Katarina Ivanišin Kardum, naša sugrađanka s adresom u Zagrebu, priznata umjetnica koja svojim radovima malo koga ostavlja ravnodušnim, nedavno je osvojila još jedno priznanje za svoj rad, a o nagradama, svom životu i radu, rado je popričala za DuList.
Nedavno Vam je dodijeljena prva nagrada na natječaju T-HT-a u MSU. Vaš serijal ‘Still Landscapes’ bazira se na dioramama. Otkud ovaj zanimljiv kanal komunikacije?
Od 2009. do 2014. godine radila sam kao muzejska pedagoginja Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik. Tu sam naišla na arhivske fotografije starih diorama iz zbirke Muzeja, koje je šezdesetih godina napravio preparator Andrija Lesinger. Danas je svega nekolicina ovih nekad vrlo popularnih trodimenzionalnih modela prirodoslovlja izložena u Muzeju, a ostatak je pohranjen u depou. Sjećam se tih prekrasnih diorama iz djetinjstva, kad je Muzej bio smješten na Lokrumu. Njihov izvorni smisao i smisao starih crno-bijelih fotografija bila je znanstvena dokumentacija. Ja sam u tim fotografijama diorama nekad, kao i u njihovom sadašnjem stanju, našla izvor informacija na temu koja me kao umjetnicu zanima, a to je istraživanje neprirodne prirode pejzaža, procesom prevođenja fotografija u crteže ugljenom odnosno akvarele.
Vaši radovi, kao što je već poznato, korišteni su u Tomb Raideru. Kako je došlo do toga?
Pred gotovo 15 godina završila sam dvogodišnji poslijediplomski studij na Royal College of Art u Londonu. Završna studentska izložba na ovoj školi privlači veliki broj zainteresirane publike. Na izložbi 2000. godine, na kojoj sam ja bila jedna od studenata izlagača moje su slike iz serije graphite and resin uočili ljudi iz filmske kuće Paramount British Pictures Production. Upravo tad je u tijeku bilo snimanje filma Lara Croft: Tomb Raider, pa je za potrebe uređenja interijera Larinog dvorca iznajmljeno više mojih slika. Bila je to jedna zgodna suradnja.
Prije otprilike godinu dana izlagali ste u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Kad Vas možemo ponovno očekivati?
Da, prošle godine na poziv kustosice Petre Golušić, 10. travnja otvorila se moja samostalna izložba u UGD, u trajanju od mjesec dana. A ponovno me možete očekivati kad budem imala nešto novo za pokazati i kad i ako me netko pozove.
Odakle crpite inspiraciju?
Gledam svijet oko sebe.
Akvarel i ugljen – postoje li još neki ‘alati’ kojima baratate u Vašem radu?
Već na samom studiju kroz različite projekte susrela sam se s različitim medijima. Mislim da mi savladavanje tehnika samo po sebi nikad nije predstavljalo problem. U raznim serijama radova ideja diktira tehniku.
Tri grada su Vam, čini se, ključna u radu – London, Zagreb, Dubrovnik – koliko se Vaš rad/inspiracija razlikovao od grada do grada?
Za mene naš Grad ima posebno mjesto. Tu sam odrasla, u velikoj familiji, ne mislim samo na svoju užu obitelj, već i na mamine tetke, dundove itd. Možda odrastanje u Dubrovniku uvjetuje određeni senzibilitet. Grad uvijek vuče natrag. Drugo važno mjesto za mene je Drače na Pelješcu. Tu sam provodila i provodim ljeta, a i gotovo svaki vikend kao dijete. Tamo se lijepo osjećam, slobodno. U Londonu sam živjela od svoje 18 do tridesete godine. Studirala sam tamo, i to su one formativne godine kad se družimo i odrastamo s ljudima koji s nama dijele zajedničke interese. Ja sam i tad bila svijesna kolika je sreća studirati na takvom mjestu, ali danas s vremenskim odmakom od petnaestak godina još i više uviđam koliko je studiranje uz vrhunske pedagoge, velike umjetnike kao i kolege studente iz cijeloga svijeta obogatilo mene i moje vidike. Po završetku studija radila sam kao samostalna umjetnica i predavač na dodiplomskom studiju. Svoju ljubav za sva navedena mjesta vjerujem da sam prenijela i na svoju djecu… I konačno Zagreb… Pa u Zagreb sam dolazila još za vrijeme studija posjećivati svoju braću i sestru. Novije radove iz serije Still Landscapes napravila sam u Zagrebu. Od rujna prošle godine zaposlena sam u Tehničkom muzeju u Zagrebu. Zanima me i taj svijet tehnike, strojeva itd., a hoće li imati utjecaja na moj umjetnički rad, vidjet ćemo.
U posljednje vrijeme spominje se kako je u hrvatskim školama premalo likovne (ili uopćeno umjetničke) pedagogije, kako gledate na to s obzirom da ste i sami (bili) predavačica?
Kao predavačica sam radila na dodiplomskom studiju. Završila sam Matematičku gimnaziju, gdje nismo imali likovni odgoj. Što se škola tiče, mišljenja sam da je osim kvantitete vrlo bitna i kvaliteta bilo koje pedagogije. Osim mog nastavnika likovnog, umjetnika Pina Trostmanna, u smislu kreativnosti ja sam izuzetno puno naučila od svoje profesorice fizike Marinke Radoničić, ili kasnije u srednjoj školi profesorice Hrvatskog jezika i književnosti, Marije Žuvele. Naravno da i danas ima takvih nastavnika i profesora. Dok sam radila u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik stalno sam surađivala s učiteljicom Katarinom Predojević. Po mom mišljenju ona je idealan pedagog. Ukratko, možda tu nije samo pitanje broja sati likovnog odgoja, ali možda je važnije ili barem jednako važno znati sašit pucu kao i nabrojati npr. kulturne i povijesne spomenike nizinskih krajeva. A čini mi se da naše školstvo sve više ignorira tu pucu, dakle onu elementarnu kulturu.
Od Vaših nagrada i priznananja, može li se izdvojiti nešto posebno, što bi se reklo ‘drago srcu’?
T-HT nagrada 2015. godine i priznanje na 24. slavonskom biennalu 2014.