Dr. sc. Ivana Lovrić Jović, viša znanstvena suradnica Odjela za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, za DuList se osvrnula na vijest o novom Zakonu o kulturnom nasljeđu Republike Srbije, članak 23., kojim se sva dubrovačka književnost do 1867. svojata kao srpska.
– Sporni članak ne čini nikakvu iznimku od dosadašnjih srpskih nastupanja na tu temu, osim što nam je ‘velikodušno’ omogućeno da dubrovačku književnost odsad nazivamo ‘i hrvatskom’, što dosad nismo imali nego je ona bilo isključivo srpska. Ne mislim da ustanove koje se bave hrvatskim jezikom, a Institut je čelna ustanova, trebaju išta oko toga tumačiti, ni u javnom medijskom prostoru ni izravno znanstvenim diskursom, jer se u prisvajatelja hrvatske jezične baštine ne radi o neznanju, o nepoznavanju činjenica nego o političkim pobudama.
Kako pripisivanje dubrovačke književnosti srpskoj pismenosti ima isključivo političko uporište, na takvo što treba reagirati politika i to visoka, jer je jezik jedan od najjačih identifikacijskih činitelja pojedinca i društva. U prvom kontaktu s osobom po njezinu izgledu, značajkama glasa ili pokretima ne možete otkriti njezinu nacionalnost, ali kad progovori, nemate više dvojba. Zato je rješavanje ovoga problema zadaća političara, a ne ustanova poput Instituta. Kako jezikoslovci mogu biti od pomoći kao, metaforički ću se izraziti, jezični forenzičari, jasno je da se znanstvenici Instituta u svakom trenutku stavljaju na raspolaganje svim ministarstvima koja imaju namjeru poduzeti nešto oko neprestanog otuđivanja važnoga dijela hrvatske jezične povijesti. Ne zaboravimo da dubrovački govor čini temelj hrvatskoga standardnog jezika – iznijela je Lovrić Jović.