Krešimir Macan, kojega možemo nazvati jednim od najvećih stručnjaka za odnose s javnošću u Hrvatskoj, ali i šire, nedavno je proslavio 20 godina svoje curice – ‘Manjgure’, tvrtke za odnose s javnošću.
No, nakon toliko godina u privatnim vodama i brojnih kampanja ‘u nogama’, Macan je prihvatio poziv premijera Andreja Plenkovića da se pridruži njegovom timu jer smtra kako je ‘izazov napraviti Hrvatsku boljim mjestom za život’. U razgovoru za DuList otkrio je koje kampanje smatra najboljima, je li ikad odbio nekog novog klijenta te koga smatra najdražim konkurentom u svijetu PR-a.
Kako ste se Vi, kao diplomirani FER-ovac, našli u vodama struke koju danas zovemo odnosi s javnošću?
Mislim da je presudan bio rad s turistima kao vodič u Atlasu od 1985. kad sam krenuo voditi transfere s 15 godina. Kasnije sam 1991. krenuo raditi kao vodič stranim novinarima na bojištima širom Hrvatske kao član Foreign Press Bureau, da bih kasnije prešao u Ministarstvo informiranja. Tu se zanat izučio, a najlakše je bilo završiti FERbudući da sam do rata redovito položio prve dvije godine. Način razmišljanja kao programer pomaže mi strateški razmišljati i fokusirati se kako doći do cilja.
Kako današnji Krešimir Macan gleda na Krešimira Macana iz 1991. godine?
Iskusniji, opušteniji i stariji svakako. To su bila vremena kada niste puno pitali što i kako treba napraviti, jednostavno biste to napravili, slijedili svoje instinkte. I zato smo uspijevali u svemu što smo radili u Domovinskom ratu, nismo bili ničim opterećeni.
Kako ste 1991. godine doživjeli kritiku predsjednika Tuđmana o izvještavanju pada Vukovara?
Srećom nije bila izravna i za nju sam doznao dosta kasnije, pa kao da se nije niti dogodila, više je anegdota. Samo mi je tadašnji šef, ministar informiranja Branko Salaj po povratku s duge sjednice Vlade RH rekao drugi put ne moraš reći sve što znaš, na što sam mu odgovorio da i nisam. Haha. Takav je bio dan. Mislim da je bitno da je informacija tada izašla van i da je možda nekome zbog toga spašen život jer su morali stati s ubijanjem čim su u Vukovar došli strani promatrači i novinari.
Koji je događaj bio presudan za prelazak u privatni biznis?
Iskustvo rada za druge poduzetnike na tržištu do tada, pomoglo mi je napraviti računicu jer sam shvatio da mogu bolje proći ako radim za sebe. 1997. malo je poduzetništvo bilo u povojima pa sam zamolio drugog Dubrovčanina, kolegu iz srednje i FER-a, Zorana Pucarića da mi pomogne registrirati firmu jer je on dulje bio u privatnim vodama. Tako je 20.11.1997. na Trgovačkom sudu registrirana Manjgura, agencija za odnose s javnošću u našem suvlasništvu.
Koliko ste puta svojim kolegama i poslovnim partnerima morali objasniti što znači ‘manjgura’?
Svaki put kad sam se predstavljao, ali toga smo bili svjesni kad smo umjesto ‘Manjka’ morali registrirati ‘Manjguru’. Sutkinja Trgovačkog suda u Zagrebu nije nam naime htjela registrirati firmu za savjetovanje koja bi se zvala ‘Manjak’ jer je tvrdila da će onda potom netko tražiti da registrira ‘Utaja d.o.o’. Pa je rekla imate pet minuta da mi date drugo ime koje nitko drugi ne koristi. I tako smo uzeli ‘Manjguru’. Kaže naša Ivana Lovrić Jović da manjak dolazi od lat. mancipium ‘dječak’ > hrv. manjak ‘muško dijete’ > manjčica / manjica ‘žensko dijete i nedorasla žena’ > pa uvećanica bez pejorativnog značenja: manjgura ‘djevojka’. Od toga je je uvećanica mangurina (Ston i okolica Dubrovnika), u samom Gradu nije se toliko koristila. A tako su se zvali naši srednjoškolski časopisi iz 1986. godine. Nina Obuljen Koržinek, Nikolina Kraljević Farčić bile su dio ekipe koja je izdala jedan broj Manjgure, dok smo Zoran i ja izdali dva broja Manjka. Danas nam je Manjgura odlična u ovo digitalno vrijeme jer kad je tražite na Googlu nalazite je – bez greške. Samo me nerviraju kad je izgovaraju sa zagrebačkim naglaskom ili kao Manjđura.
Je li Vam smeta što ste odgovorni za neke afere u državi?
Mislite što me smatraju odgovornim za otvaranje neke priče na našoj i regionalnoj medijskoj sceni? Pa to mi je posao da otvaram priče koje su zanimljive. A većinu drugih stvari koje mi se pripisuju su izmišljene i zato imam posebnu 404 stranicu na Manjgura.hr. To je inače stranica koja javlja da traženi sadržaj ne postoji na web stranici, pa sam stavio karikaturu Macan Almighty koja kaže da mi godi što me spominju, ali da nisam kriv za sve pi*darije u Hrvatskoj i šire. Zadnje je bilo da pišem blog Todoriću – pa kako bih ga onda onako komentirao u medijima da to radim?
Zaslužuje li današnja politička scena nekog novog Bijesa prvog?
