KONZULICA IDA GAMULIN: ‘Australci hrvatsku putovnicu žele zbog diplome’

Zlosretne okolnosti, moglo bi se reći, priča nam dok sjedimo na Brsa­ljama konzulica Republike Hrvatske u Australiji Dubrovkinja Ida Gamulin, doveli su je na ovaj kontinent. Naime, u jednoj godini na ljestvici prijelomnih iskustava koje čovjek može proživjeti dogodile su joj se tri – preminuo joj je bračni partner, promijenila je posao i mjesto stanovanja. Izuzetno otvorena i odlučno nasmijana usprkos neda­ćama, objašnjava nam Gamulin kako je upravo smrt supruga te 2013. u njoj probudila onaj despet i nagnala je da se na pragu petog desetljeća odvaži napraviti karijerni potez koji će je odvesti petnaest tisuća milja dalje od njena rodnog Grada.

Životna prekretnica
— Moj muž liječio se u Zagrebu. Kako sam radila u Dubrovačko-neretvan­skoj županiji gdje sam bila zadužena za polje europske integracije i među­narodnu suradnju, postojao je izvje­sni dogovor da zbog potrebe boravka uz njega tamo otiđem i raditi. No, unatoč pozitivnim prognozama on je kolabirao. Kako mi je u međuvremenu kćer upisala Pravni fakultet u Zagrebu našla sam se na razmeđi – ostati ovdje ili krenuti dalje. Njeno nagovaranje je prevagnulo pa sam stisnula zube i već 1. kolovoza, niti mjesec dana nakon njegove smrti, počela raditi u Mini­starstvu vanjskih poslova RH – prisjeća se gospođa Ida koja je nedavno nagra­đena za 25 godina staža.
Kao da joj početak na novom rad­nom mjestu i život u metropoli nije bio dovoljno opterećenje, namjerila je istovremeno upisati Diplomatsku akademiju pri Filozofskom fakultetu. ‘Možete zamisliti kakav je to bio tempo’, govori nam. ‘Do 14 sati bila bi na poslu. Onda bi odlazila na studij gdje bi slu­šala predavanja do 19’, iznosi. Upala je u žrvanj, no koliko god se izazov činio teškim, tvrdi Gamulin, pomogao joj je da prebrodi mučno razdoblje navika­vanja na svakodnevicu bez svoje ‘bolje polovice’. ‘Uletjela sam u nešto novo. Gospodarska diplomacija kao takva kod nas do tada nije postojala. Obrazo­vao nas je najjači engleski kadar’, kaže.

U službi hrvatske diplomacije
Osoba koja joj je uvelike pomo­gla bila je Emilija Vučinić-Margeta, danas šefica protokola u Ministar­stvu vanjskih poslova. Ona je pre­poznala njenu žveltost pa je ubrzo pokrivala komunikaciju s više zema­lja od Australije do Amerika. Kada se otvorila mogućnost dobila je diplomat­ski status te nije bilo sumnje da će joj biti dodijeljena funkcija u tamošnjem konzulatu u Perthu. Ondje sad djeluje već dvije godine te joj je preostalo još pola mandata. Zadaće su joj kako nam pojašnjava primarno vezane uz papi­rologiju. Ima dana kada obrađuje na desetke predmeta, a uz prijem stra­naka neizbježno je, šali se, poslušati i njihovu storiju.
— Uz procesuiranje predmeta vodim i financije. Poslove odrađujemo na nekoliko razina. Osim protokola na kojeg se odazivamo šef ureda ili ja, tu su i neformalna druženja, zatim javno­bilježnički poslovi, a najteži svakako je utvrđivanje državljanstava. Dosta naše čeljadi koja se tamo odselila promije­nila je ime pa je tako Ivan Perić postao John Perich. Kako bi uskladili identi­tete kažemo im da se moraju odlučiti kako će se zvati. Imamo i slučajeve kad se primjerice otac i sin drukčije prezi­vaju. Tada moram utvrditi da su doi­sta u srodstvu – navodi konzulica RH u Australiji.
To rade na dva načina. Olakotna je okolnost ako su oba roditelja Hrvati, ali kad su oženjeni ili udati za nekog dru­gog to je već kompliciranije pa moraju polagati test poznavanja hrvatskog jezika i kulture. Na usluzi su im i ako je potrebno rastumačiti im porezna rješe­nja ili zaključke s ostavinske rasprave koji stižu na njihovu adresu iz matične zemlje. Nenaviknuti na hrvatsku biro­kraciju njeni klijenti nerijetko da bi se ‘liberali’ problema svoju prepisuju imovinu na daljnju rodbinu. ‘Ne žale jer oni su Oziji. Tamo su izgradili život’, priča Gamulin .

