krenuo je iz broca na korčulu,
na svoje posljednje putovanje,
uz pomoć remorkera,
ranjen, tužan, spaljen.
čudnom igrom sudbine,
kraj malog vratnika trefila se tuzla,
na redovnoj liniji osamstoisedam,
između gruža i polača.
u čast brodu heroju i njegovim stradalim pomorcima,
antunu, niku i peru,
dogodio se trostruki obilazak perasta,
i ona beskrajno duga brodska sirena.
putnici na palubama,
kao i oni u salonima,
svi naježenih kostiju,
zadnji su mu put mahali.
bio je to dan kad su svi plakali.
______________________________
jasna slika onog sna,
sav od čežnje satkan plan,
praznični dan,
jutarnji san i večernji sjaj,
opet sam na brodu,
sad sam opet sklad,
sad sam opet hrabrost,
sad sam opet plavo ja.
tako je bilo tih predratnih ljeta,
šniceli u prvog maja,
sportske novosti, sprint i tempo,
kupljeni na kiosku borbe,
mjesečne spenze u robnoj kući.
sjećam se brodskih skala,
onih malih, tvrdih, kockastih karata,
gornjeg salona za djecu i dame,
i onog donjeg, zadimljenog, znojnog, pokeraškog,
nama djeci uvijek zanimljivijeg.
prisjećam se bočnih prolaza,
prskanja mora,
tramuntana, juga, prvih povraćanja,
sramežljivih pogleda,
neuzvraćenih ljubavi,
crtanja u notes i vokmena na onoj vanjskoj palubi,
uz iskrice čađe i šuštanje bandijere na krmi.
sjećam se milenkovog zažućenog luka,
koji je mirisao ljepše od ičega kasnije,
sjećam se keksa i čajeva protiv mučnine,
u onim jadrolinijim bijelo plavim kikarama.
i sad osjećam vonj ribe, sira, kupusa,
rogača i suhih smokava,
sve pomiješano u onim šarenim,
tvrdim najlonskim torbama.
sjećam se svakog trenutka putovanja,
putovanja koje je trajalo četiri ure.
putovanja koje još uvijek traje.
_____________________________
listopad je devedeset i prve,
i sve je tako grozno, olovno, morbidno,
naš vapor sad je samo brod bez kompasa,
urušenog komandnog mosta,
koji nošen morskim strujama i vjetrom,
besciljno luta slanskom valom,
neće desno, neće lijevo,
ne želi na dno,
opljačkan, oskvrnjen,
prerezanih cima,
izravno pogođen tenkovskom granatom,
plamti od vatre, vrti se,
izrešetan mecima,
ubijene i prognane posade.
u jednom trenu ništarijama unatoč,
bježi na pučinu i kao ukleti holandez
danima pluta kanalom.
konačno spašen od hrabrih komandosa oenbea,
dotegljen je na pelješac,
da počine, da se smiri,
da zaliječi rane.
a kosmaj neprestano puca,
slano je palo, u daljini se čuju glasovi,
lampadine i geleri,
mi smo isplovili, oni nisu.
to je bio dan kad smo svi plakali.
_______________________________
u svojoj dirljivoj memoarskoj knjizi,
silvio je zapisao čudesne stvari,
dvije i četvrte, nakon odluke da se neće obnoviti,
perast je odveden u rezalište kraj ploča.
taj dan kad se brod spuštao s navoza,
dogodilo se nešto onostrano,
svima u brodogradilištu neobjašnjivo,
perast nije htio u more.
zapeo je na kosim i strmim saonicama navoza,
s kojih je toliko puta prije, nakon remonta,
bez problema klizio prema moru,
drugi put su ga povukli uz kosinu,
i ponovno je pri spuštanju zastao na pola puta do mora.
opet su ga povukli, ovaj put do samog vrha,
pregledali saonice, tračnice, nanos klizne masti,
provjerili nagib, trup broda i po treći put ga pustili.
opet je perast zastao i to pri samom kraju,
što je zbog nagiba kosine, sile i mase broda bilo nemoguće.
tad se javio stari jure, jedan od iskusnijih radnika u škveru,
ostavio je perasta na samo dvije trećine navoza,
stao na saonice, između dviju šina,
i položio desnu ruku na sami prednji rub pramca.
ostao je tako nepomičan, s pognutom glavom, nepunu minutu,
da bi se ubrzo odmaknuo i mahnuo da brod puste u more.
perast je ovaj put polako i bez zaustavljanja,
posljednji put kliznuo u svoj jadran.
poslije u mirovini jure je pričao,
svakome tko je htio slušat,
da perast nije tija u more oni dan,
jer je bija ka’ čovik,
čovik koji triba nekog da mu dušu olakša pri kraju.
pomolija se je zajedno s njim za trojicu mornara,
i tek tada je perast poša.
________________________
sve poslije
bilo je prožeto strahom od promjene,
simbolikom međuigre, malankolije,
bojazni kao stvarnom slikom,
da je jedan svijet bespovratno izgubljen.
sad opet živimo utjehom proze,
putnički, katamaranski i trajektno,
poprilično sterilno, prebrzo, bezmirisno,
pere nas opet onaj spoj praznične ispunjenosti,
ovaj put bez predosjećaja kraha,
ali opet nekako drugačije, distancirano.
a ti peraste,
ako te ponovno budu fundavali,
zaboravom, lažima, prešućivanjem,
opet nam negdje izroni,
zatrubi i pokaži im prkosno krmu.
jer ti nisi običan brod,
ti si uvijek bio vapor s dušom.