Imate ga uvijek, samo se tako više neće zvati. Bijesprvi je bio revolucionaran u svoje vrijeme i u svjetskim razmjerima, a i danas su brojke impresivne. Kad su to vidjela moja djeca zaključili su da sam bio prvi hrvatski ‘jutjuber’, pojam koji je danas njima blizak, iako su 2006. zbog nas YOUTUBE svi zvali JUBITO kako ga je prekrstio ministar Kirin. Danas su to Facebook stranice Ćaća se vraća ili Žele se vraća koje su nevjerojatno utjecale na javno mnijenje, sutra će to biti nešto drugo.
U kojoj ste državi u regiji najbolje uspjeli implementirati svoje ideje i znanja u političkom marketingu?
Najbolje velike kampanje odradili smo u Makedoniji i Srbiji – jednostavno su bili otvoreni za nove ideje i pustili su nas da ih realiziramo. Sve lokalne kampanje u Hrvatskoj su također super priča jer do danas samo nižemo pobjede ili ostvarujemo zacrtano.
Vodite li osobni rezultat pobjeda i poraza u političkim kampanjama u regiji, i koji je?
Pobjeda nije uvijek jedini cilj. 2016. godine Demokratsku smo stranku u Srbiji prebacili preko praga, kao i neke druge oporbene stranke i tom smo kampanjom vrlo zadovoljni. Mislim da imamo 16 pobjeda na lokalnim izborima u Hrvatskoj od 2005. To su one u kojima najčešće sve kontroliramo. Kod većih kampanja je puno čimbenika i puno više onih koji odlučuju, pa se može dogoditi da favorit poput Iva Josipovića izgubi u 1 posto na kraju.
Kako se PR-ovci bore sa stigmom ‘pitura istine’?
Ako je u čaši dec vode, možemo se raspravljati je li čaša polupuna ili poluprazna. Naš je posao da bude uvijek polupuna. To su nijanse. Prvo što učimo bilo koga tko želi raditi u odnosima s javnošću jest da nema laganja. Ako to radite, ne možete ostati 20 godina u poslu poput nas.
Svojedobno ste bili angažirani na projektu tvrtke Razvoj golf. Mislite li kako će se na Srđu zaigrati golf?
Vjerujem da hoće, kada se bez strasti krene razgovarati o tom projektu. Činjenica je da se na Bosanci sada već godinama ne događa ništa, a kasni se i s obnovom tvrđave. Općenito investicijska klima u Hrvatskoj je negativna. Svi bi htjeli živjeti na račun države, ali da se ništa ne mijenja – tako ne ide.
Je li u posljednjih petnaestak godina u Dubrovniku bilo dinamičnih primjera predizborne kampanje?
Bilo je iznenađenja i prevrata, bivši gradonačelnik Vlahušić je znao kako s medijima i zato ga je bilo teško pobijediti na izborima jer je vodio stalnu kampanju. Što god mislili o njemu, svaki put kad sam radio istraživanja o Gradu iznenadio bih se slikom koju je stvorio o tome što radi. Vjerujem da su i zadnji izbori pokazali da postoji dovoljna količina znanja i iskustva među kolegama u samom Dubrovniku da naprave zanimljivu kampanju. ‘Srđ je naš’ je među prvima najavio ove trendove trećih puteva, koje zadnjih godina gledamo na nacionalnoj razini.
Postoje li neki uvjeti (etički ili pravni) zbog kojeg bi Manjgura odbila nekog novog klijenta? I jeste li se ikad našli u takvoj situaciji?
Ako ne vjerujem u priču koju priča ili se ta priča ne slaže s mojim vrijednosnim stavovima ne radim ih. U 20 godina Manjgure bilo je takvih slučajeva i to je sasvim normalno. Teško možete biti vjerodostojni u zastupanju nekoga ako osobno ne vjerujete u tu priču.
Koliko se posao promijenio u posljednjih 20 godina?
Digitalizacija i društvene mreže, te kriza klasičnih medija okrenuli su naš posao naglavačke. Jedino zajedničko danas i nekad je to pričanje priče i dvosmjerna komunikacija, samo danas to radimo posve drugim kanalima (Facebook, Youtube, Instagram) i sve više u njih moramo financijski investirati. Dobar PR nikad nije bio besplatan prostor u medijima. Danas za dobar PR morate uložiti ne samo u sadržaj nego i u kanale, npr. oglašavati na društvenim mrežama, što još mnogi ne spajaju s pojmom PR-a. I sve više idemo prema integriranim kampanjama gdje PR i marketing moraju uže surađivati više nego ikada.
Tko Vam je najdraži konkurent ili najžešći rival u svijetu PR-a?
Sve su to drage kolege, ne gledam ih kao konkurenciju. Svakoj njihovoj nagradi ili knjizi se jednako veselim jer nam svima dižu letvicu koju moramo preskočiti. Više-manje smo se svi specijalizirali pa nas tako na ovom području kriznog komuniciranja i politike još ima premalo.
Već ranije ste radili u Vladi u mandatu Ivice Račana, a sada se spominjete kao osoba koja će preuzeti mjesto savjetnika za komunikacije premijera Andreja Plenkovića. Predstavlja li Vam taj mogući angažman izazov?
Izazov je napraviti Hrvatsku boljim mjestom za život. To je nešto što vjerujem da Andrej Plenković sa svojim iskustvom i pripremom može napraviti. Upravo zato sam i prihvatio njegov poziv da mu se pridružim. Reforme zahtijevaju jake kampanje informiranja i dobru pripremu jer ih se inače ne može provesti. Mislim da tu imam dovoljno znanja, iskustva i volje.
Hoće li Vam biti teško ostaviti Mangjuru?
Nakon 20 godina, možda je došao trenutak da radim nešto drugo. Kolege iz Manjgure već neko vrijeme rade samostalno većinu poslova i siguran sam da će uspješno nastaviti samostalno voditi agenciju. Uvijek je tu puno emocija, ali idemo dalje…
bđ