Zemlja mogućnosti
Land Down Under bi prije svega oka­rakterizirala kao zemlju mogućnosti. Fizički rad je pogotovo na cijeni. Nije stoga neobično u gradskom centru susresti tzv. moderne kauboje kako u svojim Steel Blue čizmama i pojasom s alatom oko struka lagodno šetaju. Sre­dina je izuzetno sigurna, tvrdi. Posri­jedi je multikulturalno okružje koje s jedne strane poštuje sve došljake bez obzira na vjeru, nacionalnost i boju kože, dok oni kao pojedinci ite­kako paze da ne naprave kakav inci­dent koji bi mogao naškoditi ugledu manjine. Također, poštuju se domo­roci – Aboridžini.
— Nakon kalvarije koju su prošli nastoji im se osigurati jednako dosto­jan život kao i bijelim doseljenicima. Uspjeli su se izboriti za novčane naknade što su njihova djeca bila odu­zeta iz obitelji i stavljena u sustav. Niti jedan javni skup ne može početi bez da se osvrne na njihove doprinose. Jed­nako je s braniteljima. Mada direktno nisu bili u sukobu redovito se prisje­ćaju palih boraca na Galipolju tije­kom l. svjetskog rata pa se na Anzac day okupljaju i polažu vijence kod spo­men obilježja na javnim površinama – govori gospođa Ida.
Hrvati su pak odlično integrirani. O tome ponajbolje svjedoči činjenica da svakoj proslavi prisustvuje predstav­nik australskog parlamenta te održi pri tom pozdravnu riječ. Našijenac podrijetlom, političar Tony Krsticevic, dugogodišnji je član Western Austra­lian Legislative Assemblyja i ‘ministar u sjeni’. Naši mu se ljudi obraćaju za pomoć, a za preostali dio koji nije u njihovoj ingerenciji na scenu nastu­paju konzulati u Sidneyju, Melbour­neu i Perthu. Prema cenzusu iz 2011. u cijeloj Australiji ima oko 120 tisuća Hrvata i njihovih potomaka te su rasuti po svim dijelovima.

Hrvati su najčešće vinari ili sportaši
— Hrvati su u Australiju dolazili tije­kom četiri iseljenička vala. Prvi je bio nakon epidemije peronospore kra­jem 19. stoljeća, zatim l. svjetskog rata, nakon Hrvatskog proljeća i Domovin­skog rata. Ovdje su stigli najviše zbog klime jer su se mogli baviti onim čime su najbolje znali – vinovom lozom i ratarstvom uopće. Glasovita su četiri hrvatska vinara – Kosovich, Cobanovic, Yagmich i Talijan­cicha. Prva luka iskrcaja bio im je Fremantle, odmah do Pertha. Riječ je o krasnom gradiću u kojem se na svakom koraku osjeti utjecaj Dalma­cije. Mnogi su tamo ostali. Oni koji su imali više ambicije preselili su se dalje – objašnjava Gamulin.
Hrvati se inače okupljaju u četiri kluba. Najviše perspektive, priznaje, ipak ima onaj iz North Fremantlea jer ih u Župi sv. Ane prikuplja fra Nikola Čabraja koji tamo služi već četrdeset godina. Proslavljaju se pučke feste, potom blagdani poput Dana državno­sti RH i Dana međunarodnog priznanja RH, oslobođenje Vukovara, naravno, polnoćka te Božić. Mjesta za nostal­giju nema. Stariji tu i tamo puste suzu, a mlade život tjera dalje. Ipak mnogi od njih žele se i vratiti. Upravo je gra­donačelnik Visa Ivo Radica povratnik iz Land Down Under.
— To se najbolje ogleda u tome što žele mijenjati putovnice. Neprestano se interesiraju. Naš zadatak je izdati papire kako ne bi imali problema na carini kada žele svoje stvari vratiti u Hrvatsku. Baš nedavno Jerry Bacich otišao je natrag na Korčulu. Mlađe generacije zanima njihovo podrijetlo. Dosta ih se odlučuje na studij u Europi – kaže ova konzulica dodajući kako se i tamo naizgled sve vrti oko lopte, bilo da je riječ o nogometu, ragbiju ili kri­ketu, u kojem su Hrvati često domi­nanti pa se tako Perth Glory FC otkad je Tony Popadic postao glavnim trenerom popeo na prvo mjesto federalne ljestvice.

Thor u službi nacio­nalnog turizma
Osim u sport u posljednje vrijeme dosta se nade polaže i u turizam. Rudno bogatstvo Australcima sa zapadnog dijela kontinenta na raspolaganje je dao golem kapital kojeg se ne boje ulo­žiti. Tome im pomaže i pore­zni sustav koji visinu stope određuje prema prihodima pojedinca pa nema bojazni hoće li biti dostatno sredstva za dovršenje nekog projekta. Zapadnoaustralci prema rije­čima Ide Gamulin nastoje preuzeti pri­mat od istoka koji je do sada bio više izložen. U tu svrhu upregnuli su i Mar­vellovog Thora, Chrisa Hemswortha, inače rodom iz Pertha.
U promet je ne tako davno puštena direktna linija s Londonom pa, poru­čuje Gamulin, možemo očekivati porast Ozija i u našim krajevima. Una­toč negativnoj promociji koja je stvo­rena slučajem nestale Britt Lapthorne, ovdje, naglašava Gamulin vole svratiti. Privlači ih u prvom redu more i dobra hrana, a govorna preporuka mnogo znači. Zbog toga, među ostalim, sma­tra hrvatska konzulica u Australiji, nužno je da u Gradu zavedemo reda. Mada doma dolazi tek jednom godiš­nje svjesna je da su Dubrovčani pored velikih gužva na izmaku snaga.
— Možda nije moje mjesto da o tome govorim, ali bilo bi žalosno da Dubrov­čani potpuno napuste povijesnu jez­gru. Tkivo Grada je oštećeno. Treba smanjiti broj gostiju. Razumljivo mi je nakon svega što nam se dogodilo da smo odabrali igrati na kvantitetu, ali s vremenom to se trebalo promije­niti. Spominjem se doba kad je dola­zio Yugotours pa bi vlasnik tvornice došao u restoran i za susjednim stolom vidio svoju sprema­čicu. To nije dobro. Nije pro­blem samo u gužvi već i u onečišćenju – zaključuje ova rođena Gruška koja se usprskos navedenom po isteku svog mandata povratku u Domo­vinu vidno raduje. Nedostaju joj, ističe, one neobavezne ćakule, sjesti s nekim za stol i uživati u pozna­tom okolišu.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 18. rujna 2019.