, na nešto što ne voli raditi, to zasigurno neće raditi sa zadovoljstvom i bit će nesretno. Između oca i mene su postojali pregovori po pitanju zajedničkih projekata. Ali rekao sam: ‘Tata, ne želim, već se diže fama oko nas’. Nažalost, tako je i bilo. Odlučio sam, nakon što sam odradio desetak što, predstava, što filmova i spotova, početi raditi s ocem. Osjećao sam se spremnim tek sad.
Kako izgleda Vaš odnos na sceni i izvan nje?
Moj otac je jedan od rijetkih redatelja koji zna raditi s glumcima. Zna dati sjajnu glumačku uputu i voditi glumce. Redatelji mogu imati sjajan koncept, ali ako nema dobar odnos s glumcima, sve mu ‘pada u vodu’. Na probi imamo odnos redatelja i glumca, ali poslije nje, kad izađemo iz teatra, pitat će me: ‘Jesi li se toplo obukao? Jesi li jeo danas?’. U kazalištu imamo odnos profesionalaca.
Možete se pohvaliti i činjenicom kako ste 1100 glumac u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika. Iza Vas je nekoliko odigranih predstava, a dosta toga je zasigurno pred Vama. Jeste li zadovoljni i sretni svojim mjestom u glumačkom svijetu?
Sretan sam! Jedan mi je profesor rekao: ‘Gluma je kao veza. Ako se jednom tjedno ne pitaš trebaš li biti u toj vezi i trebaš li se baviti ovim poslom – onda se i ne trebaš baviti’. Često pomislim kako ostatak života ovisim o sreći. Zašto? Možete biti talentirani, no ako niste to što je tržištu u tom trenutku potrebno, otpadate! Nezamislivo, ali uz sav trud i rad, izuzetno je bitan taj faktor sreće koji može nekad raditi nelagodu.
Što Vas više privlači – kazališna, televizijska ili filmska scena?
U filmu dobijete scenarij, pročitate ga, spremite se, ali onda jedan dan radite 53. pa onda 83. scenu. Uloga u filmu je ‘rascjepkana’, a dolazi i do hiperprodukcije. Tako u istom danu možete voljeti nekoga, ali ga i želite ubiti. Dok je to u teatru drukčije. Sve se igra u komadu zbog čega se sve više – ‘nabrijavate’. Glumci inače kažu kako im je najdraže u kazalištu. Moj profesor je rekao kako je kazalište hram svakog glumca. Mene primjerice sve privlači i rado ću se svega prihvatiti. Ne bih znao reći što mi je najdraže, ali znam što mi je izazovnije… A to je ipak filmska gluma. Nisam igrao puno filmskih uloga, no imam IMDB stranicu. Valjda sam zbog toga bitan (smijeh)!
Jeste li se susreli s negativnim kritikama?
Itekako! Ispričat ću vam nevjerojatnu situaciju. Glumio sam tada, reći ću, ljigavca u hrvatskoj seriji ‘Zlatni dvori’. I bio sam privatno u nekom malom mjestu, ne sjećam se točno kojem niti iz kojeg razloga. Ušao sam u trgovinu, a blagajnica je prilikom naplaćivanja rekla: ‘Niste vi toliko loši kakvi ste u seriji’.
Smatrate li se ‘zvijezdom’ na hrvatskom nebu?
Osobno ne mislim kako sam zvijezda. Smatram se početnikom, jednim mladim glumcem koji je tek krenuo u svijet, i na tržište. Ja sam na kraju krajeva – običan dečko iz susjedstva.
A vidite li se možda u Hollywoodu?
Koji glumac se ne vidi! Ne postoji glumac koji ne sanja o hollywoodskim ulogama, ali morate znati kako je tamo ogromna konkurencija. Spomenut ću opet sreću kao faktor.
Vijest kako je Frano Mašković idući Hamlet pozitivno je odjeknula kazališnim svijetom. Smatrate li kako je dobar izbor i biste li se htjeli vidjeti u ulozi budućeg danskog kraljevića na Lovrjencu?
