Sve do 1746. godine župa Čilipi je pripadala župi Cavtat, pa je zbog veličine cavtatske župe bilo i po četiri kapelana koja su obilazili župu. No, upravo
te godine, 1746. došao je dubrovački biskup Angelo Franchi u pohod cavtatskoj župi i donio odluku o granicama sadašnje župe Čilipi i župe Cavtat.
Odmah po nastanku nove čilipske župe započele su se voditi matične knjige, a nešto kasnije i kronika. Ta Kronika, kao i svaka druga, je pravo vrelo informacija o tadašnjim društvenim događajima, vremenskim nepogodama, strahovima koji su mučili zajednicu i svemu onomu što je kroničar mislio da je važno pribilježiti. No, kako je kronika pisana s jasnom namjerom kao ostavština budućim naraštajima, uvijek je potrebno biti na oprezu da nije autor nešto namjerno zanemario ili pak napisao. Čilipsku kroniku vodili su svećenici te iste župe.
VREMENSKE OSCILACIJE KROZ POVIJEST
Čilipi su tada bile izraziti poljoprivredni kraj koji je obilovao maslinama, lozom i posijanim žitnim poljima pa je i razumljivo zašto su se kroničari često puta bavili vremenom, koje je bilo značajni čimbenik u određivanju uroda od tih poljoprivrednih proizvoda, koji su trebali prehraniti stanovništvo. Tada seljak nije mogao značajno utjecati na rodnost, jer nije imao na raspolaganju sve one agrotehničke mjere s kojima danas raspolažemo pa mu je vremenski čimbenik bio dominantan faktor u poljoprivrednom proizvodnji. Kad čitate sve tekstove, počinjete ozbiljnije razmišljati o globalnom zatopljenju ili zahlađenju, uviđajući kako su i u tom vremenu bile različite vremenske nepogode i oscilacije koje nisu uobičajene za određeno doba godine. Tako je 1855 zabilježeno u kronici: „Pada velika kiša i bude na polju blata sve do Komajske ulice, pak i do peče Crvikove. Spasove mijena je
daždilo 8 dana, što učini silnu štetu u polju. Na 30. prosinca 1855. bila je u Dubrovniku procesije zbog kolere.“ Danas bi nam bio blizak i sljedeći zapis iz 1857. godine kada kroničar piše kako vlada veliki strah u narodu „jer se govorilo, da će se zemlja sastati s jednom zvijezdom, koja će užeći cijelu
Europu.“ Isto tako se navodi kako je cijelu godinu kišilo, te kako su žene od velike zime žele u modrinama. Ovo je vrlo zanimljivo ako se uzme u obzir da se žito žanje u srpnju, te biti obučen u modrinu koju Konavoke oblače zimi uistinu jest neuobičajeno, odnosno govori nam o zimskom nepogodama koje traju i u ljetnom periodu. Nadalje navodi se i godina 1858. i mjesec siječanj kada je bilo malo vode, radi velikog leda i suše. Kroničar bilježi i strah zajednice 1859. od rata koji je imala Austrija s Francuskom i Pijamontom pa kroničar kaže: „Francuski su brodovi prolazili morem, a narod su dizali u vojnike. Također, te iste godine „Učini strašan vjetar, koji je trajao 48. ura. Učini veliku štetu osobito na maslinama, tako da ih nije trebalo brati.“
SVJEDOČANSTVA STRAŠNIH DOGAĐAJA
Često puta čujemo kako je to „nekada dobro bilo“, kako su ljudi bili bolji, društveniji pa možda i pošteniji, ali evo strašnog događaja iz davne 1861. godine koji baš ne potvrđuje te i slične konstatacije: „Nadjoše na „Maloj Zvekovici“ zaklanu Maru Vlaha Gjurovića iz Močića noseću od 7,5 mjeseca, sa njezinim sinom, koji su po noći hodili zajedno doma iz Cavtata“. Da bi te iste 1861. 25. travnja Ivo Kravić našao Stanu pok. Antuna Alage utopljenu u kamenoj gustijerni Mišića „uvezanu užem kočetnijime (tvrdi konop od kozje dlake) i jednim velikim kamenom.“ Stravično, složit će te se, jedno ubojstvo ravno scenariju Jacka Trbosijeka koji će dvadesetak godina kasnije operirati po ulicama Londona. Možemo samo zamisliti kako je ova naša mala zajednica proživljalava ovakve događaje koji su se kasnije godinama prepričavali. „Godine 1862. u 6. mjesecu bila mnogo kišljiva, tako da je voda provalila na brdu u kuću Šilježara u Šilješcima i udavila oko 60. grla sitne stoke (ovaca i koza) i svinja. Ukućani su se jedva spasili“. Za svetoga Nikolu 1862. kroničar bilježi kako se jedna lađa sa 16 osoba potopila kod Lokruma „i svi se potopiše samo jedan mali ispliva.“ Potom 1864. imamo „veliku sušu“, koju su najviše osjetila brdska sela, tako da su morali dolaziti po vodu pod „vodeni kuk“ (izvor između Gabrela i Drvenika). Zaključimo, kažemo kako novinari volu pisati o senzacionalističkim vijestima kao što je ubojstvo, elementarna nepogoda, pronevjera itd., a sve to rade radi čitatelja koji to vole čitati, ali zar i ovi naši kroničari ne pišu o istim ili barem sličnim vijestima dokazujući kako vremenska distanca ništa značajno ne mijenja?