Čovjeku današnjice lako se zgroziti i (ne)pravedno osuditi čin ili možda čak i stil života ljudi prošlosti. Tako sam se i sam, u prvi mah, zgrozio kada sam istražujući pronašao priču (o kojoj sam na ovom mjestu i pisao, ako se Čitatelj sjeća) o kitu kojeg su 1939. godine ubili obojski ribari u Cavtatu. No, nemoguće je bilo zamjeriti tim ribarima jer je danas prisutna ekološka svijest koja u takvom obliku nije postojala u prvoj polovici 20. stoljeća. Nekad su ljudi mislili kako prirodi ništa ne može nauditi te kako je ona prvenstveno u čovjekovoj službi, niti im je padalo na pamet kako se prirodni resursi mogu potrošiti. Danas, umočeni u neizbježan znanstveni pristup i vlastitoj svakodnevnici, zarana gradimo svijest kako okoliš u kojem obitavamo moramo čuvati. Tako pojedine životinjske vrste štitimo zakonom, stvarajući donekle privid sklada čovjeka i prirode koji nažalost sve više nestaje zbog čovjekove pohlepe za profitom i ugodnim životom jer kao da ekološka svijest još kasni. Zbog toga sam odlučio pisati o jednoj vrsti koja je nekad davno obitavala na konavoskom području, a danas je više nema. Naime riječ je o bjeloglavom supu (Gyps fulvus), vrsti ptica grabljivica iz porodice jastrebova.
POSLJEDNJI SUP UBIJEN 1915.
Da, dobro ste pročitali ta je vrsta ptica nekada obitavala na konavoskom području, ali je vremenom istrijebljena. Danas u Hrvatskoj postoji još samo jedna kolonija supova na otoku Cresu u mjestu Beli. Tu je osnovan i eko-centar „Beli“ kako bi se zaštitilo preostalih 250 supova koji se tu nalaze. Daleke 1915. godine u Konavlima je ubijen možda posljednji primjerak bjeloglavog supa. Kao i u slučaju ubijenog kita, bilo bi nepošteno zamjeriti lovcu Luki tj. Vuku Đurašu na tada dozvoljenoj, a danas zabranjenoj lovini. U to vrijeme ubijanje takve vrste grabljivice bilo je poželjno, a danas ravno zločinu. Sjetimo se kako su prije par mjeseci zalutalog bjeloglavog supa iz Švedske s posebnom pažnjom vratili na Cres zrakoplovom. Uostalom naša zrakoplovna tvrtka Croatia airlines za maskotu ima bjeloglavog supa kojeg od milja zove supi. Dakle, te ratne 1915. Luko Vuko Đuraš radio je u svojoj baštini ispod Đurđeva brda te je odjednom primijetio kako na njega pada nekakva sijena. Instinktivno je pogledao prema nebu da bi vidio što mu to zaklanja sunce i ugledao je ogromnu pticu koja je izgledala poput zrakoplova. Zaista mu je to tako izgledalo budući da se kasnije utvrdilo kako je raspon krila tog supa bio 2,65 m. Zatim je ta ogromna ptičurina sletjela je na stijenu zvanu Vileni Kuk.
SENZACIJA
Vuko je, zasigurno ne dvojeći, otrčao kući po svoju pušku mauzerku, a nesretna je ptica ne sluteći kakav je kraj očekuje ostala čekati na mjestu gdje je sletjela. Vuko je iz svoje puške precizno pogodio supa koji se ipak uspio podići te je tako pogođen letio nekih 50-tak metara i potom pao. Tako je posljednji konavoski bjeloglavi sup završio svoj let na Vilenom kuku u Popovićima. Ubijeni sup je tada bio prava senzacija, te je Vuko odlučio to ovjekovječiti s fotografijom. Uz tekst je vidljiva spomenuta fotografija ponosne obitelji koja se tada fotografirala ispod raširenih supovih krila. Svaka je fotografija otisak jadnoga vremena, tako i ova predstavlja vrijeme u kojem je nastala te zato Vuku nećemo zamjeriti na ulovljenom supu, nego ovu zanimljivu povijesnu crticu prenosim kako bih ipak ukazao na evoluciju čovjekove svijesti o očuvanju flore i faune. Ponekad se jednostavno moramo upitati činimo li mi sami nepopravljivu štetu vlastitom okolišu, budući da će tu istu pogrešku biti nemoguće ispraviti ma koliko se god trudili.