Naravno da bih! Mislim kako je Frano zaslužio tu ulogu i kako će biti fantastičan u njoj. Ne znam ga osobno baš dobro, no znam sigurno kako je velik radnik. Hamlet i Romeo su najpoželjnije uloge među mladim glumcima. I Pomet! Lovrjenac, Dubrovačke ljetne igre i Hamlet, to je oduvijek bila antologija.
Odmaknut ćemo se malo od glume. Netom prije Vašeg upisa i studiranja na Akademiji, okušali ste se i kao – maneken, odnosno model.
U Hrvatskoj sam nakon godinu dana znao sve dizajnere i kad bi došao na casting: ‘O Lujo, bog! Ponovi mi samo svoje mjere’. Kad sam došao u Milano, primijetio sam razlike. Išao sam na prvi casting, i to za reviju Giorgia Armanija. Nosio sam sa sobom, uz book, i jednu karticu s četiri svoje fotografije. Već se mislim – evo ga, karijera mi je pred nosom. A kad ispred mene – 400 kandidata. Došao sam kod agenata koji su uzeli moju sliku i odmah su me stavili na bunt slika, koji je prema svemu sudeći, bio bunt onih koji ne prolaze.
Je li Vam nedostaje bavljenje tim poslom?
I ne baš. Radio sam na određenim projektima, ali u Milanu sam, koji je centar mode u ovom dijelu Europe, iskreno, više tulumario. I dobro je što sam se vratio na – nuli.
Odrasli ste u metropoli, ali zasigurno Dubrovnik ima posebno mjesto u Vašem srcu…
Dubrovnik je moj grad. Usudio bih se nazvati polulokalcem. Nisam provodio samo ljeta u Dubrovniku, već i zime, ponajviše zbog ljubavi (smijeh). Imam jako puno prijatelja i neke od najljepših tinejdžerskih sjećanja koje se vežu za razdoblje mog rada kao tehničara na Igrama. Tada sam odgledao i puno predstava te sam čuo jedan citat iz Shakespeareovog komada – ‘Život je samo nit od koje satkani su naši snovi’. Vjerujte mi kako je to bio jedan od razloga koji me potaknuo na razmišljanje o bavljenju glumom od koje sam dotad bježao. Osim toga, odnedavno ponovno imam i posla u Dubrovniku. Koji grad ima veće mjesto u mom srcu – Zagreb ili Dubrovnik, ne mogu vam reći. Bojim se kako ovoga ljeta neću biti puno u gradu zbog dječje predstave koja će me odvesti na turneju po drugim hrvatskim gradovima. No probat ću provesti što više vremena u Dubrovniku jer stvarno ga volim, bez obzira na to što je prenapućen, a na što se lokalci najviše žale.
Kad spominjete ljubav… Jeste li trenutno u vezi?
Trenutno se viđam s nekim i čini mi se kako to ide u ozbiljnom smjeru. Ali ne želim ime mlade djevojke spominjati po medijima dok ne bude to to. Već sam se par puta ‘opekao’.
Smatrate li sebe pak zavodnikom kakvim Vas često mediji i prikazuju?
Ne (smijeh). To me stvarno često pitaju. Bio sam očito preiskren i zalijetao sam se kad bih pričao medijima o mojim vezama pa sam ispao hrvatski Don Juan. Ja sam opet – običan dečko iz susjedstva. Bio sam dvije godine u stabilnoj vezi. Neki šarmer, Don Juan ili playboy mijenjao bi valjda cure svako malo. Stvarno nisam takav.
U kakvim ste odnosima ostalim s bivšom djevojkom i missicom Ivanom Mišurom?
Imam samo lijepe riječi za Ivanu. Svi ti komplimenti koji se vežu za nju, kako je među ostalim lijepa i pametna, itekako stoje. Ali moram naglasiti kako je za vrijeme naše veze meni bila ogromna podrška, u dobrim i u lošim vremenima. Jer… Glumački je svijet obilježen velikim oscilacijama. U jednom trenutku zarađujete, i to dosta, snima se, radi se… Imate za sve! U sljedećem se nalazite u situaciji – ‘fali mi za cigaretu!’. U svim je trenucima bila podrška. Prekinuli smo jer je nedostajalo ljubavi. U pitanju nije bio nikakav skandal niti svađa.