‘Ma samo još koji tjedan da se ovo razriješi i u sedmom mjesecu ćemo mi imat’ pun Stradun.’ Ne, ja ne mislim tako, ali ima onih koji sanjare kako ćemo se iz ove noćne more probuditi za nekoliko dana i kako će sve biti kao prije. Uvjereni su kako će nam pohrliti turisti i da će koronasituacija u brojkama biti zabilježena kao predsezonska rupa. Nažalost, nakon predsezonske, doći će i ona u sred sezone, a onda i postsezone i ne da će biti rupa, bit će to jedna ogromna provalija. Bit ćemo prezadovoljni ako pokoji Hrvat poželi u miru prošetati zidinama ili odvesti obitelj u restoran koji mu je do unatrag nekoliko mjeseci bio nedostižan, jer je bio preskup.
Ne znam za vas, ali meni ne bi ovo ljeto bilo svejedno prijeći preko Straduna tražeći prostor za mimoići se s
nagužvanim i preznojenim turistima ili sjediti u prenatrpanoj publici na predstavi Ljetnih igara. Ova prisilna samoizolacija i odvojenost od ostatka svijeta ostavlja danak. Pa ni svoje roditelje nisam vidjela već punih mjesec dana, jer radim i susrećem se povremeno s ljudima i nikad ne znaš tko ima simptome,
a da taj niti ne zna da je bolestan. I tako kreće začarani korona-krug. Od njih sam se prvih prisilno izolirala.
Ono čega moramo postati potpuno svjesni je da će i nakon popuštanja restriktivnih mjera socijalno distanciranje ostati naš način života. Proći će još dosta vremena da se sve vrati kako je bilo prije. Ako ikad bude sve kao prije.
Doba korone nam je, ipak, (dobro) došlo kao vrijeme promišljanja o novim početcima. Mi u gradu nemamo previše izbora. Uvijek ćemo se baviti turizmom i turizam će nam ostati glavna ‘industrija’. Ipak dobili smo priliku ponovo ga izgraditi kako bi suživot grada, njegovih građana i turista bio što snošljiviji. Sad nam treba vizija i hrabri ljudi koji će je biti spremni provesti. Bez zadrške i kompromisa. Bez velike filozofije
i političkog populizma. Ne mislim da je turizam jedini čime se trebamo baviti, ali od spomena o, primjerice, IT industriji diže mi se kosa na glavi. Tolike su garniture vlasti dosad Dubrovnik spominjale u kontekstu Silicijske doline, pričale bajke o privlačenju informatičara, o uvjetima koji će biti kreirani baš isključivo za
njih kako bi naš grad postao oaza tog sektora. I to slušamo barem dvadeset godina. A pomakli se s mjesta nismo. I nećemo. Jer nema ideje. Prvenstveno kako subvencionirati jednu granu gospodarstva i to opravdati prema svim drugima koji već pune proračun. I kad se stvari postave na takav način, onda se shvati, da se svih ovih godina izgovaraju floskule jer čemu bi neki ITijevac bio u povoljnijem položaju od bilo koga drugoga s idejom i novcem spremnim za ulaganje.
Ipak, ono što je u vremenu korone oduševilo jest samoorganizacija malih poljoprivrednika i OPG-ova. Preko noći su došli do nas i sa svojim eko proizvodima ušli u naše domove. Zelenjava je postala hit korona doba. Ono što me je osobno razočaralo jest odgovor župana Nikole Dobroslavića na pitanje u razgovoru
u prošlom broju DuLista: ‘Je li sad trenutak da se ljudi vrate svojim zemljištima, da se napokon obradi
Konavosko polje ili sve one neobrađene površine po otocima, Primorju, Neretvi…?’. Njegov je odgovor glasio ovako: ‘Ne mislim da se od zemlje može živjeti onako kako bismo željeli i značilo bi to pad standarda. Očekujem da ćemo se nakon ove krize ipak vratiti na visoki standard življenja gdje smo i bili.’ I to je potpuno krivo! Pa zar nismo uspješno unatrag zadnjeg desetljeća obnovili maslinike i posvetili se uzgoju vinove loze. Žalosti da čovjek odgojen i odrastao na selu, gdje i danas živi, ima takav otužan stav. Upravo bi on trebao biti
taj koji će prvi javno obećati (a onda to i ispuniti) kako će većinu županijskog proračuna preusmjeriti ovim
ljudima – poljoprivrednicima kako bi ih potaknuo da zajednički zaoru neobrađeno. Figurativno ovo ‘govorim’ za oranje.
Nažalost župan nije prepoznao trenutak u kojem bi mogao pokrenuti mini poljoprivrednu revoluciju jer to je, stava je, loše za naš standard. Njegova poruka nije pogrešno shvaćena, protumačena niti izvučena iz konteksta. Ona je jednostavno potpuno pogrešna. I to će se pokazati vrlo skoro, već u vremenu koje je pred nama, osim ako mu netko ne došapne da bi se u kampanji mogao iskoristiti taj ‘glasački potencijal’.